Priče s 8. Raspričavanja

Zadani pojmovi bili su balkon, žuto i dvanaest.

Brankina mjena
Moje najmlađe dijete se upravo osamostalilo. Jučer smo nakon promocije dugo slavili, a od danas živim sama. Već sada pomalo osjećam strah, pritisak tišine praznog stana.
Brzo sam obukla staru trenirku i kranula... Ugledavši svoj odraz u izlogu, začudila sam se vlastitom izgledu. Nesvjesno uđoh u dućan. Za oko mi odmah zapne žuta haljina. Zašto ne?! Moram je probati!
Izađoh iz kabine i začuh kako prodavačica kaže: VAU!
Nisam se još niti snašla, a već mi je prodavačica vezala svileni šal i stavljala šešir na glavu. U trenu provukoh karticu. Nema veze, tek mi 12. dolazi na naplatu.
Šetajući gradom primijetih sve ono što mi je godinama promicalo: mjedena kvaka na starinskim vratima, miris lipe i puno zagrljenih parova. Osjetih da ponovno živim.
S jednog balkona začuh komentar: Koji komad!
(grupu Novi početak činile su Mira, Ines, Vitarnja i Fani)

Dvanaesti kat
U Zagrebu sedamdesetih godina počela je nagla izgradnja grada.Sve bi to bilo uobičajeno da zgrade nisu niknule na mjestima gdje su do jučer bile male,obiteljske kućice.Stanari su žalosno gledali rušenje svojih kuća i uništavanje vrtova. Djevojčica je zadnji put zalila svoje drvce, a djed je uzeo za ruku i poveo u novi stan.Nove zgrade ličile su oblikom i visinom na rakete spremne na let u svemir. U gotove zgrade počeli su dolaziti stanari, žvrgolili su i veselili se novim domovima. Među prvima uselio se zetovac Joža, njegova žena Ljiljana i dva sina, Željko i Domagoj. Ubrzo su se sprijateljili sa ostalim porodicama. Međusobno su dolazili na kavu i ogovarali jedni druge, ali nije bilo zlobe.Tu i tamo znala je izbiti svađa, ali je sve ispalo dobro. Ispred zgrade djeca su igrala nogomet, tu i tamo razbili pokoji prozor. Vremena su se počela mjenjati, djeca su odrasla i otišla trbuhom za kruhom. Ostali su samo starci. Joža je ostao sam i da ubije vrijeme prihvatio je dužnost upravitelja zgrade. Dobro je obnašao dužnost, no smijenjen je zbog toga što je ostario. Novi ljudi su došli i pokupovali stanove i pretvorili ih u urede i apartmane. Počeli su uništavati zgradu, na stubištu je osvanuo žuti grafit. Joži je bilo žao kad je to vidio, ali nije mogao učiniti ništa. Otišao je na svoj dvanaesti kat i s balkona gledao vatromet na Bundeku i to besplatno.
(grupu Lijepe dame i Domagoj činile su Ljiljana, Sonja, Silva i Domagoj)

Slučajan susret
Ana je izlazeći iz dvanaestice zapela za neku torbu i gotovo pala. Neka ju je starija gospođa pridržala i pomogla joj da iziđe iz tramvaja ispričavajući se zbog torbe. Našavši se na stanici obje su podigle pogled i ostale bez riječi.
„Majo jesi li to ti?" pitala je Ana snebivajući se.
Maja se bojažljivo nasmiješi i kimne.
„Jako mi drago da smo se nakon toliko godina opet srele. Zamisli koja slučajnost! Pa kako se? Kako je Ante? Jesi li dobro? Živite li još uvijek u onoj istoj zgradi. Moji su se odselili pred dosta vremena pa više ne zalazim u taj dio grada... A ostala su mi u lijepom sjećanju ta vremena kad smo bile mlade."
Maja kimne glavom i pomalo kruto odgovori „Da još sam tamo. Ante je davno otišao. Razveli smo se..."
Ana se na to ironično nasmije: „On i dalje zamjenjuje balkone kao u našem slučaju? Samo, žao mi je, sada sam stvarno u žurbi. Ali evo ti moj broj telefona pa mi se obavezno javi da popričamo..."

Žurno odlazeći Ana pomisli  - ma sigurno mi se neće javiti, previše smo se ružno razišle. Kako sam samo bila nesretna i jako ljuta na nju kada je Ante zamijenio moj i njen balkon i žuti buket ruža s porukom ubacio na njen. Ona ga je prihvatila iako je znala da je namijenjen meni... Kako sam samo patila zbog njene izdaje. A i zbog Ante. Ali eto, to s njima i nije baš dobro završilo...
(grupu Dunje činile su Zdenka, Vesna, Sonja, Jadranka i Vesna)

Stara kuća na broju 12
Živjela je na broju 12, u jednoj običnoj, pomalo dosadnjikavoj ulici. Sama, u kolotečini svakodnevice. Jedino vedro mjesto u njezinom životu i svijetu bio je balkon prepun cvijeća kojemu je poklanjala svu svoju pažnju, svoju potrebu da daruje nježnost, da dodiruje, da razmjenjuje misli bez suprotstavljanja.
Samoća u zagrljaju boja i cvjetnih mirisa koji podgrijavaju nadu da će se konačno nešto dogoditi.
I zaista, jednoga dana dogodi se nešto neočekivano… Ili već dugo očekivano?!
Dok je zalijevala cvjetove i s puno obzira uklanjala suhe listove, iznenadio ju je i pomalo uplašio nepoznati zvuk – lepet krila malog stvorenja zarobljenoga među stabljikama i cvjetovima svih boja.
Papagaj!
Drhtavima rukama, pazeći da ga ne ozlijedi i ne uplaši, pokušala mu je pomoći, osloboditi ga. U svom uzbuđenju nije znala čije srce jače treperi, njezino ili ptičje.
U staroj kući na broju 12, u donedavno sumornoj, običnoj, dosadnjikavoj ulici sve se promijenilo. Život je postao žut, okupan vedrinom sakrivenoga sunca u njoj. Ptičje glasanje, njezino nježno tepanje, briga za novoga stanara promijenili su njezine dane.
Život je prštao iskrama optimizma, vedrine, nade.
(grupu Genijalne prijateljice činile su Snježana, Mirna, Irena i Đurđica)

Projekt Koja je tvoja priča? sufinancira Europska unija iz Europskog socijalnog fonda. Sadržaj objave isključiva je odgovornost udruge Kulturtreger. Ako se želite uključiti u ovaj projekt namijenjen našim sugrađankama i sugrađanima od 55 godina ili starijima, slobodno nam se javite na booksa[at]booksa.hr ili na 01/ 4616 124.