Rođendan

U nastavku pročitajte priču Matije Price, nastalu u sklopu Booksine radionice kratke priče koju je u 2025. po prvi put vodio Robert Perišić.

Rođendan

Iako je cesta bila potpuno prazna, semafor je odbijao pokazati zeleno, dok se slabašna kišica u točkicama zadržavala na njihovim šuškavim vjetrovkama. U tom trenutku htio je da se zeleno nikada ne upali; zadovoljno je jezikom prelazio po zubima skupljajući ostatke ljepljivog čokoladnog sirupa, a usta i brada masno su se sjajili od Big Maca koji je maloprije pojeo. U lijevoj šaci, uronjenoj duboko u džep, stiskao je figuricu koju je dobio u Happy Mealu, dok je desna sigurno počivala u tatinom stisku. Mogao bi ovako stajati zauvijek. S druge strane ceste ionako ih nije čekalo ništa dobro. Podigao je pogled prema ocu, njegovim hrapavim obrazima iz kojih su izbijale sivkaste dlačice; prema širokom nosu, uvijek crvenom kao da je prehlađen; prema očima ispod kojih su bili duboki, tamni kolutovi; očima koje su sada gledale ka zgradi preko ceste i kafiću u prizemlju. Još jednom poželi da se zeleno nikada ne upali.

Ali zeleno se upalilo i dva para identičnih šarenih patika za nogomet – jedne broj 31, druge 41 – kroz plitke su lokve zagazile prema trotoaru s druge strane. Znao je da će stati u kafiću čim je osjetio kako stisak tatine ruke popušta dok su se približavali zgradi.

„Slušaj šefe, tvoj rođendan je velika stvar, moram počastiti ekipu – jedna cuga pa idemo dalje. Važi?“

Bez riječi je kimnuo i još malo čvršće stegnuo figuricu u džepu.

„Dobar dan mladići!“, tatin glas sada je bio potpuno drukčiji nego kada bi pričao s njim, kao glasovi onih pred kojima se u školi sakrivao. „Petra, daj svima šta već piju!“ Dok je pogledom prelazio preko lica naslaganih na šank, doda: „Ovo vam je od Luke!“ kao da je to kakva pohvala. Ipak, izazvao je oduševljenje okupljenih.

A onda je sve utihnulo. Glave su se okrenule prema ulazu. Tamo je stajao visoki lik mesnatog lica i kose skupljene u rep. Veliki, iskrivljeni zubi probijali su mu se kroz usne razvučene u osmijeh, a dok je između stolova prolazio do šanka iza njega je ostajao miris kože, duhana i afteršejva. „Pa šta ste utihnuli, samo nastavite“, duboki je glas naložio, tek donekle prikrivajući podsmijeh. Nalaktio se na barski stol desno od šanka i zagledao u niskog muškarca koji je za ruku držao dijete. „Oće bit jedan jeger za mene?“

„Nego šta… Petra, daj dupli za Siketa!“ Petra je, s izrazom dosade na licu, čašu donijela prije nego što je dovršio rečenicu. Poznata scena.

„I šta kažeš, slavi se…“ Gledao je duboko u njega. „Imaš možda neki poklon za mene?“

Piće miruje u čašama, a čaše na stolovima; za trenutak se nitko i ništa ne kreće, kao da vrijeme stoji. Onda zastruže stolica, otegnuti glas nazdravi svima, netko opsuje nogomet i sreću, žamor se probudi, a sekunde ponovno počnu teći.

„Imam sve, molim te… u ponedjeljak ti dam. Nemam sad kod sebe… Malom mi je rođendan, sad idemo kupiti poklon. U ponedjeljak, dođem di god treba, donesem ti sve, Sike.“

Osmijeh se polako počeo povlačiti sa Siketovog lica.

„E, ali u ponedjeljak ide nova kamata. Bolje ti je da mi sada daš.“

Oboje su znali da će kamata u ponedjeljak svejedno biti tu, čak i ako mu sada vrati sve što duguje.

Dok se premišljao, pogledom je polako prelazio po kafiću. Svi su bili nečime zaokupljeni, glave nadvijene nad mobitelom, novinama ili pićem, okrenute ka televiziji ili prozoru, ali gotovo nikad prema onome s kim su sjedili. Naposljetku, pogled mu padne na sina i susretne njegovo zbunjeno lice, zbog čega mu na trenutak zadrhti grlo. Razmišljao je, ali pravog izbora nije imao. Ne, nije mu preostalo ništa drugo.

„Šefe, nešto mi je uletilo, morat ćemo u ponedjeljak po tvoj poklon. Al bez brige, do tada će samo bit veći i ljepši“, pokušao se nasmijati, ali teško je biti uvjerljiv kad ni sam ne vjeruješ u ono što govoriš.

„Gle, uzet ćemo mi nešto i danas“, doda pružajući sinu kovanicu od jednog eura. „Vidi tamo, odi si po lopticu, možeš uzet i dvije. Ja ću doći za sekundu.“

Stavi mu ruku na leđa i lagano ga gurne prema vratima, prema aparatu koji je stajao kraj njih te u zamjenu za pedeset centi izbacivao jednu od loptica skočica. Veliki okrugli spremnik na vrhu bio je prepun raznobojnih loptica, dok je kućište bilo metalik plavo i crveno, poput onih autića na sudaranje u lunaparku. Ali ovaj aparat, ovaj aparat bio je poseban; kao da su ga pripremili baš za njega i baš za ovaj dan – sav je bio oblijepljen balonima te zlatnim i srebrnim trakicama, spreman za slavljenika i proslavu.

Izmigoljio se između ljudi i barskih stolica, i stao pred njega. Bilo je nešto svečano u toj prilici, a taj je osjećaj htio potvrditi ozbiljnošću i dostojanstvom pokreta kojim je ubacio kovanicu. Prije nego će okrenuti mehanizam da ispadne loptica, neko vrijeme je promatrao obilje boja i uzoraka, sve dok mu se nisu pomiješali i stopili u jednu golemu loptu. Zatim je okrenuo kotačić i ispala je točno ona koju je želio. Prozirno plava, ispunjena šljokicama. Pustio ju je na pod i ona mu je skočila nazad u ruku. Čučnuo je i ponovno je pustio, a ona je poskakivala i vrtjela se, prepuna boja. Onda ju je uhvatio i bacio jače, odbijala se i odskakivala od zidova, a boje su prštale poput vatrometa. Da samo znate koliko je bila lijepa; skupa s njom kao da je poskakivao i preokretao se cijeli svijet.

Matija Prica