Melankolični muškarci Amerike

Utjecaj američke književnosti i popularne kulture na hrvatsku književnost je nemjerljiv i neiscrpan. No, kako to često biva, utjecaji znaju prerasti u puku imitaciju posve neprilagođenu specifičnostima kulture i mentaliteta u koje se prenose. Srećom, u slučaju najnovije zbirke priča Zorana Pilića Kad su Divovi hodali zemljom imamo primjer solidnog i pozitivnog hommagea Americi i njenoj kulturi. Pilić se ne libi u svakoj priči isticati tu činjenicu, no nikad ne prelazi granicu dobrog ukusa (uopće je Pilić pisac odmjerenog senzibiliteta).

Po pričama su raštrkane brojne i raznovrsne reference na američku kulturu – od glumice Jean Seberg do benda Slipknot. No, Pilić svoju posvetu Americi proširuje stavljanjem ogromnog naglaska na geografsku Ameriku u životima svojih protagonista. To se vidi na samom početku zbirke, u priči Iowa. Za protagonista Antona, mladog pisca, ova savezna država simbolizira mistično, gotovo neuhvatljivo mjesto za koje mu se neobjašnjivo čini da je vezan samom sudbinom. Uopće, cijelo je američko prostranstvo likovima idealno za započinjanje novog, drukčijeg života, gdje se čovjek može izgubiti te steći novu domovinu, umjesto one stare koja je umrla u strašnim mukama (neki se likovi sele u Ameriku upravo ratnih '90-ih). 

Ali ni ovo mitsko mjesto, barem koliko nam je dopušteno saznati kroz priče, ne pruža emocionalnu sigurnost istinske domovine. Krivicu za to zapravo snose sami protagonisti. Ove sredovječne muškarce odlikuju nihilistički stav o životu, preokupacija smrću, neispunjavajuće veze sa ženama (jedna od omiljenih tema muških titana američke književnosti), a neki su objavljivani pisci. Iako možda mogu ostaviti svoj prijašnji život, ne mogu ostaviti sebe, te upravo zato svaki potencijalni raj na zemlji pretvaraju u, ako ne pakao, onda čistilište.

Zanimljivo je primijetiti da su sva narativna svjetla pozornice uperena u muškarce te njihov unutarnji i vanjski život. Žene ovih priča gotovo isključivo ispunjavaju funkciju literarnog sredstva koje potiče sukob u muškarcima (Marina u priči Sekstet, Katja u priči Studen). Ostaju u sjeni, nejasnih ili stereotipnih karakteristika (man eaterice, kvockalice, mračne i neshvatljive) te je, u odnosu na muške likove, njihova psihologija nerazrađena. Možemo ih promatrati kao atavizam američke kulture (prisjetimo se samo prikaza femme fatale u američkim noir filmovima ili hard boiled krimićima). Ako je autor ovime htio dodatno podcrtati nemogućnost iskrene ljubavne veze, to se moglo učiniti na razne druge načine. 

Priča koja se eksplicitno uhvatila u koštac s vječnim sukobom među spolovima je već spomenuta i prigodno nazvana Sekstet. Neimenovani pripovjedač, elokventni šarmer i vječni ljubavnik ironičnim obratom sudbine postaje žrtva svojih nagona i podlegne čarima, tabloidski rečeno, 'fatalne' Marine, prijateljice svoje trenutne djevojke Laure. U ovu kompliciranu mrežu prijateljsko-ljubavničkih muško-ženskih odnosa upleteno je još troje ljudi. Mreža se na kraju rasplete, ali s ishodom koji sasvim obrne šaljiv i lagan ton ostatka priče, i u samo nekoliko riječi poentira varljivost i nestabilnost muško-ženskih odnosa. Koliko se god oni činili idealni – "uvijek ima još nešto. Skriveno. (...) očigledno nismo savršeni, nitko od nas."

Obrisi Amerike razaznaju se i u autorovom stilu. Usprkos čestim glazbenim i filmskim referencama, stil pripovijedanja ne pati od pretencioznosti već je nenametljivo ležeran i gotovo savršeno ukomponiran u strukture priča. To se može zahvaliti činjenici da je većina priča ispripovijedana kao prijateljski razgovor između dvojice ljudi pa nam se čini da pripovjedač zapravo razgovara s nama čitateljima. S druge strane, priče ispričane u trećem licu odlikuje pomalo iznenađujuća poetičnost koja, iako usporava ritam, zapravo pojačava atmosferičnost i metafizičku usamljenost likova. 

Ove se priče čitaju sa zanimanjem – nijedna stranica se, koliko nam god se činila sličnom kao prethodne, ne preskače. To najviše ukazuje na autorsko samopouzdanje koje se ocrtava u vještini pisanja kratkih, konciznih i dobrih dijaloga (rijetka pojava u današnjoj hrvatskoj književnosti), kao i u vještini zadržavanja čitateljske pozornosti. Kad su Divovi hodali zemljom je, usprkos izraženoj androcentričnosti, zanimljivo i zabavno, melankolično i idealizma lišeno ljubavno pismo Americi.