Sporedni detalj (ulomak)

U nastavku donosimo ulomak iz romana Sporedni detalj (Minor detail) Adanie Shibli, objavljen u knjizi Tvoj bol je lakši kad o njemu drugi pričaju, antologiji suvremene književnosti Levanta koju je Booksa objavila u sklopu Revije malih književnosti: Sjedinjene države Levanta.

Nakon što sam objesila zavjese na prozore, legla sam u krevet. Pas sa suprotnog brda počeo je cviliti bez prestanka. Bilo je to nakon ponoći. Nisam mogla zaspati usprkos teškoj iscrpljenosti.

Upravo sam završila s pripremom i čišćenjem kuće. Obrisala sam namještaj i podove te sam ponovno oprala plahte, ručnike i većinu posuđa, iako je kuća već bila čista jer me vlasnik obavijestio da su uzeli ženu za čišćenje. Ovu kuću sam iznajmila prije nekoliko dana, čim sam dobila novi posao. Sve u svemu, kuća je dobra i posao je dobar, a kolege su vrlo dragi. Ali ništa od toga nikad neće prevladati tjeskobu i paniku koje je u meni probudilo neprestano pseće lajanje one večeri. Bez obzira na to, kad se probudim iduće jutro, bit ću zadovoljna zbog čiste kuće, možda zbog zavjesa na prozorima. Stakleni stol postavila sam pokraj najvećeg prozora, tamo ću svakog jutra sjediti i piti kavu prije odlaska na novi posao, dok će susjedi prolaziti s troje djece i pozdravljati me, što će odavati dojam da živim bezbrižan život. Granice među stvarima su zadane i nužno ih je uvažiti kako bi se izbjegle bolne posljedice i dobilo malo sigurnosti unatoč svemu. Rijetki su oni koji se uspijevaju kretati uz granice bez da ih pređu, a ja nisam među njima. Čim vidim granicu, trčim i preskočim je ili je možda potajno pređem. Naravno, nije to svaki put svjesno ili namjerno zbog otpora prema granicama, već iz neznanja. Čim pređem jednu granicu, padnem u duboku jamu tjeskobe i panike. To je kao prekršaj. Kad sam konačno prihvatila svoju nemogućnost da se krećem duž granica, odlučila sam da se držim unutar granica svoje kuće koliko god mogu. Kuća ima puno prozora, susjedi i njihovo troje djece mogu me vidjeti kako kršim granice čak i unutar svoje kuće; zato sam objesila zavjese iako znam da ću ih ponekad zaboraviti spustiti. No budući da sam doma uglavnom sama, sjedit ću za svojim stolom i to je sve što ćete vidjeti od mene, do te mjere da će mi, ako prođe nekoliko dana da to ne učinim, srednji susjedov sin reći da mu fali vidjeti me kako ujutro sjedim i ‘radim’ za svojim stolom. Inače ‘radim’ prije odlaska na svoj novi posao koji će za mene uvijek ostati novi jer nemam pojma u kojem trenutku će postati samo moj posao. Često ću na poslu ostati do kasno u noć, do sati koje ni čuvar neće moći podnijeti, jer ću s poslom započeti kasnije zbog psa sa suprotnog brda koji me drži budnom i od kojega ne mogu spavati do zore pa se onda probudim kasno i zakasnim na svoj novi posao. Kad se ništa od toga ne dogodi, ostanem doma do kasnog jutra, sjedim za svojim stolom, ‘radim’, ali na čemu?

