ružičnjak

- Zapaljena je crkva. Toranj je gorio satima, pa konačno pao. Bilo je strašno.
- Tamo sam krštena. Imali su veliko dvorište s ružičnjakom gdje smo se igrali. Sestre su voljele ruže, a mi smo ih krale, pa plakale jer bi nam niz prste klizila krv.
- Požar se širio cijelu noć, zahvatio je i kuće do, a lijevo krilo škole je nestalo.
- Željela sam da se Sofija tamo krsti, pa da se igra među cvijećem s drugom djecom. Tako je lijep vrt bio pod zidinama. Možda nije tako strašno, pa stignu do rođenja to zakrpati.
- Siguran sam. Izgradit će novu crkvu, Toranj će biti lijep, a u vrtu mnoštvo cvijeća.
- Sofija će imati puno prijatelja, a mi ćemo se radovati jer će rasti i biti velika i lijepa.
- Jesi li jela?
- Nisam. Čekala sam da se vratiš. Muž i žena jedu skupa, a mi to jesmo.
- Jesmo.

-Čula sam opet zvona! Prolomila su spokoj noći, pa opet utihnula. Bilo ih je tako lijepo slušati, a ti si spavao.
- Nije istina: čuo sam te kako se ustaješ i hodaš po sobi, pa tražiš kaput i otvaraš prozor, ali nisam čuo zvona.
- To su divne vijesti, crkva ipak nije gorila. Za par mjeseci će zima, pa će uvenuti cvijeće, ali u proljeće, kada se Sofija rodi, vrt će biti najljepši. Sestre će se pobrinuti za to, a tamo pod zidinama djeca će se igrati.
- Možda je to bila druga crkva, ona dolje kraj potoka. Tamo je isto lijepo, sjećaš se?
- Sjećam se: držali smo se za ruke i dugo šetali, nekad mi se činilo kao da su sati prolazili, a meni je svejedno. Voljela bih da odemo tamo sa Sofijom, mislim da će joj se svidjeti. Na tebe je, znam, nema mira. Puno će trčati, a ti ćeš ju vijati i grliti i ljubiti, a ja ću se smijati.
- Uskoro ćemo opet poći do potoka i šetati sa Sofijom.

- Lena je plakala jutros. Pitala sam ju zašto, ali se silno naljutila na mene. Nisam ju htjela povrijediti, mislila sam da smo prijateljice.
- Leni je samo teško. Muž joj je otišao i neće se još dugo vratiti.
- Grozan je muž. Ostavio je Lenu s malim djetetom, a Jan se tek rodio! Ti to ne bi učinio, zar ne? Mi ćemo Sofiju skupa odgajati, obećao si da neću biti sama!
- Tako je, obećao sam.

- Boli me trbuh cijeli dan. Sofija sigurno raste, pa joj je sve manje mjesta.
- Nemoj otvarati prozor više: zrak je hladan.
- Ali onda neću čuti zvona! Sofiji se odmah zaigra. Baš ju vesele.
- Zamolit ću Lenu da nam posudi gramofon i nekoliko ploča, pa Sofija može slušati glazbu.
- To bi bilo sjajno. Baš šteta što nam radio više ne radi. Možda da ga odnesem sutra popraviti? Gdje si ga stavio?
- Bio je star, uskoro ću kupiti novi. Noćas ću morati poći, ali vratit ću se do jutra. Hoćeš li samo danas večerati sama?
- Ne volim to, rekla sam ti: mi smo muž i žena. Nije to pravo, što će Sofija reći?
- Sofija će nam oprostiti ako bude samo jednom, a ti nemoj zaboraviti zatvoriti prozor i uskoro leći spavati.
- Vratit ćeš se?
- Hoću.

- Gdje si pošla? Vrati se, ne smiješ van! Pa zar ne čuješ?!
- To je samo stari tramvaj Lena, kočnice mu oduvijek ne rade! Pa što si se toliko uznemirila?
- Gdje ti je muž? Zar se nije vratio sinoć? Pobogu zar i on?
- Ne, nije se vratio. Nismo objedovali skupa. Znala sam da će to poći na zlo, mi smo sada muž i žena i to ne valja, ali čula sam zvona crkve! Cijelu noć kao da su pjevala. Bože, kako je divno bilo, a onda se Sofija rodila. Rano je došla, bilo je puno krvi, baš kao kada bih se ubola na ružu. Šteta. Trebali smo ju krstiti u proljeće, zima je baš hladna za dijete! Moraš me sada ispričati Lena, već kasnim.
- Gdje si pošla?
- Pa na Sofijino krštenje! Sviđa li ti se moja haljina? Volim cvijeće, a voli ga i Sofija, pa ako već neće biti u vrtu, neka bude na mojoj haljini. Sada nam se djeca napon mogu igrati skupa. Kada ti se muž vraća?
- Muževi su nam mrtvi, a ti si luda!
- Baš si blesava Lena: muževi i djeca umiru samo u ratu, a toga više nema. Hajmo poći skupa, baš je lijep dan. Gledaj, moj muž i Sofija se igraju među ružama!

Lara Ivanov