Boraja

U nastavku pročitajte priču Rebbece Mikulandre, nastalu u sklopu Booksine radionice kratke priče koju je u 2025. po prvi put vodio Robert Perišić.

Boraja

Na istočnom izlazu prekrižena je žuta tabla i stoji obavijest da napuštam grad koji je prijatelj djece. Uz cestu je gomila ružnih kuća nedovršenih fasada, pokraj jedne od njih je pilana. Tu sam živjela, ne tako davno, slijedeći jednu od ideja svoje majke. Dalje se pružaju nizovi polja. Vlasnici nisu nikad uspjeli uspostaviti red nad svojim kućama, ali ovdje je sve lijepo podrezano, u savršenim kvadratima, zemljanih boja koje gasnu u suton.

I onda: ništa. Samo dva žuta fara Punta osvjetljavaju cestu preda mnom, koju s obje strane drži gusta šuma. Da bih prešla taj dio, svaki put moram zaboraviti osjećaj potpune napuštenosti koji me ovdje obuzme. Radio, dotad pouzdan u pružanju utješne glazbene pozadine, svako toliko izgubi signal. Ipak, ne usudim se maknuti ruke s volana da ga ugasim i on nastavlja rezati kao nož po metalu.

Nakon što je policija otišla iz kuće, sjela sam u auto i krenula za Split. On je rekao da je to u redu i razumljivo. Sutra je škola, ali stignem se vratiti ujutro. Večeras ćemo otići na pizzu jer imam pedeset kuna, a dalje će on voziti. Ostao mi je njezin novčanik nakon što ju je hitna odvela. Htjela bih da ga mogu napipati u džepu, malu garanciju da ću uskoro imati kome prepustiti ključeve auta.

Između šumova radio-signala, u mene ulazi strah. Pogledam li u retrovizor, na stražnjem ću sjedištu vidjeti ženu. Izašla je iz borove šume, sjela u auto i sad se zajedno vozimo. Ona čeka da je pogledam, izaziva me da se zagledam u mrak retrovizora i pronađem njezine krvave oči koje će naglo skočiti prema naprijed.
Bijele crte protječu ispred mene i ja sam fiksirana na njih. Čini mi se da čujem njezino disanje i da osjećam njezine prste kako posežu za mojim ramenom i izazivaju me da se okrenem.
Uvjerena sam, ona ne smije prijeći granicu između naših sjedala, sigurno neće ako je ne pogledam.

Samo trebam izaći iz Boraje, javna rasvjeta otjerat će njezin duh, stići ću u Split, odvoziti sve one kvrgave ceste pokraj kojih su autosaloni i trgovine krovnih pločica i keramike. Onda će doći gradske, s dvije, pa čak i tri trake, i to će mi biti najveći problem. Moj grad ima dvije trake samo kad se uključujemo na brzu cestu za Drniš i moja me majka uvijek upozorava kako je puno traka u Splitu. Opasnost je naša stalna tema.

Policajcu klempavih ušiju pokazala sam praznu bocu votke u kanti, oproštajno pismo ispisano zelenim markerom, listiće istisnutih tableta. Mizanscena je bila tu, glavna glumica se samo malo preračunala. Zujala sam pogledom dok je komentirao kako je kuća neuredna i kako bi bilo bolje da malo pospremim. Otišao je sa svojim preklopnim blokićem za koji sam mislila da postoji samo u filmovima, ja sam ostala sama s novčanikom i ključevima od auta.

Dok mi duge bijele dvostruke crte protječu pred očima, jedan strah zamjenjuje drugi. Je li ona dobro? Nisam se sjetila provjeriti. Rekli su da dođem sutra i da će je zadržati 72 sata na psihijatriji. Jesam li ipak trebala otići do bolnice? Odnijeti joj pidžamu? Misli su mi se počele rojiti. To je ona, ona mi ulazi u glavu. Nadomak sam izlasku iz Boraje i želi da okrenem auto. Svaki trenutak večeri savršeno je jasan u mom sjećanju, osim jednog detalja. Odlazim iz kuće nakon svađe, pa se vraćam. Ubrzano skeniram stol, kantu, krevet. Ovaj put je ipak drukčije, ona se ne budi. Tresem je, ne miče se. Dolazi hitna, svi su začuđeni. Sigurno je bila neka rečenica zbog koje sam sad na cesti u Boraji. Samo koja?

Šuma je solidna, neprozirna masa. Poneki vršak stabla na pozadini mjesečine zabija se u nebo kao koplje. Rekla mi je da ću požaliti. Da ću se uvijek sjećati trenutka kad sam se okrenula i otišla. Na ulici je bila tiha zima, svi su bili u kućama, samo ja nisam mogla biti. Posvađale smo se jer sam htjela učiti. Na rubu sam da padnem razred i njoj nije jasno zašto mi je škola toliko važna. Zašto mi ona nije važna.

Istočni izlaz iz grada uvijek je isti. Žuta tabla, prijatelj djece, ružne fasade, tu sam živjela, ne tako davno. I cesta je ista, pa čak i šuma koja i dalje ne propušta radio signal. Taj me šum podsjeti kako smo nekad putovale zajedno, žena na stražnjem sjedištu i ja. Zaustavljam auto i gasim radio. Trideset i pet mi je godina i okrenula sam se da pogledam.

Rebbeca Mikulandra