U Booksinom programu Književni budoar na tribini 'Književnost, između' gostovala je prozaistica te dramska spisateljica i izvođačica Ivana Sajko. Razgovor je vodila i tekst pripremila Dunja Kučinac. ***
Objavila si do sad nekoliko zbirki drama, ali i tri romana. Tvoj prvi roman Rio bar je također izvođen. Koja je razlika u jezičkom i tematskom promišljanju i razvoju proznog i dramskog teksta, gledano iz tvoje autorske pozicije? To su u potpunosti drugačiji procesi. Prozu sam počela pisati kasnije i to je bio prvi put da sam pristupila nekom tekstu s namjerom da on bude 'intimniji', da ga lociram u prostor u kojem živim, da nešto govori o meni, da razračunavam neki dio vlastite biografije kroz tekst. S dramama to nikad ne radim. U njih učitavam svoje probleme, stajališta, političke nazore, konceptualne interese, iskustvo kazališta koje gledam i koje me zanima, ali ne učitavam ništa biografsko. Pokušavam se što manje locirati u ovaj naš prostor i vrijeme.
Zašto je tome tako?
Kad sam počela pisati, moje se drame nisu igrale tu. Kao da je postojala neka vrsta prekidača zbog kojeg sam u momentu pisanja znala da tu ne postoji netko tko je zainteresiran za te tekstove i da moram pisati ne računajući na lokalno razumijevanje. Koliko god možda ni moje proze nisu čitljive na način na koji klasično posložena proza jest, drame su još uvijek moj primarni prostor slobode. Osjećam da u njemu mogu puno više eksperimentirati, napraviti veće korake, više se ispružiti i na puno življi način korespondirati s onim što je moje iskustvo - bilo življeno, bilo umjetničko.
U Hrvatskoj najčešće sama izvodiš svoje predstave. Ulaziš li tad u ulogu glumice ili ostaje neki tip egzistencijalne autorske veze između tebe i teksta?
Više je razloga zašto najčešće sama izvodim svoje predstave. S jedne strane, oni proizlaze iz mog procesa rada, u kojem jako puno čitam na glas, i imam posebni tip interesa za stilistiku teksta, koji je jako blizak poeziji, a prema tome i glazbi. S druge strane, razlozi proizlaze možda i iz neke ljepote, koju pronalazim u vrlo minimalnoj izvedbi, za koju mislim da ju mogu odraditi. Pritom mislim da nemam glumački izraz i u taj spektar ne ulazim.
Važan dio tvojih predstava je glazba i imaš jako puno iskustva u suradnji s izvrsnim muzičarima kao što su Alen i Nenad Sinkauz. Koji je ulog njih kao profesionalnih muzičara u ono što se događa na sceni? Kako se tekst i glazba nadopunjuju?
Tekst i značenja koja proizvodi svojim jezikom su agresivni. Glazba vrlo glatko može postati emotivni podmetač, nešto što ilustrira emocije koje su nam sugerirane kroz značenje teksta. Naši osnovni zadaci su bili kako s glazbom raditi nešto drugo i kako glazba može stajati za sebe poput kuće u koju tekst ulazi. Važno je stalno pomicati hijerarhiju - da tekst može izaći van, ali i da glazba može preuzeti dominantno mjesto izvedbe.
Kad smo radili Rose is a rose is a rose is a rose u ZKM-u, petero muzičara i ja nismo zbog prirode scene mogli napraviti drugačiju kompoziciju na sceni osim bendovsku. Tad sam se silno trudila da na neki način pobijemo koncept u koje sam ja frontgirl.
Je li te neka specifična glazbena suradnja osobito impresionirala kao spisateljicu i izvođačicu?
Jedno vrlo lijepo iskustvo od prije par godina je bilo moje prvo čitanje s orkestrom u Grazu, unutar projekta koji se zove Styrian Improvisers Orchestra. Riječ je o skupini od oko dvadeset i pet muzičara koji se bave eksperimentalnom glazbom - od pjevačica, ljudi koji se bave elektronikom, do muzičara koje zanima free jazz. Sastaju se nekoliko puta mjesečno i pokušavaju proučiti što može proizvesti neki live conducting, odnosno dirigiranje koje nije unaprijed zacrtano. Radila sam s njima s nekim svojim tekstovima i takav zajednički rad na kompoziciji, uz dirigenta koji nas vodi - to je jedno od najljepših iskustava koje sam ikad imala kao izvođačica.
Kako je takva suradnja, u kojoj je naglasak na velikom kolektivu i improvizaciji, utjecala na tvoju autorsku poziciju u tom trenutku?
Kao autorica dođem, sjednem u orkestar i jedino s čim radim je tekst, koji govorim na engleskom. U tom smislu sam već sama pomalo distancirana od njegovog značenja. U gomili zvukova i intervencija samo značenje teksta ne izlazi van. Tu se događa nešto prekrasno - više ne postoji neki pritisak autorstva koji inače osjećam, a zbog kojeg tekst može prestati biti užitak i postati samo odgovornost.
Jako je važno da se taj otpor događa i da postoje kolege koji se žele angažirati u ovoj ili onoj mjeri. To je bitno radi osobne higijene. Ne želim pogledati unazad na ovo razdoblje i suočiti se s time da nisam napravila apsolutno ništa. Bilo bi mi izuzetno neugodno da dopustim da se ovakva stvar normalizira. Možda je to smiješno, možda je to naivno, možda to nema apsolutno nikakve perspektive, ali ako je to samo neka vika, nastavit ću vikati.
Kad dođe do ovako zaoštrene političke situacije i društvene reakcije, imaju li umjetnici i kulturnjaci drugačiju poziciju u odnosu na ostale građane i radnike?
Ono što umjetnici rade je teško jer zahtijeva puno vremena i posvećenosti, ali još uvijek mislim da rezultira jednim prilično kvalitetnim životom, iako možda skromnim. Književnost u tom smislu djeluje unutar zatvorenog polja umjetnosti. Mene će zbog te moje 'radikalnosti' i 'hrabrosti' zvati da govorim na skupovima i festivalima, a jedan radnik u okruženju svoje tvornice će za svoje iskaze hrabrosti ili kritike naprosto dobiti otkaz. To nisu ista polja djelovanja. To treba uzimati u obzir i biti prilično obziran kad se govori o umjetničkoj ili nekoj drugoj hrabrosti.
Ako govorimo o 'zatvorenom polju umjetnosti', kako kazalište, glazba ili književnost zadržavaju 'konspirativni odnos' sa svojom publikom, koji si spomenula na par mjesta kao vrlo važan?
Mislim da će se taj odnos uvijek zadržati. Ponekad očekujemo od umjetnosti malo previše i silno bismo htjeli da književnost, kazalište i glazba budu svima potrebni. Umjetnost nema oruđa da dotakne golemu masu ljudi kojoj uopće nije potrebna, ali to ne znači da je manje bitna. Kazalište, glazba, filmski festivali, dobre knjige i kvalitetni časopisi imaju neki utjecaj na senzibilnu publiku. Dobro i reklamirano kazalište većina publike zapravo ne može vidjeti jer je skupo i u tom smislu kazalište kao elitni medij dosta gubi. S druge strane, potrebno je zadržati dio elitizma u neintelektualnoj atmosferi i političkim vremenima kao što su ova, u kojima sve postaje populizam.
U jednom razgovoru sa Srećkom Horvatom si rekla da su knjige važne jer "razvijaju maštu neposluha". Imaš li neke preporuke takvih knjiga za nas?
Ivana Sajko u Booksi
