S one strane Goranova proljeća

- You also write poetry? Ti si isto pjesnikinja? 

- Ne, ja samo pišem o onima koji pišu.

Ti si pjesnikinja iz Bugarske? Pita me pjesnikinja iz Mađarske. Odgovor isti. Možda je to zaključila prema narukvici koju nosim i čiju sam sudbinu spasila. Običaj je da martenice zapravo ne ostaju kod svog vlasnika. Kako je pjesništvo jedan oblik borbe za osnovnu i univerzalnu slobodu, tako ju je sigurno zavarala sudbina crvene vrpce na mojoj ruci. 

To su bili moji početni razgovori u pjesničkoj karavani Goranova proljeća. 

Tek što sam se naučila nositi s činjenicom da imena, koja su mi postojala samo na koricama knjiga, tu i tamo na promocijama, intervjuima, sada slušam u fakultetskim predavaonicama, našla sam se u autobusu kao novinarka s nezamislivim brojem pjesnikinja i pjesnika.

Promatram sve te metajezične likove koji dobivaju svoju formu u običnom svijetu. Upecala sam dobro mjesto, mislim si. Taman do vrata. Blizu je i Miroslav Kirin, ovogodišnji laureat. Dobitnik Goranova vijenca. Velika faca.

Da razbijem paniku, razgovaram najprije s češkim pjesnicima. Oni su jurili na Otvorenje taksijem, putovali iz Češke deset sati, Flix je zaboravio onu spravicu za autoceste, kaže mi jedan od njih. Enc mislite, odgovaram. Itd. Sasvim solidan početak razgovora. Nije prošlo ni par rečenica, stigli smo i do književnosti. Tako to obično biva. Bus se malo umirio, vožnja je učinila svoje, pa se i mi utišavamo. 

U torbi imam dvije knjige – Solarove Vježbe tumačenja i Krležin Na rubu pameti. Uzimam Krležu, smatram da je to dobar odabir, ako me tko pita što čitam, neću se praviti pretenciozna, da još bude, vidi je, sad je tu uzela ni manje ni više Krležu. No Krležu ovoga puta čitam jer ga zaista moram čitati zbog fakultetskih obaveza – do petka treba predati prikaz za Noviju.

Brzo se ostvaruje scenarij koji sam zamislila. Prolazi Marko Pogačar, uvijek spreman podići atmosferu, obići svakoga i porazgovarati s njim, dolazi i do mene, upita što čitam. Ma evo, moram za faks malo. Kad se okreće Miroslav Kirin, govori da se to ne mora, to se želi!

A u klinac, nije mi ni na kraju pameti bio odabir valjana modalnog glagola! Zar je morao prvi kontakt s Kirinom biti da MORAM? čitati Krležu. Volim, dakako. Što se tu ima ne voljeti. 

I sve je palo u vodu. Nepopravljiv prvi dojam. Krležu, ne da ne želim, ne mogu više čitati. Opet razgovaram s Adamom Borzičem, Čehom.

U Lukovdolu do početka programa šetam sama. Walk of shame. Dok Kirin govori na pozornici, pokušavam uloviti što veći dio govora jer tu su poezija, smijeh, ozbiljnost, sve u jednom. Lijepo je što u Hrvatsku svake godine stignu dva proljeća. Nakon Lukovdola krećemo u Rijeku. Ima pjesnika koji odmah vade svoje bilježnice, poezija se širi kao zaraza (nije ni čudo): mahnito zapisuju, ima onih koji vade knjige, onih koji vade mobitele, neki razgovaraju, a neki miruju. Ja nisam pjesnikinja, ali sam u ovoj zadnjoj skupini. Još me onaj Krleža proganja, a neće mu ni ovo biti dosta. 

Netko me u spontanom razgovoru pita za koga pišem i kako se zovem. Ponovno se okreće Miroslav Kirin, ja dotad izgovaram samo Anamarija, a on odgovara umjesto mene Mrkonjić! Gle čuda! Vratiše se kockice. Kaže mi da je pročitao moj tekst o Zvonimiru Mrkonjiću u Vijencu, da mu je bio baš dobar onaj moj kraj. Novija hrvatska književnost ipak neće patiti, stižem pročitati Krležu. 

Te je večeri u Ex librisu predstavljanje troje gostiju. Versopolis gošće – Franca Mancinelli i Karen McCarthy Woolf te Zoran Predin, ali u ulozi pisca. Dotad je u programu bio uključen kao kantautor. Prije samog početka večeri kraj mene sjeda jedan Riječanin. On me upita samo – pišeš? Kažem da, za Booksu. Odaju me vjerojatno laptop  i pripremljeni diktafon. Večer polako odmiče, Zoran pisac potpisuje svoje knjige, posvećuje ih borbi protiv komaraca i slijedi domjenak. 

Razgovaram sa Silbom Ljutak (dobitnicom Gorana za mlade pjesnike!), studira psihologiju, ja kroatistiku, pa razgovaramo o Freudu, logično. Pričam joj kako smo se Krleža i ja pomirili. Ona me vjerojatno analizira. Pitam se koliko je čudno kad jedna pjesnikinja misli da si čudan, a pjesnici su čuđenje u svijetu. Tješim se i veseli me što je taj stih frazeologiziran. Barem svi znaju za Šimića. Samo što sam podigla pogled, jedan od pjesnika drži u ruci knjigu Miroslava Krleže. Gleda me. Silba i ja se smijemo, očito me neće prestati proganjati. Uskače nakratko i Kirin u razgovor i vraća mu ravnotežu.

U Rijeci uvijek neki karneval. Djeca vrište na trampolinima. Ne znaju da smo nekad prije imali zvončare i bušare. Dok se vraćam u hotel, nadam se da su im njihovi roditelji barem rekli da je i Goranovo proljeće u gradu. 

Sljedećeg dana putujemo u Hum. Nosim zelenu haljinu koja se povremeno presijava u žutu. Rolando Kattán spominje jednoga meksičkog pjesnika koji je pisao o djevojci u žutoj haljini. Koja iznimna gesta, pa jednostavno nemam srca reći da uopće ne nosim žutu haljinu. Rolando Kattán, kad ne piše, radi kao matičar. Gökçenur Ç. diplomirani je inženjer. Tudor Crețu knjižničar. Oni misle da sam zapravo undercover poet. Tudor govori da me odao leptir u kosi na zatvaranju Proljeća, i pogled na svijet. To mi laska jer ja zaista vjerujem u poeziju.

Albena Todorova, prava pjesnikinja iz Bugarske, stupa na Scenu F22 u Zagrebu i čita pjesmu koja počinje ovako:

Poezija leži u prašnjavim kutijama, / rijetko uspijevam objasniti koliko je i čemu potrebna. / (...) / Bez poezije ne mogu pričati...

Nisam pjesnikinja. Ne dolazim iz Bugarske, bugarski doduše učim. Аз съм от Хърватия. Ali bez poezije ne mogu pričati. A pjesnike volim. Čudni su, neobični i posve obični ljudi. 

Anamarija Mrkonjić

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.