Ljubav i komedija

U petoj epizodi druge sezone serije Ted Lasso trener Lasso nakon izgubljene utakmice ohrabruje svoju potonulu i frustriranu momčad: "I believe in communism. Rom-communism, that is." Nabraja zatim cijela svlačionica najzaslužnije protagoniste holivudskih romantičnih komedija, a Lasso pojašnjava da vjerovati u rom-komunizam zapravo znači vjerovati u to da će, na kraju, sve biti u redu.

O žanru romantičnih komedija možemo misliti što god, štovati ih ili prezirati, no teško ćemo poreći da su motivirane najljudskijom čežnjom koju u sebi prepoznajemo, nadom da ćemo u konačnici izbjeći usamljenost i da će nam na tom putu ponekad biti i zabavno. Zoran Pilić u većini svojih dosadašnjih djela oslanja se na popularnu kulturu, posebice onu američku, a ovaj put, u svom najnovijem romanu Pavelova prava ljubav prihvaća se forme i tematike upravo tih najzabavnijih izdanaka vječite ljudske opsesije osjećajima, romantikom i ljubavi.

Pavelova prava ljubav roman je koji čitamo iz perspektive Pavela Kubičeka, vlasnika jednog zagrebačkog studija za grafički dizajn koji prolazi raskid s dugogodišnjom djevojkom Mijom. Raskid isprva ne shvaća ozbiljno i uvjeren je da će se, odigra li pametno karte, pomiriti s Mijom. Međutim, situacija se ne odvija prema njegovim očekivanjima, a dodatno je komplicira činjenica da Pavel i Mia nakon prekida ostaju živjeti pod istim krovom. Kroz roman pratimo i bračni par Ženju i Horvata, njihovo dvoje prijatelja, koji također proživljavaju određene disintegracije odnosa te sklapaju nove.

Pilićevo oslanjanje na žanr romantične komedije počinje već od samih korica - naslov romana posuđuje od filma u nas znanog kao Danova prava ljubav (Dan In Real Life, 2007.). Na prvu bismo možda zaključili da se radi o parodizaciji žanra, međutim, Pilić njegove karakteristike svesrdno prihvaća i bez imalo snobovskog sentimenta upogonjuje za vlastiti narativ. Ovo potencijalno iznevjereno očekivanje, posebice ako u biografiji na preklopu omota knjige zamijetite da je omiljeni bend rokera i metalca Pilića Motörhead, zapravo čini štivo još zabavnijim jer nastaje ne nužno na temelju kritičkog raslojavanja žanra, što bi nesumnjivo dalo maha i predrasudama prema njemu, već iz jednostavne ljubavi i razumijevanja rom-coma kao legitimne vrste, i stoga daje romanu izuzetnu lakoću i pitkost. 

Pavel Kubiček nezreli je muškarac srednjih godina, ono što bismo pomalo pogrdno nazvali man child, koji ne gaji pretjerane životne ambicije, mrtvo puhalo koje polet osjeti provocirajući i kontrirajući drugima. Ipak, nemoguće je za njega ne navijati, smijati se njegovim forama i nadati se da će ga na zadnjoj stranici knjige dočekati sretan kraj, čak i ako mrvicu navijamo da mu se letargičnost i razmaženost obiju o glavu. Daleko od tipičnog šarmantnog protagonista romantičnih filmova, serija i knjiga, Pavel se ne trudi osvojiti svojom osobnošću, već se valja u samosažaljenju i samodopadnošću ("Svakako postoje okolnosti kada i ne preostaje drugo nego sažalijevati se, pa makar te svi uvjeravali u suprotno.") No upravo ga ta njegova melodramatičnost na neki način iskupljuje, barem površinski, jer nam je o njegovim boljkama barem zabavno čitati, i njegova teatralnost zapravo je katarzična za stvarnu situaciju prekida u kojoj su svaki osjećaj i podražaj mučno intenzivni. "Ljubav je rat. Zvuči poremećeno, no tako je i ja to ne mogu promijeniti", kaže u jednom trenu Pavel, no bitke u ljubavi tek su nuspojava njegovog rata sa životom i samim sobom koji vodi jer tvrdoglavo odbija odrasti i vrijeme uložiti u nešto produktivnije od "relaksacije mozga". 

