Muški glas autorice

Na putu od neimenovanog jadranskog primorskog mjesta do Berlina, od morske obale do kontinentalnog središta Evrope, na putu vozom od tačke A do tačke B, pratimo pripovjedača novog romana Ivane Sajko Male smrti. Pripovjedač je pisac, novinar, intelektualac, kojeg upoznajemo u trenutku kada mu se raspala dugogodišnja ljubavna veza. Njegovo izbjegličko putovanje, kojim iza sebe ostavlja dotadašnji život, nit je oko koje se roman strukturiše kao jedna dobro osmišljena i uvezana cjelina.

Ovakav autorski postupak naizgled je jednostavan, ali ujedno i vrlo efektan, jer omogućava da tekst „spontano“ teče, a da se ne pretvori u nabacani tok svijesti. Još jedna, vremenska osa presijeca se u odnosu na tako uspostavljen pravac kretanja od tačke A do tačke B. Ona je unekoliko kompleksija jer se pripovjedačeva svijest klati u pravcu prošlost-sadašnjost, i tako iznova i iznova, kako bi pronašao uzroke koji su njegov život doveli u fazu u kojoj se nalazi na početku putovanja. Ili riječima samog pripovjedača: „U vlaku kojim putujem za Berlin ne postoji vrijeme, iako putujem naprijed, idem unazad ...“ (str. 50.) Ti uzroci se uslovno mogu podijeliti na one iz dalje prošlosti, iz djetinjstva – kroz komplikovane odnose sa majkom, bratom i ocem; i na one iz neposrednije prošlosti – kroz odnos sa pripovjedačevom emotivnom partnerkom.

Zanimljiv je prije svega autorski izbor da se progovori iz muške perspektive. Izvrsnost književnog umijeća upravo podrazumijeva sposobnost da se izgrade najrazličitije perspektive i likovi, bez obzira na rod ili životna iskustva one ili onoga ko piše. Međutim, kako feministička teorija književnosti već duže od pola vijeka pokazuje, muški književni mainsteam je dugo previđao polovinu ljudskih iskustava, obično svodeći ženske likove na pasivne, sekundarne, na objekte muških želja i pogleda, često bez ikakve agensnosti u samom književnom tekstu. Prema jednom istraživanju s angloameričkog govornog područja, veća je vjerovatnoća da knjiga bude nagrađena ukoliko je u romanu dominantna muška perspektiva.

Ivana Sajko je, kako sama u jednom od intervjua navodi, upravo pokušala da preuzme muški glas. Ona je sprovela svojevrstan kreativni eksperiment, izokrećući najčešće uloge iz odnosa autor – pripovjedač, u odnos autorka – pripovjedač. Uzela je tipični lik postjugoslovenske književnosti, lik intelektualca u raspadanju, tipični prelomni trenutak njegovog emotivnog sloma, suočila ga sa tipičnom višegeneracijskom traumom i stavila ga u tipičnu situaciju njegovog bijega od posljedica ličnih grešaka, i društvenog urušavanja.

Pripovjedača tako vidimo kao emotivno nestabilnog lika koji ne umije ili ne smije da otvoreno komunicira svoje slabosti, zbog čega, ironično, ne postaje snažniji, već sve više puca po šavovima, do trenutka dok ne uništi emotivnu vezu do koje mu je stalo. Suočen sa raspadom te veze, on se sjećanjima vraća u dane svog odrastanja i porodične traume, prouzrokovane nasilnim ponašanjem oca alkoholičara prema njemu i njegovom bratu. Nasilje tako postaje tačka oko koje se izgrađuje toksični maskulinitet. Umjesto riječima komunicira se fizičkim obračunima. Tako, pripovjedač i njegov brat predstavljaju dva tipa reagovanja na nasilno iskustvo iz djetinjstva.

Naspram muških likova su dva ženska – pripovjedačeve majka i partnerka. Obije su agensne jer su one te koje prekidaju začarane krugove nasilja i emotivne zatvorenosti. Majka je prikazana unekoliko opsežnije jer se tematizuje i njeno iskustvo migrantskog rada u Njemačkoj tokom osamdesetih godina prošlog vijeka i izazovi sa kojima se suočava kao samohrana roditeljica. Partnerka je nešto manje razrađena, iako saznajemo i o njenom profesionalnom radu, koji u jednom trenutku postaje osnovni izvor prihoda u domaćinstvu. Ono što je u oba odnosa krucijalno za pripovjedača jeste da se iskustvo iz primarne porodice prenosi i na njegove odnose u odraslom dobu. Tako ga u jednoj od mini scena vidimo sa partnerkom u berlinskom metrou, kada ona trpi verbalne napade od strane ksenofoba, na šta pripovjedač ne reaguje već je ostavlja da se sama izbori sa napadom. To nereagovanje predstavlja udarac na njegov mačo identitet, pa se vraća na taj događaj zapitan kako je takva nereakcija uticala na njegovu vezu, i na to kako ga partnerka percipira (sa kojom se nakon tog nepijatnog događaja miri, mada navodi kako se ne sjeća kako je do pomirenja došlo, i potom ima grube seksualne odnose).

