Dnevnički zapisi Andreja Tarkovskog obuhvaćaju njegovih posljednjih šesnaest-sedamnaest godina i s pravom ih je naslovio - kalendar stradanja.
Izreke ili narodne mudrosti nastale su u davna vremena, a temeljene su, predmnijevamo, na iskustvu. Ljudi su nešto skužili, pa su to zapisali ili usmenim putem prenijeli, ostavili u naslijeđe budućim naraštajima.
"Dragi Novi korisniče, Ne znam koje umjetnike poznaješ da imaju 'love ko dreka', oko mene su ljudi koji si uplaćuju po 10 eura krajem mjeseca, kako tko ima, koji rade preko 10 sati dnevno, a većina toga je loše plaćena ili 'će jednom biti plaćena'..."
Ideja da u Booksi pokrenemo Akademiju za književne šegrte učinila nam se genijalnom, a onda se ukazao vrlo ozbiljan problem, a evo i koji!
Snobizma je danas toliko da se pošten čovjek ne može odati snobovskom ponašanju, jer je besmisleno – ako smo svi snobovi, to više ništa ne znači, nema težinu.
"Ovu kolumnu ostavljam slikama, ostavljam trčanjima za obavezama, prebukiranostima, ostavljam onome 'vi ništa ne radite' i svakako onome 'hrvatska kultura je od iznimne važnosti, mi imamo puno umjetnika i umjetnica'." Espi Tomičić
Strašno je to reći, ali postapokaliptični zombi-svijet, za prosječnog knjigoljupca možda bi bio (će biti) i bolji nego ovaj današnji. A evo i zašto...
Nekad nam treba novi par (ponekad i dva) očiju, nova perspektiva na aktualna događanja, ono književno u svakodnevici i svakodnevno u književnom, i baš zato kolumne!
