Ovo more pripada Muhammadu Al-Khatibu

U nastavku donosimo priču Ovo more pripada Muhammadu Al-Khatibu Adanie Shibli, objavljenu u antologiji suvremene književnosti Levanta Tvoj bol je lakši kad o njemu drugi pričaju.

Ovo more pripada Muhammadu Al-Khatibu

Ali, tko je Muhammad Al-Khatib? Samo da se zna: on je 20-godišnjak iz Hebrona. Htio je otići na more. Dugo je razmišljao kako doći tamo. U sadašnjim okolnostima, zamislimo da postoje dvije mogućnosti, dva mjesta na moru koja Muhammad Al-Khatib može posjetiti.

Prvo mjesto je more u Gazi. Tehnički, na more u Gazi danas mogu otići samo ljudi koji u Gazi žive. Kako Muhammad Al-Khatib može doći tamo? Prvo, mora krenuti prema mostu An-Nabi kako bi prešao granicu prema Jordanu koju kontroliraju Izraelci. On i njegovi prijatelji, od kojih će jednog Izraelci zaustaviti dok bude prelazio most prema Jordanu, odatle će krenuti prema zračnoj luci u Jordanu pa do zračne luke u Kairu. Ali prije toga Muhammad Al-Khatib mora dobiti vizu za ulazak u Egipat, što je vrlo teško, no vrijedi pokušati. To će Muhammad Al-Khatib i učiniti pa će uistinu dobiti vizu, kao i njegovi prijatelji, osim jednog čije ime stoji na popisu egipatske službe sigurnosti. Iz Kaira će krenuti prema Arišu, no jednog će prijatelja zaustaviti u egipatskoj zračnoj luci iako ima vizu, ali nije bio ljubazan prema egipatskim snagama sigurnosti. Muhammad Al-Khatib krenut će prema Rafi, gdje će naići na zatvoreni prijelaz i bit će mu naređeno da se vrati odakle je došao.

On može naći nekog tko će mu pomoći da uđe u Gazu kroz tunel, a to je u zadnje vrijeme, otkad je Egipat, potpomognut SAD-om i Izraelom, najavio rat jer se protivi tunelima koji vode do Gaze, postalo vrlo teško. Međutim, nakon nekoliko dana putovanja, Muhammad Al-Khatib stići će na odredište, ali bez ijednog svog prijatelja, na more u Gazu, oko pet sati popodne 1. rujna 2016. i imat će punih sat vremena Ovo more pripada Muhammadu Al-Khatibu prije nego što padne mrak, a s njime i teške izraelske bombe. Ali tih sat vremena vrijedi. Može se gledati i kao šezdeset minuta ili tri tisuće šesto sekundi, što je beskrajno vrijeme. Tko je prije mogao računati do 3.600 osim valova mora?

Drugo mjesto je more u Jaffi. U sadašnjim okolnostima možemo zamisliti da postoje dvije mogućnosti kako doći tamo.

Prvu mogućnost pružaju otac Muhammada Al-Khatiba, njegov stric, rođak ili bilo koji njima blizak prijatelj ili jedan od njihovih poznanika koji ima ‘otvorenu liniju’ s nekim na visokom položaju u Palestinskom nacionalnom tijelu ili neki agent na nižem položaju koji izraelskim vlastima daje informacije. Ta linija omogućit će Muhammadu Al-Khatibu dozvolu za ulazak u prostor pod kontrolom Izraela, izuzev područja ‘D’, od sedam ujutro do sedam navečer, dajući mu priliku da posjeti more. Ali što s njegovim prijateljima? Pa oni su mu prijatelji i oni će dobiti dozvolu, osim jednog čije je ime na popisu palestinske službe sigurnosti. Tog jutra 1. rujna 2016. krenut će zajedno kako bi bili na čelu reda dok čekaju na kontrolnoj točki Betlehema. Možda će ih malo zadržati, jednog od njih neće pustiti unatoč dobivenoj dozvoli, bez ikakvog razloga. Oko 5 sati poslije podne, nakon što su ih zaustavili, provjerili i jednog uhitili tu, pa kasnije provjerili i drugog uhitili tamo, Muhammad Al-Khatib stići će do Jaffinog mora. To nije naziv mora, to je metafora jer Jaffa je kilometrima udaljena. Imat će punih sat vremena, uz jedan sat za povratak, prije nego što mu istekne dozvola. Ali tih sat vremena vrijedi. Može se gledati i kao šezdeset minuta ili tri tisuće šesto sekundi, što je beskrajno vrijeme. Tko je prije mogao računati do 3.600 osim valova mora?

Druga mogućnost jest da je otac Muhammada Al-Khatiba mrtav, kao i njegov stric, rođak ili bilo koji njima blizak prijatelj ili poznanik koji ima ‘otvorenu liniju’ s nekim na visokom položaju u Palestinskom nacionalnom tijelu ili agent na nižem položaju koji pruža informacije izraelskim vlastima. Ali živ je susjedov sin kojem nikada nisu bile potrebne te ‘linije’ kako bi ušao ‘unutra’, gdje radi bez dozvole i zna kako se tamo može doći bez dozvole. I tako će Muhammad Al-Khatib cijelu noć provesti sa susjedovim sinom da bi naučio ilegalne načine kako doći do mora.

U sadašnjim okolnostima možemo zamisliti da postoje dvije mogućnosti za krijumčarenje.

