Maya, Miles i prva ruka rukopisa

Sjećate li se filma Stranputice (Sideways) Alexandera Paynea iz 2004.? Riječ je o jednom od najboljih i najpametnijih literarnih filmova koji nam, među ostalim, daje uvid u život sredovječnog pisca kojemu ne cvjetaju ruže. Film je nastao prema istoimenom romanu Rexa Picketta kojemu tih davnih devedesetih prošlog stoljeća, najblaže rečeno, također nisu cvjetale ruže. Razveden, depresivan i s gomilom neudomljenih rukopisa, Pickett je životario od boce do boce vina posve uvjeren da je napokon dotaknuo dno.

Pomiren s činjenicom kako iza sebe neće ostaviti bilo što vrijedno spomena nekako mu je valjda i laknulo, pa je tako rasterećen i bez ikakvih očekivanja počeo pisati o vlastitom sunovratu. Kreirao je likove Milesa – depresivnog profesora engleskog, ljubitelja dobrih vina i mučeničkog pisca, te Jacka, glumca koji je se u mlađim danima proslavio među ljubiteljima sapunica, a poslije uglavnom tavorio po reklamama. Obojica su u srednjim godinama i prije nego Jack uplovi u bračne vode, Miles ga kao kum vodi na višednevnu turneju po kalifornijskim vinarijama. Na tom putovanju upoznat će Mayu (dobro, Miles je Mayu poznavao otprije) i Stephanie što je okorjelom ženskaru Jacku svakako bolja zabava od ispijanja vina, uživanja u hrani i igranja golfa. Stvari se, dakako, višestruko zakompliciraju, zapletu i raspletu – i tako smo dobili Stranputice, rukopis od kojeg je Pickett očekivao najmanje, a dobio sve.

Ne samo da su Stranputice ekspresno pronašle put do izdavača, već su zapele za oko i Alexanderu Payneu koji će ga majstorski pretvoriti u film. Pickettova literatur-dvojnika Milesa odigrao je Paul Giamatti, Jacka do tog trenutka široj publici manje znani Thomas Haden Church, Mayu je utjelovila Virginia Madsen, a Stephanie – Sandra Oh (u to vrijeme u braku s Payneom). Rezultat: pet nominacija za Oscara, među njima i ona za najbolji film (slavili su u kategoriji najboljeg adaptiranog scenarija), te dobili još 123 nagrade i devedesetak nominacija.

 U sceni gdje se Miles i Maya kroz razgovor nesigurno zbližavaju ona ga pita o čemu se radi u tom njegovom romanu (Jack je već ranije slagao da je isti već prihvaćen od strane izdavača), Miles nemušto objašnjava i Maya, najvjerojatnije samo iz pristojnosti, kaže da joj zvuči zanimljivo i jedva čeka pročitati ga. I, gle čuda, posve slučajno Miles ima primjerak rukopisa u autu, pa ako ona uistinu želi, rado će joj ga dati na čitanje, iako, to je, dakako, nepročišćena verzija i vrvi tipfelerima. Do trenutka kada druženju za tu noć dođe kraj Maya je, naravno, smetnula s uma cijelu tu priču s rukopisom, ali ne i Miles. Pita je želi li još uvijek pročitati njegovih ruku djelo i kada ona veli – da, svakako, on joj dodaje kutiju (valjda od cipela), pa onda još jednu, obje krcate stranicama njegova velikog američkog romana koji barem obimom uvijek mora biti grandiozan.

Ako ste bilo kad bili u prijateljskom, bračnom, ljubavnom ili kakvom god bliskom odnosu sa spisateljicom ili piscem, ova scena učinit će vam se poznatom. Možda rukopis niste dobili u kutijama, već mailom, ali ste ga dobili – najčešće je to prva ruka, verzija koja još nije prošla uredničku, korektorsku, lektorsku ili bilo kakvu obradu i u takvom obliku posve sigurno neće biti objavljena. Nemojmo krivo shvatiti, nije da autori(ce) danonoćno hodaju po gradu tražeći nekoga da mu uvale svoj sirovi, još nedorađeni rukopis, međutim – dovoljno je da ih na kavi pitate radi li se na čemu, piše li se – i već ste se sami uvalili.