Popularno-kulturne reference prepoznatljiv su element Pilićevih djela, pa tako i ovdje svoje mjesto u tekstu pronalaze, da spomenemo samo neke, Jason Momoa, Tarantino, ABBA, Walter White, Judas Priest, Game of Thrones, Joker - Pilić je nesumnjivi erudit i konzument zabavnih fenomena i razbibriga, što romanu dodaje na živahnosti i dopadljivosti. Najznačajnija je pak referenca film Danova prava ljubav, romantična dramedija u kojoj Pavel pronalazi paralele svoje situacije. Dan, udovac i otac tri kćeri, kojeg tumači Steve Carell (koji u rom-com ulogama, usudim se reći, svijetli sjajnije i od Michaela Scotta) rezigniran je i ciničan pisac i kolumnist (svaka sličnost s Pilićem je… slučajna?), dok tijekom obiteljskog okupljanja ne sretne Marie (Juliette Binoche), koja ga neočekivano i intenzivno pridigne iz mulja indiferentnosti.

Kako to obično biva jer su ljubavnicima neophodne prepreke, njegovi leptirići kratkog su vijeka jer ubrzo shvati da je Marie djevojka njegovog brata, te da će s njima upravo morati provesti spomenuto obiteljsko okupljanje. I Dan i Pavel u svoju se ljubavnu zavrzlamu zapetljaju posredstvom sličnog rom-com tropa - obojica pate zbog zaljubljenosti u zabranjenu osobu. No, kako se u filmu ustvrdi: "Life is full of disappointments. This is how it’s meant to be", tako i Pavel polako pronalazi put do "samurajskog stoicizma" i naizgled odrasta, mirno prihvaćajući život kao proces bez mogućnosti odgode ili preskakanja, kao polje za pošteno odrađivanje emocionalnog i psihičkog rada. 

Pavelove ljubavne zavrzlame mogu potaknuti razne rasprave. Neka od mogućih (teških) pitanja su ono o prevari, o opstajanju muško-ženskih prijateljstava, o ideji da za svakog postoji samo jedna prava osoba, o dijeljenju i iskrenosti, važnosti bivanja na istoj strani, sposobnosti pokazivanja ranjivosti i potpunog povjerenja u partnera. Pilićevi likovi vrludaju sivim zonama između principa i ne nailaze konkretne odgovore na svoje novonastale situacije i osjećaje, što pak knjizi, unatoč humornom i neopterećenom pisanju, daje dubinu i kompleksnost. U romanu vrijedi spomenuti i nježnu posvetu Zagrebu, u kojem Pavel pažljivo mapira mjesta radnje svojih dokonih šetnji, turbulencija, melankoličnih promišljanja. Pratimo ga u njegovom studiju u Smičiklasovoj, u kinu u Branimirovoj, dok pije Karlovačko s okusom višnje ili kakao na Gornjem gradu, kavu i lozu na Vlaškoj. Mirna zagrebačka kulisa u Pilićevim retcima nije ništa manje romantična od nekog New Yorka/Seattlea/Pariza/Rima.

Pilićevo pisanje iznimno je pitko te se ponajviše oslanja na dinamične dijaloge, koje Pilić izvodi precizno i vješto, te ne pati od suvišnih detalja, već nam živopisno dočarava likove i njihove osobnosti. Iako o njima čitamo iz Pavelove pristrane perspektive, uz pozamašnu dozu humora i cinizma, Pilić elegantno drži ravnotežu na granici karaktera i karikature, bez da je i u jednom trenutku pređe. Jednostavna radnja, većinom linearan tijek i malen broj likova ostavljaju mu prostora da pažljivo izgradi nenametljivu crnohumornu atmosferu, ogoljene i dinamične dijaloge te pronicljive i duhovite monologe, rezultirajući u iznimno šarmantnom i nepretencioznom djelu. 

U vrijeme kada sve što se oko nas događa i stvara suviše analiziramo i shvaćamo ozbiljno nije naodmet podsjetiti se kojeg klišeja iz romantičnih komedija, a još je bolje kad se na njihovoj strani nađe netko poput Zorana Pilića. Pavelovu pravu ljubav ne bih nazvala nikakvim manifestom rom-com žanra, nego jednim od njegovih punokrvnih, pametnih i kvalitetnih predstavnika - s likovima punima mana, no upečatljivima i interesantnima; s predvidivom radnjom i zapletima, no kompleksnim razmišljanjima i odlukama koje su do njih doveli; sa sladunjavom poukom, no pozitivnom, zabavnom i nikad suvišnom za ponoviti. Da se za kraj vratimo treneru Lassu, Pavelovu pravu ljubav mogli bismo sumirati njegovim citatom koji je, ako mu oprostimo ironičnost, jednostavno neodoljivo optimističan: "Look, point is, fellas, if all those attractive people with their amazing apartments and interesting jobs, usually in some creative field, can go through some lighthearted struggles and still end up happy, then so can we."