Prva mogućnost je putovanje u automobilu sa žutom registracijom. Prijatelj Muhammada Al-Khatiba ima sličan automobil i sličnu želju za odlaskom na more. Tako će jednog ranog jutra Muhammad Al-Khatib krenuti u pratnji svojih prijatelja, osim jednog za kojeg nije bilo mjesta u autu, iz Hebrona prema dolini vatre, osim još jednog koji ima strašnu mučninu zbog krivudave ceste. Nakon što prođu dolinu, iz svojih torbi izvući će sunčane naočale i male kape slične onima koje nose stanovnici, namjestiti ih na glave i krenuti prema granici tunela u trenutku najveće gužve, dok doseljenici s juga idu na svoja radna mjesta u Jeruzalem. Budući da vojnici doseljenike ne vole ometati ni zadržavati od posla, puštaju automobile, među kojima je i naš automobil, da prođu bez zaustavljanja i pokazivanja osobnih dokumenata. Međutim, na pola puta do mora auto se pregrijao i nakon dva sata uzaludnog hlađenja, dva prijatelja ostat će kod auta dok će se Muhammad Al-Khatib ukrcati na autobus prema moru. Oko pet sati popodne Muhammad Al-Khatib doći će na more 1. rujna 2016. i imat će punih sat vremena prije putovanja autobusom prema Hebronu, za vrijeme gužve, kako ga ne bi primijetili. Ali tih sat vremena vrijedi. Može se gledati i kao šezdeset minuta ili tri tisuće šesto sekundi, što je beskrajno vrijeme. Tko je prije mogao računati do 3.600 osim valova mora?

Druga mogućnost je da Muhammad Al-Khatib na cijelom području Hebrona ne uspije naći prijatelja koji ima automobil sa žutom registracijom. On i njegovi prijatelji morat će slijediti drugi krijumčarski put koji zahtijeva dugu šetnju do mora. Muhammad Al-Khatib spreman je prije zore krenuti sa svojim prijateljima. Taj put vodi ih na jug, a ne na sjever prema Ramadinu. Put se proteže između golih brda, duž zida koji se još uvijek gradi, a na čijim se dijelovima nalazi i bodljikava žica. Muhammad Al-Khatib i njegovi prijatelji izaći će iz ukradenog auta kojim su došli i krenut će prema bodljikavoj ogradi do koje će stići svi osim jednog koji je tijekom trčanja izgubio cipelu po koju se vratio. Tijekom preskakanja ograde jednom od njih zapet će hlače o žicu i rastrgati se sve do stražnjice, krv će mu teći niz cijelu nogu pa će i on zaostati za njima. Muhammad Al-Khatib ne smije više zakasniti jer će biti uhićen pa nastavlja trčati prema bijelom minibusu čiji je vozač iz Rahta i čeka ga širom otvorenih vrata. Čim Muhammad Al-Khatib uđe u bus, vozač najbrže moguće napušta mjesto. Ali cijena je visoka, a Muhammad Al-Khatib ima dovoljno novca samo za prvu trećinu puta. Morat će stopirati da bi besplatno stigao na more, kako bi stigao 1.rujna 2016. do pet sati poslije podne i imao jedan puni sat prije nego što opet bude stopirao besplatan prijevoz prema Hebronu. Ali tih sat vremena vrijedi. Može se gledati i kao šezdeset minuta ili tri tisuće šesto sekundi, što je beskrajno vrijeme. Tko je prije mogao računati do 3.600 osim valova mora?

Stojeći pred morem, Muhammad Al-Khatib moći će napokon zaurlati na sav glas: ‘Ovo je moje more!’ U sadašnjim okolnostima možemo zamisliti da postoje dvije mogućnosti, dva odgovora mora.

Prva mogućnost jest da more, čim vidi Muhammada Al-Khatiba kako trči i viče (na arapskom, naravno), u njegovim rukama ugleda nešto nalik nožu pa se preplaši. More će pomisliti da ga Muhammad Al-Khatib želi ubosti. Vijest o mladićima iz Hebrona osumnjičenima za planiranje ubojstva nešto je spram čega more ne može ostati ravnodušno. More će nazvati policiju i obavijestiti je o tom urlanju i trčanju. Ali prije dolaska policije, dok vrijeme leti kao i Muhammad Al-Khatib, more će skočiti prema njemu da ga zaustavi, gurnuti ga na pijesak, a potom će ga opet uvući u svoje dubine kako bi izbjeglo opasnost. Nažalost, Muhammad Al-Khatib će tijekom toga umrijeti.

Druga mogućnost jest da more, čim čuje urlanje Muhammad Al-Khatiba (na arapskom, naravno), otvori svoje srce jer to je Jaffino more koje dugo nije čulo arapski te će u ispruženim rukama Muhammada Al-Khatiba, koji trči prema njemu, ugledati nešto nalik remenu kojim će se vezati. Ali, kao ni uši i oči ljubavnika, more ne može krivo razumjeti što njegov ljubavnik misli. Kao u ljubavi, kad jedan izjavi da je onaj drugi njegov, drugi mora reći istu stvar.

Kada more čuje plač Muhammada Al-Khatiba: ‘Ovo je moje more!’ odgovorit će: ‘Ti si moj.’ I more neće dopustiti Muhammadu Al-Khatibu da ga ikad više napusti.

S arapskoga preveo Mustafa Alajbegović.