Introspekcija pripovjedača do jedne mjere doprinosi realističnosti pripovjednog tona, ali u književnom smislu pati od barem jedne velike mane – lik ovoliko slabog karaktera, sa toliko traume i toksičnosti u sebi, često ima tendenciju da odgovornost prebacuje na sve druge sem na sebe, ili kada i dođe do spoznaje o svojim slabostima, uglavnom patetičnim, emotivno ucjenjivačkim tonom traži sažaljenje. (Sam od sebe, od opšteg poretka, od žena u svom životu? Ili u stvari od onih koji čitaju i neka su zamišljena, prikrivena instanca kojoj se obraća?) A kako direktno vidimo samo njegovu stranu priče, dok su ostale date posredno kroz njegovu fokalnu tačku, ne ostaje puno prostora da se ta perspektiva još eksplicitnije distorzira, dekonstruiše, čak i ismije.

Autorska suptilnost i fino podrivanje pripovjedača pokazuje se kao postupak koji može samo da zagrebe, ali ne i da dublje razobliči toksični maskulinitet. Moguće je kako je upravo to što ovakav lik dobija eksluzivnost pripovjednog glasa, koju u ovdašnjem mainstreamu već decenijama ima, u stvari bila ograničavajuća i nedovoljno efektna metoda. Kako bi se razdrmao jedan od neupitnih bastiona književnog mačizma, potrebno je u najmanju ruku ili koristiti više književnih postupaka, ili ovog lika u potpunosti istrgnuti sa pijadestala povlašćenog glasa (možda jedan od najubjedljivjih primjera ovog tipa dekontrukcije u savremenoj književnosti je tretman Nina Saratorea od strane Elene Ferante u Napolitanskoj tetralogiji).

Dodatno, problematično je što upravo ovakav ton imaju gotovo svi pripovjedači iz korpusa postjugoslovenske ratne i poratne proze koju pišu muški autori već tri decenije. Da nema autorkinog imena na naslovnici i njenih intervjua, lako bi se moglo pomisliti kako je u pitanju još jedan u nizu pseudoispovjednih ili autofikcijskih romana ovog korpusa. Mada napisan u neposrednom i uvjerljivom stilu, ako se tekstu ne pristupi sa prethodnim znanjem o autorskoj intenciji, relativno lako mogu promaći fine varijacije na temu. Takođe, prethodna iskustva čitanja sličnih romana mogu uticati na čitalačka očekivanja, tako da se čitanje svede na puko prepoznavanje jednog relativno predvidivog i klišeiziranog narativa, bez dubljeg zalaženja u one aspekte teksta kojima se takva očekivanja upravo žele izigrati.

Ipak, autorka je tekst nadogradila tako što se ne zaustavlja samo na jednom nivou. Osim ličnih veza koje su prikazane u prvom planu, u drugom se otkriva društvena struktura savremene duboko podijeljenje Evrope, na Zapad i na Istok, na one koji su u središtu i na one koji migriraju, na „prve“ i na „druge“. Migracija junaka i njegove porodice tako prelazi granice individualne priče i uliva se u najšire migrantske tokove, u putovanja onih koji bježe od siromaštva, rata, nemira, gladi, ekoloških katastrofa, a koje Evropa ne dočekuje raširenih ruku. Vozovi prepuni ljudi koji pokušavaju da pobjegnu simbolična je slika koja asocira na najstrašnije tragedija 20. vijeka. U ovom romanu njome se direktno dovode u vezu scene iz ratova devedesetih i savremene migracije iz ratom i/ili ekstremnim siromaštvom zahvaćenih područja Sirije, Afganistana, Tigraja... A ispostaviće se, nažalost, od trenutka objavljivanja romana prošle 2021. godine, do danas, i na milione izbjeglica iz Ukrajine. Pripovjedač na svom individualnom putu razotkriva licemjerje Evrope, na čijim granicama umiru djeca poput male Madine. Autorka je uspjela da pronađe pravi ton tako da kritika evropskih migrantskih politika ne zvuči kao naknadno dodata i „vještački“ umetnuta, već kao da doista „autentično“ dolazi iz samog pripovjedača. Između ostalog taj efekat je postigla i time što je njegovom ličnom traumom i sjećanjima, kao i njegovom profesijom intelektualca, motivisala pripovjedačevo interesovanje za ovu temu.

U konačnici, nakon što se završi čitanje romana, ostajemo sa otvorenom nelagodom pitanja u kakvom to sistemu živimo? Ostajemo sa svojevrsnom rezignacijom u vezi sa tim koliko dugo možemo nastaviti ovim putem, ako ljudski životi postaju potrošna kategorija? I sa zapitanošću o tome kako je, ako uopšte i jeste, moguće graditi lične odnose ljubavi, povjerenja i jednakosti, kao otuđena, izolovana ostrva u takvom širem kontekstu?

Iako u njemu nije do kraja razložen toksični maskulinitet, i mada se čini kako nedostaje barem još jedan radikalniji autorski potez ka zahvatanju samih uzroka problema koji su proizveli trenutno stanje, kako pojedinca tako i sistema, riječ je o romanu koji kroz intiman, stilski ujednačen ton, i formalno dobro koncipirani i izveden tekst, uspijeva da neposredno i u svoj njihovoj višeslojnosti postavi neka od najbitnijih pitanja sadašnjice. Zato što se opire svakodnevnim malim smrtima i suočava nas sa komplikovanim istinama, roman Male smrti Ivane Sajko vrijedan je čitanja (i to višestrukih) i daljih diskutovanja.