S one strane Goranova proljeća v. 2. 0.

Koji je ovo cvijet?

Ne znam, ne bavim se botanikom – kažem ja, odjevena u pet nijansi zelene. Dakle mogu razumjeti nesporazum. I zapravo sam znala da je riječ o japanskoj trešnji, ali tko bi povjerovao da je Lukovdol čuo za globalizaciju davno prije nego što je postala in? Pitali su me i jesam li svirala obou na otvorenju, što ipak nisam shvaćala, ne znam što je na meni odavalo da je sviram ili je to naprosto neki novi način uspostavljanja komunikacije.

Ni ove godine na Goranovo proljeće nisam išla kao pjesnikinja, iako mi je draži život u poeziji.

U Lukovdolu je na istom mjestu kao i prošle godine narastao cijeli red zelenkada. Bojala sam se ubrati jednu. Bez obzira što znaš da će opet narasti, što se proljetnice uvijek izbore za sebe, ne usuđuješ se narušiti njihov sklad. Dok sam ja gubila svoju bitku sa zelenkadama, moj pjesnik zainteresiran za cvijet ispred busa, saznao je u međuvremenu o kojem je cvijetu riječ, o čemu me napose i obavijestio. So beautiful, thank you. I have no idea why is it there.

Naš dežurni razrednik Marko Pogačar u to se vrijeme fotografirao s laureatkinjama Marijom Andrijašević i Doroteom Šušak i SKUD-ovcima. Kao i svaki razred, čekali smo njegov znak da će priredba uskoro početi. Na središnjoj svečanosti u Lukovdolu sjedila sam iza Marije Skočibušić, koja ima pjesmice kad napiše šumice i Ilije Đurovića, koji ima najbujniju kosu na svijetu i koja će zauzeti važno mjesto ove priče. Ja sam se pravila važna jer sam znala sve pjesme koje SKUD-ovci izvode – pisac (u mojem slučaju student-novinar) mora biti kadar izvući iz tradicije ono što je živo i danas.

Na ručku sam sjedila s međunarodnim gostima, pristiglima s različitih krajeva svijeta – Ernesto Estrella iz SAD-a i Manya Joshi iz Indije. Razgovarali smo o španjolskoj inkviziciji i srednjovjekovnim mučenjima – da nas je netko čuo, progledao bi nam kroz prste, vjerojatno vjerujući u ono da poezija oslobađa. Za stolom su bila dva autsajdera. Matematičar i ja. Matematičarev je otac pjesnik. Što drugo učiniti nego spojiti dvoje autsajdera i pokušati aranžirati brak? Oni nisu znali da se cijeli život nosim s činjenicom da mi Zvonimir Mrkonjić NIJE u rodu i da mi nije teško odbiti pjesnika za svekra.

U Rijeci za živo čudo nije bilo karnevala, samo pjesnička karavana. Bojala sam se da će i ove godine doći onaj tip što me pitao za koga pišem i razotkriti moj identitet. Moj strah bio je potaknut strahom pjesnika od sadržaja koji će ući u reportažu. Ne brinite pjesnici, za let ste stvoreni! Odnosno da se ipak vratimo u stvarnost, depatetiziramo, u široj društvenoj javnosti stvoreni ste za križaljke. Jeste li znali koliko je puta Marko Pogačar završio u križaljkama i koliki je to simbolički kapital? I naša laureatkinja Marija Andrijašević počela je definirati svoj kapital. Marijo, čestitam! Možda se idući put navede i ime neke zbirke.

Ove godine nisam uspjela ići u Hum, što će reći da pjesnicima nisam izrecitirala glagoljičnu azbuku, ali rekoh im poslije: dobrĕ estъ živĕti Ʒĕlo zemli. Srećom moje izbivanje rezultiralo je definitivnim otpisivanjem braka.

Na velikom pjesničkom čitanju u Rijeci sjedila sam opet iza Ilije Đurovića, najvišem od svih pjesnika kojemu kosa dodaje barem još pet centimetara. Bilo je poezije koja ne želi komentirati političko stanje, bilo je one čiji su iskazivači evidentirali svijet oko sebe, bilo je razgovorljive poezije, duhovite i potresne. Poezija je tih dana sve smjela i svuda je bila dobrodošla. Iliti što bi napisao moj nesuđeni svekar Hemant Divate:

Pjesnikov je zadatak / Da nastavi govoriti / Mi smo ukleti govorom.

Dok oni govore, ja ću živjeti u prozi. Netko mora nastavljati tradiciju.

Anamarija Mrkonjić