Priče s Raspričavanja #1 2020

Ovoga puta zadani pojmovi bili su ponor, štipaljke i snubiti.

Štipaljke u akciji
Ivan je stanovao u velikom neboderu u Sigetu.Svakog dana je prolazio istim putem. Jednog dana za oko mu je opet zapela djevojka kratke kose.Shvatio je i osjetio da je stiglo proljeće. Znala mu se nasmiješiti dok je vješala veš na balkonu. Njega kod kuće nije nitko čekao pa je uvijek išao ulicom polakše što je mogao. Vesna je vješala veš uvijek u isto vrijeme. Primjetila je debeljuškastog, proćelavog muškarca uspravnog hoda. To je već bilo četvrti put tog tjedna i znala je da ju kriomice gleda. 'Slučajno' je trknula košaricu punu štipaljki i pale su u ponor između zgrada. Letjele su zrakom. Ivan se trgnuo i zaustavio.Vesna je doviknula:
'Molim vas da mi ih pričuvate! Silazim odmah!'
Dok je čekao na nju, palo mu je na pamet da bi mogao iskoristiti taj trenutak za snubljenje. U liftu je popravljala frizuru i provjeravala šminku. Pomislila je isto.
'Nisam bez veze prosula štipaljke!'.
(grupu Dame i Danijel činile su Ljiljana, Lidija, Sonja i Danijel)

Između dvije trešnje
U gornjogradskom dvorištu, između dvije trešnje, razapet je štrik. Gospođa Višnja godinama u isto vrijeme vješa veš. Gotovo da bi Zagrepčani po njoj mogli namjestiti sat, a ne po Gričkome topu.
Dok je tražila štipaljku koja joj je ispala, u dvorište je ušao poštar.
,,Dobar dan, gospođo Višnja! Danas je baš lijep dan.ˮ
,,Dobar dan. Malo i puše i veš će biti brzo suh.”
,,Gospođo Višnja, sjećate li se Vi onih Cindrića koji su stanovali pored Vas?ˮ
,,Kako ne, imali su jako zgodnu kćer Martu.ˮ
,,Moram Vam priznati, ja sam Martu često snubio.”
,,Dugo nisam ništa čula o njima.ˮ
,,Zar niste čitali u novinama o onoj teškoj prometnoj nesreći? U autu koji je sletio u ponor stradali su majka i sin. To je bila Marta.ˮ
(grupu Nova sezona činile su Mira, Gordana, Nevenka i Đurđica)

Starac i rublje u Zagori
Pod jakim suncem koje pali suhi kamen srca Zagore, korača koščati mršavi starac, noseći u rukama skromni bijeli zavežljaj netom opranog rublja. Na olinjalo uže polako i s mukom drvenim štipaljkama pričvršćuje komade lepršave bijele odjeće. Povjetarac sa svježim mirisom lavande donosi uspomene iz minulih vremena. Nježan dodir tkanine podsjeća ga na nježan dodir djevojačke ruke koju je davno snubio. Njegova mladenačka ljubav bila je prekinuta kada je životnom nuždom svima suđenom pečalbom napustio svoj rodni kraj i nju. Godine su prošle i potonule u crni ponor zaborava, a kada se on vratio, već je bilo prekasno. U godinama čekanja, ona je venula i ostala je samo škrinja njene snježno bijele dote.
Nesigurnim korakom, starac se vraća u kuću. Bijela svjetlost sunca obija se o krš i zasljepljuje ga. Dah mu zastaje u grudima dok posrće i pada, a u mislima mu se javlja spoznaja rečenice koju je možda pročitao ili sanjao ili mu je davno bila izrečena: „Ako se povežeš s drugima, lako je moguće da ćeš se spustiti nivo-dva, no ako se povežeš sa mnom, bacit ćeš se u ponor."
Sunce pali kamen, a u travi nepomično leži opušteno tijelo starca Egona.
(grupu Društvo živih prozaika činile su Konstanca, Branka, Iva i Lovre)

Spašavanje boja

Jutro zatvara carstvo noći
I spušta mračnu krinku grada.
Snubeći posljednjeg leptira,
Ispraća noć u ponor bez vjetra.
Štipaljkom objesi sunce na nebo

(grupu Poker s damama činile su Zdenka, Marina, Jadranka i Leopold)