Sjećanjima do proljeća

Najvažnija, najutjecajnija pa i najstarija hrvatska pjesnička manifestacija ove je godine proslavom svog 60. rođendana službeno ušla u svoje najbolje godine. Goranovo proljeće jedan je od najdugotrajnijih pjesničkih festivala u Europi čiji je cilj očuvati uspomenu na velikog pjesnika Ivana Gorana Kovačića, održati duh borbenosti, vjere u slobodu, otpora i njegove poezije izvornom i živom pjesničkom riječi. U sklopu manifestacije dijele se nagrade Goranov vijenac za cjelokupni doprinos hrvatskom pjesništvu i Goran za najbolju pjesničku knjigu (bijenalno, naizmjenično) te Goran za mlade pjesnike, za neobjavljene rukopise autora/ica starosti do 30 godina. Uz laureate, Senka Karuzu (Goran za najbolju pjesničku knjigu) i Vida Bešlića (Goran za mlade pjesnike), Goranovo proljeće ugostilo je i deset međunarodnih pjesnika i pjesnikinja, a u festivalski katalog je također uvrštena i poezija nagrađena na natječaju Goranovog proljeća za učenike i učenice te radovi pobjednica slovenske pjesničke manifestacije, Župančićeve frulice, koja godinama surađuje s Goranovim proljećem.

Nagrada Goran za najbolju pjesničku knjigu ove je godine dodijeljena knjizi Nestajanje Senka Karuze. Inače majstor kratke proze oduševio je žiri svojim pjesničkim prvijencem. U katalog je uvršten manji broj pjesama iz nagrađene knjige od kojih su neizostavne Jutros rano, Prostorni plan i Mali jež. Karuzinom su djelu u fokusu misli i propitkivanja lirskog subjekta, najčešće temeljena na snažnim sjećanjima zbog čega, iako vrlo vizualan poetski svijet, ipak ostaje neopipljiv. Građu preuzima iz sumorne, samotne svakodnevnice prožete promišljanjem i sjećanjima te općenito prošlošću na koju se osvrće i većina uvrštenih pjesnika. Autor snažnim pjesničkim slikama i usporedbama prenosi sjetnu atmosferu i osjećaje beznađa, traženja smisla, odustajanja, čuđenja, žudnje i praznine, stvarajući izuzetno sugestivan doživljaj. Intenzivna i naglašena emotivna iskustva lirskog subjekta proizašla iz univerzalnih situacija i razmišljanja stvaraju istovremeno intiman doživljaj i mogućnost poistovjećivanja kod čitatelja, dodatno potaknut stalnim obraćanjem pjesničkog glasa samom sebi, drugima i samom čitatelju. Slobodno kolanje protagonistovih misli preslikava se i u formu pjesama koje su pisane slobodnim stihom. U pjesmi Gle malu voću poslije kiše, koja tematizira poeziju i ulogu pjesnika, oduševljava intertekstualnost. Uklapajući u vlastito stihove kanonskih pjesnika lirski subjekt eksplicitno degradira suvremeni pjesnički glas, tj. samoga sebe stihovima: „Siguran sam da poeziju nećemo na kraju svi pisati. / Ne, sve ćemo zaboraviti pod malom voćkom poslije kiše / Jer glas nam zvuči tiho, tiše, reče gavran / Nikad više.“ Iako se sam jezik pjesama depoetizira kolokvijalnim govorom, frazama i psovkama, djelo zrači poetičnim, dodatno potenciranim rasporedom sintakse i interpunkcijom, što je proniklo iz ljepote svakodnevnice gledane kroz protagonistove misli, kroz maglu njegovih pitanja, nezadovoljstva, maštanja i žaljenja na kojima se temelji pjesnička naracija.

Nezadovoljstvo i žaljenje nipošto nisu prisutni kad se prihvatimo riječi nagrađenih Goranom za mlade. Izbor pjesama Vida Bešlića iz nagrađenog rukopisa pjesama u prozi Ektoplazma, od kojih se ističu Porod, Membrana i Dvokotačno nožno okretalo, predočava Baniju iznutra, na mikrorazini, kroz babina proricanja, neobrađenu zemlju i prazne štale. Radi se primarno o zavičajnoj i egzistencijalističkoj poeziji. Tamnu, nostalgičnu i melankoličnu atmosferu zavičaja, ljudi i njihovih odnosa Bešlić vizualizira živopisnim pjesničkim slikama i pažljivim izborom riječi („Griješio sam, smrt proširila se na selo, / sve je podređeno pokapanju. Nisam dosljedan stvoriti novi život, / ovce već dvanaestu noć pripremaju pogreb. Sada, / možda baš sada, stvoren sam od praznih kuća, štala, / neobrađenih njiva, presušjelih bunara. Večeras, možda / baš večeras, na vrata mi pokuca posljednji Adam.“) Zbog promišljene kombinacije dužih i kraćih rečenica te riječi i slogova ritmičnost pjesama nalik je kolokvijalnom govoru.