Više od svega shvaćam da moj opis stvari može biti malo nelogičan, ali to je zbog problema koji sam upravo opisala – nesposobnosti razlikovanja granica, što uključuje logične granice između stvari zbog čega precijenim neke ili ih čak podcijenim u odnosu na ostale ljude. Na primjer, kad vojna patrola zaustavi javni prijevoz kojim putujem na svoj novi posao, prvo što ugledam je cijev pištolja kako viri. Mucanjem zatražim vojnika da je odmakne od mene dok razgovaramo ili kad traži da vidi moju osobnu iskaznicu. Tad shvatim da vojnik ismijava moje mucanje, a putnici oko mene počnu otpuhivati jer sam pretjerala i bez potrebe stvorila napetost. Vojnik nas neće upucati, a i u slučaju da se to dogodi, moja intervencija neće promijeniti tijek događaja, možda čak suprotno. Da, sve to shvatim, ne u tom trenutku, već nakon nekoliko sati, dana ili pak godina. To je bio jedan primjer, ali isto ponašanje može se uočiti u puno drugih situacija, počevši od skidanja odjeće tijekom sigurnosne provjere na kontrolnoj točki, pa čak i kad pitam za cijenu jedne uvenule salate prvog prodavača povrća koji sjedi nasred tržnice Ramallah, zatvorene tijekom neradnog petka, a on traži triput veću cijenu od normalne. Nemam sposobnost racionalne procjene stvari pa takvi događaji jako djeluju na mene, često me uzdrmaju i potresu do mjere da više ne shvaćam što je dozvoljeno, a što nije, pa opet pređem granicu, možda čak i više nego prije. Međutim, svi ti oblici nervoze, straha i psiholoških poremećaja nestanu kad je prekršaj počinjen unutar granica moje izolacije, kada sjedim sama za svojim stolom i ‘radim’ na nekoj temi, ništa više.

Uostalom, nadam se da nisam uzrokovala kakvu zabunu kad sam spomenula situaciju s vojnikom, granicama ili kad sam glasno govorila da živimo pod okupacijom. Zvuk oružja, zviždanje vojne patrole, ponekad zvukovi helikoptera, borbenih zrakoplova i granatiranja, nakon čega se čuju sirene hitne pomoći, sve to ne samo da prethodi hitnim vijestima već se i nadmeće s lavežom psa za dio mog zvučnog prostora. Stvari su takve već jako dugo, stoga nema mnogo živih ljudi koji se sjećaju malenih detalja koji mogu tvoriti jasnu sliku o nekadašnjem životu, kao što je detalj uvenule salate na zatvorenoj tržnici.

