'Zanima nas onaj pravi, iskreni, neretuširani Goran: slobodarski nastrojen, nepokoran, partizan.'

Nakon što smo saznali laureate Goranovog proljeća, Senka Karuzu i Vida Bešlića, slijedi nam saznati nešto više i o samoj manifestaciji koja ove godine slavi 60 godina postojanja.

Ove godine družimo se u Zagrebu, Goranovu rodnom Lukovdolu i Rijeci, i to od 20. do 23. ožujka, uz uobičajeno brojne pjesničke i glazbene programe s domaćim i inozemnim gostima.

Šezdeset godina postojanja zaista je zavidna brojka i idealna prilika za pogled unatrag. Pjesnik, prozaist, esejist i predsjednik Goranovog proljeća Marko Pogačar u našem se razgovoru osvrnuo na dugogodišnju festivalsku povijest, Goranovo nasljeđe i važnost festivala za suvremeni trenutak.

Pogačar je istaknuo kako se Goranovo proljeće „mijenjalo intenzivno, može se reći i iz godine u godinu. Svako toliko dešavale su se veće strukturne promjene, festival je s novim idejama i u drukčijim društvenopolitičkim okolnostima tražio i iznalazio nove smjerove i putanje, a operativno i programski se neprestano prilagođavao potrebama i ciljevima trenutka, što će, pretpostavljam, nastaviti činiti i ubuduće. Misija mu je, međutim, u ovih 60 godina ostala ista: čuvati živu uspomenu na Goranov lik i djelo te, mnogo važnije, stvarati, poticati i promicati novu, uzbudljivu poeziju.“

Vrijedi se prisjetiti da je, od osnutka 1964. godine, festival započeo kao natjecanje recitatora-amatera Jugoslavije, zatim se, već nakon nekoliko godina, fokus počeo učvršćivati na autorskoj pjesničkoj riječi. Od 1971. godine dodjeljuje se nagrada Goranov vijenac, reprezentirana prepoznatljivom Bakićevom kolajnom, a od 1977. i nagrada Goran za mlade pjesnike. Vijenac je bijenaliziran 2019. godine, a na neparne godine dodjeljuje se Nagrada Ivan Goran Kovačić za najbolju pjesničku knjigu u dvogodišnjem razdoblju. Pogačar dodaje kako se manifestacija u međuvremenu, pod različitim rukovodstvima, transformirala od jedne od važnih jugoslavenskih pjesničkih smotri, preko krovne hrvatske pjesničke adrese do suvremenog međunarodnog pjesničkog festivala.

Festival je i mjesto sjećanja na jednog od najpoznatijih hrvatskih pjesnika Ivana Gorana Kovačića. Zanimalo nas je kako se uspostavlja poveznica između njega i festivala, odnosno na koji način se njegovo nasljeđe reflektira danas: „Već sam naziv manifestacije, njezinih nagrada, Lukovdol kao mjesto njihove dodjele i slično predstavlja naravno očitu sponu s Goranovim nasljeđem. No nije nam stalo samo do forme, kulture sjećanja, Gorana Kovačića kao nekakvog, već i pomalo izblijedjelog brenda. Zanima nas suština tog nasljeđa. U pjesničkom i književnom smislu – opsegom malobrojni – vrhunci njegovog opusa, prije svega potresna gromada Jama, a u društvenopolitičkom smislu, onaj pravi, iskreni, neretuširani Goran: slobodarski nastrojen, nepokoran, partizan. Vremena su takva da, nažalost, više nisu samorazumljive vrijednosti ispred kojih je pjesnik i pao“, naglasio je naš sugovornik.

Danas Goranovo proljeće mapira najznačajnije domaće i inozemne pjesnike i pjesnikinje, čime tvori relevantan orijentir za suvremeno pjesništvo općenito: „Festivalizirano je danas u kulturnoj reprezentaciji, kako je poznato, gotovo sve, također uz brojne negativne posljedice tog pristupa. No Proljeće je sa svojim festivalskim programom (s)raslo, iako se u njemu ne iscrpljuje. U okviru Proljeća štampaju se knjige te organiziraju razni izvanfestivalski događaji, programi, radionice s učenicima i slično. Ono intenzivnije traje čitavom dužinom kalendarskog proljeća, a pojedinačnim programima i čitavu godinu. Čini mi se da su takve ekstenzije nužne, inače festivalski program pliva u vakuumu, svodi se na jednokratan vatromet.“

Izazovi u organizaciji posljednjih godina vežu se, kako nam je to već poznato, uz nedostatnu potporu projektima u kulturi. Uglavnom su to poteškoće financijske prirode, o čemu govori i Pogačar: „Možemo si priuštiti jako malo od onoga što bismo htjeli i smatrali da treba, pa smo često nezadovoljni razinom produkcije, onoga što možemo pružiti gostima, laureatima, suradnicima… Kako bismo zadržali koliko-toliko pristojan produkcijski standard, na primjer, nismo u mogućnosti isplaćivati honorare pjesnicima za nastup (jer recimo razglas ili autobuse jednostavno ne možemo dobiti besplatno), što je zapravo apsurdno, i na kraju krajeva posve neprihvatljivo. Četverodnevni festival sa standardno oko 35 gostiju, od kojih pola stranih, koji k tome putuju, dodjeljuje nagrade značajnih iznosa i štampa knjige i druge materije, radimo s iznosom koji vani djeluje kao loša šala – iznosom koji je, zapravo, iz perspektive financijera gledano, namijenjen samo za dodjelu nagrada.

K tome, festivalski odbor radi volonterski. Višekratni pokušaji da se barem jedna, producentska funkcija, profesionalizira, neslavno su propali. Trenutno, zapravo, uspijevamo održati razinu uglavnom zahvaljujući europskoj platformi Versopolis među čijim smo osnivačima, a preko koje primamo sredstva iz EU fondova za kulturu. S Gradom Rijekom imamo u svakom smislu izvrsnu suradnju, dok je ona s Gradom Zagrebom u financijskom smislu posve neodgovarajuća. Standardna dotacija našeg glavnog financijera, Ministarstva kulture i medija, iako bez nje ne bismo uopće bili operativni, nažalost je također nedostatna za format i standarde u kojima bismo željeli raditi. No, to je naravno širi, općeprisutan problem, i ne tiče se samo Proljeća.“

Unatoč navedenim izazovima, festival je opstajao, a nadamo se i ponešto svjetlijoj budućnosti koja će olakšati njegovu organizaciju i provedbu. Što se tiče njegove budućnosti, Pogačar je s nama podijelio sljedeće: „Predviđanja su, pogotovo u posljednje vrijeme, vrlo nezgodan teren. Ono što se sa sigurnošću može reći jest da će se festival i ubuduće mijenjati, prilagođavati, granati, i da je to dobro. Nadam se da će, u svakom smislu, s vremenom samo rasti. I da će ostati nekom vrstom pjesničkog kompasa, raskršća domaćeg i svjetskog pjesništva. No to je nada. A na nadi treba raditi.“

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.