Gotovo u svakoj pjesmi prisutni su motivi prirode, smrt i zaustavljenog života u Baniji koji se istovremeno promijenio i ostao isti. Lirskog subjekta obuzima osjećaj zarobljenosti u mjestu u kojem je vrijeme stalo iako se kreće, što autor postiže spajanjem ruralnih motiva i moderne tehnologije („na groblju ima puno / Tesla, na brdu živi Mara. Djeca u Americi, ona sama, / lažem, postavili su kamere. Ide iz bašče, telefon / zazvoni“). Nasuprot motivu smrti postavljena je riječ kao jedina nada i jedini stvoritelj novog života, jedini motiv koji spaja nespojivo: proricanja i molitve, starost i embrij. Lirski subjekt pripovijedanjem svakodnevnih događaja paralelno, ponekad čak samo implicitno, kontemplira o prolasku vremena, smrti, prolaznosti i zaboravljanju. On je taj koji uočava zamrznutost mjesta i razmišlja o prošlosti i budućnosti i bijegu, ali istovremeno živi u beznađu i ostaje zarobljen. Naracijom u prvom licu jednine postiže se vrlo osobna atmosfera pa čitatelj, kao vanjski promatrač, zadire u duboke intime samog lirskog protagonista, a time i samog mjesta tj. osjeća se kao uljez u međuodnosima. Ujednačena interpunkcija i jednostavan stil jezik djela približavaju svakodnevnom govoru, a čistoća stila dodatno potencira osjećajnost jer ostaje čista riječ.

Osim laureata u katalog su uvršteni i međunarodni autori i autorice: Anna Ayanoglou (Francuska), Dan Coman (Rumunjska), Ottó Fenyvesi (Mađarska), Thanos Gogos (Grčka), Madara Gruntmane (Latvija), Helen Ivory (Ujedinjeno Kraljevstvo), Iya Kiva (Ukrajina), Josep Pedrals (Španjolska/Katalonija), Muanis Sinanović (Slovenija) i Mile Stojić (BIH). U raznolikom i šarenom spektru originalnih stihova pjesnika i pjesnikinja ipak postoji djelomično tematsko preklapanje. Većina autora neizostavno se dotiče motiva sjećanja, prolaska vremena i vraćanja u prošlost, dok se istovremeno prepoznaje prisutnost ljubavne tematike.

Posebnu pažnju privlači poezija rumunjskog pjesnika Dana Comana, od koje valja izdvojiti pjesme Ja sam onaj koji nisam, Užitak i Porno biljka, u čijem je središtu um lirskoga subjekta. Pisana slobodnim stihom, prožeta jednostavnim stilom i jezikom, poezija svakodnevnih, egzistencijalnih i ljubavnih tema uzdiže um kao najmoćniji entitet, suočavajući ga sa srcem kojeg uvijek iznova nadmašuje: „neće ostati ništa. / spasenje nikad nije došlo iz srca. / opruži svoj um pored mog uma. / sada, na kraju ljeta, užitak će doći posljednji put / i to će nas obasjati.“ Pjesničke slike, dojmljivo složene od prividno nespojivih motiva („sanjao sam talijanski jezik, montirali su ga neki adolescenti na stoliću / od šarenih lego-kockica“), izazivaju intenzivan osjećaj topline i vrlo privlačnu atmosferu što, osim tematike, dodatno potencira poistovjećenje s lirskim subjektom.

Isto tako, istaknula bih ukrajinsku autoricu Iya Kiva koja u svojoj poeziji vješto predočava bolna sjećanja na život prije i tijekom rata, otkrivajući duboku traumatičnost i emocionalne posljedice koje su zahvatile lirski subjekt i njegovu okolinu uslijed ratnog razaranja. Pjesme pisane slobodnim stihom nemaju naslove, već su popraćene datumima, a čestim korištenjem anafore autorica postiže intenzivan emotivni dojam i naglašava težinu. Dominantan kontrast tame (rata) i svjetlosti (sjećanja) u raznim oblicima i usporedbama prožima autoričine stihove: „prebirem drveće u vrtu sjećanja, kao proplamsaj svjetlosti / kada noć stišće grlo čeličnim prstenima”. Raznoliki motivi iščupani iz intimne svakodnevnice postavljeni su u analogiju sa suprotstavljenim životima prije i tijekom rata („poderan pokrivač rata, lubeničke kriške dječjeg osmjeha“) zbog čega je emocionalno stanje lirskog subjekta izrazito opipljivo.

Napomenimo i da pjesme u katalogu čitamo u izvrsnim prijevodima na hrvatski zahvaljujući Vandi Mikšić, Ani Brnardić, Adrianu Oproiu, Lei Kovács, Mariji Dejanović, Goranu Čolakhodžiću, Alli Tatarenko, Mirzi Puriću, Vedrani Lovrinović i Dinku Telećanu.

Ovogodišnje Goranovo proljeće donijelo je mnoštvo sjećanja raznih autora i autorica čiji će stihovi zasigurno ostati i u sjećanjima čitatelja.