Dakle, zaokupila me tema koju sam otkrila pred neko jutro dok sam čitala jedan članak u novinama, što uopće nije vezano za spomenuti glavni događaj. Takve stvari su zapravo obične ili se može reći da se često događaju u tom kontekstu. Čak se previše događaju pa više ni ne mrdnem prstom. Drugo kišno jutro probudila sam se kasno pa nisam mogla sjesti ispred velikog prozora kako bih ‘radila’, već sam morala odmah krenuti na svoj novi posao. Kad sam stigla do postaje ispred satnog tornja i izašla iz javnog prijevoza, shvatila sam da je ulica prazna, da nema ljudi ni vozila te sam primijetila da vojna patrola stoji ispred trgovine ‘Al-Bandi’. Budući da to nije bilo ništa neuobičajeno, krenula sam u drugom smjeru prema svom novom poslu. Kad sam stigla na početak ulice u kojoj je moj ured, jedan prolaznik skrenuo mi je pažnju na zabranu kretanja u tom području, a vojska je okružila jednu zgradu u blizini. Ni ovdje mi ništa nije bilo izvanredno pa sam nastavila svoj put. Zatim, na sredini ulice ispred glavnog ulaza u poslovnu zgradu u kojoj je moj ured, ugledala sam vojnike. Budući da sam napokon naučila lekciju da u takvim situacijama budem mirna i sabrana, mahnula sam im i rekla samouvjereno da radim u zgradi ispred koje stoje. Tad je jedan od njih kleknuo na desno koljeno i naslonio lijevi lakat na drugo koljeno kako bi oružje naciljao u mene, a ja sam skočila na stablo s moje desne strane da se zaštitim bodljikavim granama od metaka koje će ispucati. Možda njegov potez da me oružjem nacilja nije bio human, ali je bio dovoljan da shvatim poruku, a to je da nađem drugi put do svog posla. Čak ni sada nisam primijetila ništa neobično što bi me navelo da se vratim kući. Doista, s lakoćom sam preskočila preko ograde i granice između zgrada i kuća, misleći da je skakanje preko granica u ovom slučaju vrlo opravdano, zar ne? Tako sam stigla do stražnjeg dijela zgrade u kojoj radim. Budući da je tog jutra na posao došlo samo troje kolega, počela sam obavljati svoje poslove vrlo dobro i intenzivno bez ičijeg ometanja, sve dok jedan kolega nije došao i otvorio mi prozor bez moje dozvole, a kad sam se pobunila, rekao je da to mora učiniti da se ne bi razbio jer je vojska obavijestila stanovnike ovog područja da će eksplodirati jedna zgrada u kojoj žive trojica mladića, što se i dogodilo nekoliko minuta kasnije. Kolega je zaboravio otvoriti jedan prozor u zgradi pa se staklo razbilo čim je zgrada eksplodirala. Međutim, odmah nakon eksplozije ured se ispunio debelim oblacima prašine koja se spustila na moje papire, pa čak i po mojoj ruci koja je držala olovku, zbog čega sam prestala raditi jer nikako ne podnosim prašinu, posebno tu vrstu prašine s velikim zrncima koja uzrokuju zastrašujući zvuk kada se papiri trljaju jedan o drugi ili kada netko piše olovkom po tim papirima. Tek kad sam uklonila posljednje zrnce iz svog ureda, mogla sam se vratiti papirima. Neki bi pomislili da odlučnost da radim odražava moju jaku želju i ljubav za životom unatoč pokušaju okupatora da ga unište, ili da time inzistiram da je život u ovoj zemlji vrijedan življenja. Nikako. Ne mogu govoriti za druge, ali u svom slučaju ne mogu uravnoteženo suditi ili znati što treba ili ne treba učiniti. Jedino što mi je preostalo bez ozbiljnih posljedica jest da radim u uredu ili da sjedim kući za stolom ispred velikog prozora, gdje ću moći čitati onaj članak koji mi je odvukao pozornost zbog onog detalja vezanog uz datum spomenutog događaja. Dogodilo se to jedno jutro, točno četvrt stoljeća prije dana mog rođenja. Naravno, možda je to samo moja narcisoidnost, da mi je taj sporedni detalj privukao pozornost baš na taj događaj, a ne na druge velike tragične događaje. Vrlo je vjerojatno da čovjek ima tu vrstu narcizma. Možda je automatska sklonost da vjerujemo u superiornost vlastitog života tolika da možemo voljeti samo njega i sve povezano s njim. No, budući da mi se moj život naročito ne sviđa, kao ni život općenito, sumnjam da mi se dijagnoza narcizma može sasvim pripisati. Ali to je nešto drugo, više vezano uz moju nesposobnost razlikovanja granica između stvari te logičnog i racionalnog prosuđivanja, što me često dovodi do toga da na slici vidim izmet muhe, a da ni ne pogledam sliku u cijelosti. Iako bi neki na prvu ismijavali tu sklonost, zbog nje sam nakon eksplozije zgrade u blizini svog novog posla, naprimjer, razmišljala o prašini koja je prekrila moj ured, a ne o ubojstvu trojice mladića unutar zgrade. No ipak postoje oni koji vide da je taj način razmišljanja, koji se više fokusira na sporedne detalje kao što su prašina u uredu ili izmet muhe na slici, jedini način da se dođe do prave istine, a među njima su i sami povjesničari umjetnosti. Dobro, oni baš ne pozivaju da se primijeti izmet muhe, ali potiču primjećivanje manje važnih detalja na slici, kako bismo se uvjerili da je slika original, a ne kopija. Kada krivotvoritelji, recimo, kopiraju neku sliku, obrate pozornost na glavne, ključne detalje, kao što su lice ili držanje tijela i to uspiju savršeno krivotvoriti, ali rijetko obrate pozornost na male, marginalne detalje kao što su oblik uha, prstiju i noktiju na rukama i nogama zbog čega ne mogu potpuno uspjeti. Drugi također tvrde da se promatranjem sitnih i navodno beznačajnih detalja može stvoriti slika nekog događaja ili nečega što čovjek nikad prije nije vidio. Neki spominju staru priču o tri brata koji su naišli na čovjeka koji je izgubio svoju devu i pokušao je opisati: bijela, jednooka, nosi dvije košare, jedna je ispunjena uljem, a druga vinom. Mora biti da ste je vidjeli, vikao je čovjek. Ne, nismo ništa vidjeli, odgovorila su braća. Ali im čovjek nije vjerovao i optužio ih je da su mu ukrali devu. Sva četvorica stala su pred suca. Nakon što su braća sucu objasnila da nemaju pojma kako deva uopće izgleda jer je nikada u životu nisu vidjeli, opisali su i najsitnije detalje, kao što su otisci deve na pijesku, poneka kap ulja i vina koja se prolila te malene dlačice njezine vune.

