'Sama si to tražila': Nasilje koje ne prestaje

Naslov romana irske autorice Louise O'Neill Sama si to tražila, ne može biti precizniji nego što jest. Te četiri riječi koje u svakom podneblju zvuče poznato razotkrivaju suštinu problema u odnosu društva prema žrtvama nasilja. Ali krenimo otpočetka.

U uvodnom dijelu O'Neill portretira Emmu O'Donovan: osamnaest joj je godina, lijepa je, zgodna, natprosječno popularna, puna samopouzdanja i čini joj se da se svijet vrti oko nje što na neki način i nije daleko od istine. Emma je katkad površna, pa i gruba u odnosu s prijateljicama i prijateljima, ali njen položaj među vršnjacima/vršnjakinjama je takav da si takvo što može priuštiti. Jasno, ono što netko Emminih godina ne može znati, jer naprosto nema dovoljno iskustva, jest činjenica da oni koji su te digli do zvijezda i bore se za tvoju pažnju, negdje u sebi priželjkuju da se sunovratiš u blato. Ljudi su često takvi i tu nema pomoći – kad se netko vine previsoko s velikom će pažnjom čekati trenutak prizemljenja, posebice ako su uvjereni da taj netko to zaslužuje.

Ono što se na jednoj od zabava (i poslije toga) dogodilo Emmi O'Donovan nitko ne zaslužuje i nitko to ne bi trebao doživjeti. Malo je popila, otišla u sobu s tipom koji je bio osam-devet godina stariji od nje i koji uopće nije trebao biti na tulumu srednjoškolaca, ali je iskoristio situaciju, poslije još inzistirao da ona uzme tabletu i to je otprilike posljednje čega će se Emma poslije moći sjetiti. Roditelji su je sutradan našli ispred kuće u nesvjesnom stanju, polugolu i s opekotinama od sunca.

Ballinatoom je jedan od onih malih gradovima u kojima svi poznaju svakoga i sve znaju jedni o drugima – sutradan tako svi znaju što se dogodilo Emmi, a na kraju će i ona doznati vidjevši snimke koje su se raširile po društvenim mrežama. Ukratko – ona je grupno silovana, počinitelji su je dodatno izvrgnuli ruglu, snimili je (na snimkama se može vidjeti da je Emma bez svijesti) i rasuli materijale po internetu. Komentari koji se mogu pročitati ispod snimaka uglavnom se uopće ne odnose na počinitelje, već na žrtvu tj. Emmu – nazivaju je najpogrdnijim imenima, sve su to ljudi iz njezinog malog grada, dok je u stanju potpunog šoka oni je nastavljaju cipelariti. Da, zajednica je složno odlučila: sama je to tražila, sama je dovela do toga, svojim ponašanjem, izazovnom odjećom, što je uopće tražila ondje s četiri tipa – i tako redom.

Kada nadležni, nevoljko, privedu počinitelje, kao u potpuno izokrenutom, bizarnom svijetu, zajednica iskazuje empatiju prema njima! Eto što im je učinila, uništila im je živote, sportske karijere, budućnost.

Za to vrijeme Emma se povlači u svoja četiri zida, od nje je ostala samo ljuštura, roditelji su joj napola izluđeni, majka sve više pije, brat je bijesan i jedina je osoba koja istinski pokazuje razumijevanje za nju, no Emma je u vrlo lošem stanju. Uopće ne vidi kako bi mogla nastaviti sa životom, u nekoliko navrata pokušala se ubiti i završiti sa svim dok njezini zlostavljači slobodno hodaju ulicama grada kao neka vrsta heroja ili barem mladića kojima je učinjena velika nepravda. Njezini roditelji shvaćaju razmjere svega što se događa kada na svoje oči u crkvi vide svećenika, čovjeka koji ih je vjenčao i krstio im djecu, kako se rukuje s počiniteljima i njihovim roditeljima. I najgore od svega – Emma se u jednom trenutku počinje pitati je li svemu uistinu sama kriva i zbog nečega zaslužila pakao koji se sručio na nju. Ovime je opaki krug zatvoren – žrtva je u nekoliko navrata bešćutno i brutalno zlostavljana, prvo od strane počinitelja, a onda i od zamalo cijelog grada. I sve to prije nego je sudski proces i započeo.

Sama si to tražila teška je i mučna priča kroz koju su prošle i prolaze generacije i generacije djevojaka i žena. Pazi gdje ideš, govorile su im i govore majke, pazi s kim si, pazi kako se ponašaš, pazi što ćeš obući. A dečki? Dečki su dečki i uvijek će biti – boys will be boys – njima je mnogo toga dozvoljeno i, da, neki od njih mogu ti život pretvoriti u pakao ne budeš li pazila. Često zbog toga neće odgovarati, pa čak ni u društvima koja volimo zvati najrazvijenijima ili posebice u njima, poručuje nam autorica i svi znamo da je u pravu. Zbog toga njezin roman i jest težak i mučan, jer to o čemu ona piše, događa se u stvarnosti, svakodnevno i svugdje. To što radije i najčešće ne govorimo o tome svakako je dio problema i u tom smislu roman Louise O'Neill jest važan, danas možda više nego ikad.

Autorica upozorava na mnoštvo problema, među ostalim govori i o društvenim mrežama i internetu koji su se pretvorili u još jedan poligon za širenje, raspirivanje i nastavak nasilja nad žrtvama kao što se događa Emmi. Privatnost kao da više uopće nema značaja, svi će snimati i objaviti sve što im padne na pamet ne razmišljajući o posljedicama.

Louise O'Neill nije izgradila lik tipične žrtve, njezina Emma je slojevit lik, nije savršena, niti bezgrešna, njene mane su vidljive i na ovaj način cijela priča je još uvjerljivija i potresnija, jer zašto bi žrtva morala biti besprijekorna da bi zaslužila naše suosjećanje? Naravno da ne mora, ali suosjećanje zajednice, pa i najbližih prijateljica izostaje i ona je faktički sama u situaciji kada to nikako ne bi smjela biti.

Roman Louise O'Neill oštra je kritika koja do kosti razgolićuje licemjerje zajednice često sklone okrenuti leđa žrtvi i stati na stranu nasilnika, priča je ovo koja bi trebala uznemiriti i potaknuti na razmišljanje, pokrenuti rasprave, natjerati nas da se ozbiljno trgnemo i prestanemo sklanjati pogled od problema samo zato što bi nam bavljenje njim izazvalo nelagodu i pokvarilo dan. Na koncu, ovdje se radi o problemu koji nažalost može već sutra zadesiti bilo koju obitelj, stoga bi roman Sama si to tražila trebali pročitati i mladi, ali i njihovi roditelji.

F.B., 15. travnja 2026., Zagreb