Priče s 5. Raspričavanja

Ovoga puta zadani pojmovi bili su duša, ogledalo i kliješta.

Glumac             
Krešu poznajem još od studenskih dana. Neke ispite smo čak zajedno i spremali. Nakon faksa Krešo je otišao na ginekologiju, ja na pedijatriju. Krešo je jurio karijeru, specijalizacija, postdiplomski, simpoziji, kongresi. Cijeli život mu se sveo samo na medicinu.
U društvu su se uglavnom svi poženili, a Krešo još uvijek nije našao srodnu dušu.
Dušica je radila u ordinaciji pored moje. Bila je stomatologinja čiji se život vrtio samo oko stomatološkog stolca: bušilice, kliješta, igle, ogledalca.
Pokušala sam ih upoznati. Krešu sam nagovorila da odglumi zubobolju, a ja ću zamoliti kolegicu da ga hitno pogleda. Krešo je prihvatio igru i gotovo uplakano pokucao na vrata. Dušica ga je posjela u stolac, ubacila sisaljku u usta i spriječila Krešu da išta kaže. Počela je vaditi instrumente i spremala se ozbiljno prihvatiti posla. Krešo je mucajući pokušao objasniti da ga zub više tako i ne boli, da je njezin pogled već pomogao i da je možda bolje da zajedno izađu prošetati, a on će se već naručiti kod sestre za neki sljedeći put.
(grupu Mirotvornost činile su Mira, Gordana, Doris i Vera)

Brzopotezna Zubić vila
Kad se Ana probudila toga jutra po navici je odzujala u kupaonicu i zagledala se zaljubljeno u omiljeni lik. Bila je još pospana pa joj se nešto učinilo čudnim.
- Zar se debljam samo na desnoj strani lica? Upitala je samu sebe.
Vratila se nazad u sobu gdje je zatekla svoju cimericu Đurđu kako se proteže u krevetu.
- No, Ana, jesi li zadovoljna svojim likom jutros, kao i obično?
Ana je razmišljala malo dulje što da joj odgovori na provokaciju. U tom trenutku je prostrijeli oštra bol. Ali ne iz duše, nego iz zuba mudrosti.
- Jaoooo! – započne zapomagati Ana.
- Hoćeš li još tjedan dana čekati ili ćemo danas ići zubaru? – nato će Đurđa.
Ana je odugovlačila sa spremanjem, ali je Đurđa uzela stvar u svoje ruke i uskoro je dvojac krenuo put zubarske radionice. Na njezinu žalost, Ana je odmah bila na redu. Ušavši u radionicu, Zubić vila je samo kimnula glavom i naredila Ani.
- Sjednite u stolac! – Zubić vila je namjestila naočale, stavila masku na lice i pristupila odlučnim korakom.
- Da, to vam je samo običan zub mudrosti i on mora van!
Ana se u trenutku zajapurila i preznojila. Zubić vila je lagano povukla ruku iza sebe, povukla bešumno ladicu s kliještima. No Ana je naglo iskočila iz stolca, objavila da će još razmisliti i doći idući tjedan. Kad je dvojac došao doma, Anin inače savršen desni profil djelovao je poprilično bucmasto. Đurđa je komentirala: „Očito ćemo ovaj vikend biti na hitnoj službi u Runjaninovoj". Barem ću si popiti finu kavu iz automata dok ćeš ti biti na stolici! Baš fino!"
Bol začudo nije prestajala nego se pretvorila u galopirajući kas pobješnjele kobile. Sutra su se ekspresno obukle i odjurile kod Zubić vile po pomoć. Zaprepašteno su ustanovile da je omiljena Zubić vila uzela slobodan dan.
A šta sad? Pomoć je stigla u liku druge Zubić vila koja je preuzela Anu u svoje ruke. Ana je krenula prema radionici u stilu raka – jedan korak naprijed, dva nazad. No Đurđa joj je bila za leđima i gurala je naprijed prema sudbini. Vrata radionice su se otvorila, pacijentica je izašla, a Ana ušla razrogačenih očiju i sjela u električni stolac. Zubić vila br. 2 je odlučno zatvorila vrata, a njezina tehničarka već je isukala špricu s anestetikom. Ana se nije ni snašla, a zub je već bio vani. Zubić vila br. 2 ga je ponosno pokazivala po radionici. Kad su došle doma, Ana je odmah stupila pred ogledalo da vidi da li joj je desni profil opet savršen. Odahnula je pred svojim izgledom, ali duša ju je boljela za izgubljenim zubom.
(grupu Lijepe dame i dalje činile su Sonja, Sibila i Đurđica)

Zlatni zub
Svakog četvrtka u 18 sati, sat vremena prije zatvaranja poslovnice, Gospodin R. Ulazio je u poslovnicu Banke. Laganim korakom uvijek je prilazio drugom šalteru s desna, lagano se pognuo i tihim glasom rekao službeniku ili službenici: „Dušo, trebam pristupiti mome sefu." A službenici bi onda postupili prema uobičajenoj proceduri, popunili potrebne obrasce, dali mu da ih potpiše i odveli ga do trezora sa sefovima..
I tako je to trajalo godinama i godinama. Sve dok u Banci nisu uveli sigurnosne kontrole i senzore na metal.
Jednog četvrtka u 18 sati gospodin R. iznenadio se kad se na ulasku u poslovnicu oglasio alarm. Preneraženo je zastao. Službenik mu je užurbano prišao i zamolio ga da na pult odloži sve metalne predmete iz džepova. Gospodin R. to je uporno odbijao tvrdeći da kod sebe uopće nema ništa metalno.
„Ali gospodine, očito je da imate, pa alarm se nebi oglasio..."
Prepirka je potrajala, postajala sve glasnija, Gospodin R. i dalje inzistirao da pristupi svome sefu i u trenutku kada je uzrujan uzviknuo „Vi mi oduzimate pravo da pristupim svojoj imovini, vaše postupanje je ogledalo našeg kriminalnog društva, može vas biti sra..." primio se za srce i srušio na pod. Iz džepa su ispala mala zubarska kliješta, a na pod se prosulo nekoliko zlatnih zubi.

Sutradan je u novinama u rubrici s osmrtnicama i posljednim pozdravima osvanuo oglas:

Posljednji pozdrav našem dugodišnjem radniku
Gospodinu R.
Kolege iz Pogrebnog poduzeća „Zlatni zub."
(grupu su činile Zlata, Vesna i Ivan)