Na temelju činjenice da mi je datum događaja spomenutog u članku posve zaokupio pažnju, zaključujem da ništa drugo nadnaravno ne postoji u glavnim detaljima, u usporedbi s dnevnim događajima na ovom prostoru gdje vlada vreva okupacije i stalnih ubojstava. Eksplozija zgrade samo je jedan primjer. Čak i silovanje. To se ne događa samo za vrijeme ratova, nego i u svakodnevnom životu. Ubojstvo ili silovanje, katkad oboje, nikada me ne bi zanimali kao u ovom slučaju. Može se reći da je jedino donekle neobično u ovom događaju to što se četvrt stoljeća kasnije dogodio moj rođendan, ništa više. Dakle, ne može se isključiti mogućnost povezanosti između oba događaja ili postojanje neke tajne veze među njima, sličan odnosu među biljkama. Primjerice, travu možemo iščupati i misliti da smo je potpuno iskorijenili, a ona će se vratiti i niknuti nakon četvrt stoljeća. Istovremeno, shvaćam da mi se interes temelji na sporednom detalju, datumu događaja, što navodi na moje neizbježno prelaženje granice. Dakle, uvjeravam samu sebe u potrebu potpunog zaborava, da ne učinim nešto glupo po tom pitanju. Datum tog događaja je slučajnost, ponekad moramo pustiti događaje iz prošlosti ako su oni u sadašnjosti još tragičniji; tako sam razmišljala dok me nije probudilo pseće lajanje ranom zorom, utrkujući se sa žestokim vjetrom. Potrčala sam do prozora da ga zatvorim i vidjela sam okrutnost vjetra, povlačenje trave i stabala u svim smjerovima, grane koje lepršaju na sve strane dok lišće na stablima drhturi naprijed-natrag, do te mjere da se činilo da će bijesni vjetar sve rastrgati. Biljke jednostavno nisu otporne. One su predane činjenici da su krhke i da vjetar s njima može učiniti što god želi, da može prodrijeti u njih, unerediti i njih i njihovo lišće, proći između njihovih grana noseći odjek psećeg laveža u svakom smjeru. Opet, neka grupa vojnika silovat će jednu djevojčicu, a potom je ubiti četvrt stoljeća prije mog rođendana. Taj sporedni detalj koji drugi podcjenjuju, njegova realističnost, u meni će stvoriti nered, zbog moje slabosti i krhkosti koja je slična krhkosti stabala iza mog prozora, i zauvijek će me pratiti bez obzira koliko ga pokušavala zaboraviti. Možda ni kasnije neće postojati ništa važnije od toga, od tog malog detalja, da bi se mogla izreći potpuna istina koju taj članak nije u mogućnosti prenijeti.

S arapskoga preveo Mustafa Alajbegović