 Naime što, nađete li se s nekom skribenticom ili skribentom na kavi u jednom trenutku morate postaviti to pitanje, naprosto morate, takvi su običaji i vi ih se kao pristojna osoba držite. Nešto kasnije, nakon što vam vaš sugovornik povjeri da je baš nedavno dovršio jedan rukopis, roman čija radnja je smještena u bliskoj budućnosti i tako dalje, kao žrtva dobrog odgoja odgovarate – zvuči zanimljivo, i eto vas u istoj poziciji u kakvoj se našla i Maya s Milesom. Pa mogu ti poslati na čitanje, ako želiš, naravno, bez obaveza – skromno će vaš prijatelj pisac. Svakako, bit će mi drago – čujete sami sebe, ali što ste drugo mogli odgovoriti? Ne, hvala, nemoj se ljutiti, radije ću pričekati da se knjiga objavi? U teoriji, da, mogli biste i tako odgovoriti, u praksi – nipošto, jer bi vaše prijateljstvo prekrio polarni val, zahlađenje kakvo ne pamte ni najstariji žitelji metropole.

Prijateljevati s književnom čeljadi, uviđate, zna biti komplicirano, a sad samo pokušajte zamisliti kako je onima koji su u dugogodišnjim vezama ili u braku s piscima/spisateljicama. Fakat, kako li je njima, zapitali smo se i sami, te se dali u potragu za osobom s kojom bismo mogli razgovarati. Bilo je teško, većina njih nije željela govoriti o svojim iskustvima, a onda smo nekako ipak pronašli sugovornika, točnije – sugovornicu. Evo vrlo skraćene verzije razgovora s gospođom koja je željela ostati anonimna, pa ćemo je zvati Mitzi:

Booksa: Vaš partner je pisac, koliko dugo živite zajedno?

Mitzi: Šesnaest godina, a poznajemo se barem dvadeset, u to vrijeme ništa nije slutilo na to da će završiti u književnom stvaralaštvu. Međutim ne mogu reći da nije bilo znakova koji su ukazivali na takav rasplet.

Booksa: Kao na primjer?

Mitzi: Nesigurnost prije svega.

Booksa: Želite reći da je to jedna od osnovnih karakteristika spisateljskog življa?

Mitzi: Da, pa to je općepoznata stvar, kako bih vam rekla – od prvog dana, prije nego smo se uopće upustili u razgovor, bilo mi je jasno da on zasigurno nije materijal za, ne znam, kontrolora leta.

Booksa: No, nije vam to smetalo?

Mitzi: Ne, ni najmanje.

Booksa: A kada se odlučio odmetnuti u književne vode?

Mitzi: Ni to mi nije smetalo, čak sam ga i poticala, da, govorila sam, samo piši ako je pisanje ono što te ispunjava. Odakle sam ja mogla znati u što će se to pretvoriti!? Napisao bi desetak stranica i zamolio me da pročitam, što meni nije imalo smisla, je li, bilo bi logičnije pročitati dovršen rukopis, zar ne?

Booksa: U pravu ste, bilo bi.

Mitzi: Ne, čitala sam svakih deset-petnaest stranica i tako do kraja, a onda sve od početka do kraja. Užasno zamorno, ali ni tu nije kraj, poslije uredničkih i lektorskih intervencija – još jednom. A kad je knjiga napokon izašla, doteglio je doma svoje besplatne primjerke, onda je pomirisao knjigu, pa sam i ja morala. Mirisala je na svježe tiskanu knjigu. Sutradan me stao pogledavati, onda je ušutio, pitam ga boli li ga možda nešto. Odmahnuo je rukom i rekao – da, srce, ali nema veze… mislio sam, knjiga je izašla iz tiska, bilo bi za očekivati da će je moja draga pročitati, ne bi li? Čovječe, pa znam je napamet! Da, dobro, ali sad je to ipak tiskana knjiga s koricama i svim ostalim, jamrao je, da tebi izađe knjiga – vjerujem da bih ostavio sve i pročitao je, ali to sam ja.

Booksa: Kako ste na koncu razriješili nesporazum?

Mitzi: Rekla sam – ne, neću po deseti put pročitati knjigu, nema šanse, radije bih legla u dvorište i cijeli dan gledala kako trava raste. Povrijedilo ga je to, a onda sam cijeli proces prošla i s drugim njegovim rukopisom. Opet je došao doma s autorskim primjercima i nešto je u tom trenutku progovorilo iz mene, rekla sam – slušaj, od sad, pa nadalje neću čitati tvoje stvari sve dok se ne ukoriče, a moguće je da neću ni tada. Ja nisam u književnosti, niti pišem, niti sam književna urednica, a nemam ni vremena, možemo dijeliti mnogo toga, ali književnost ne, bojim se da to otpada. U redu?

Booksa: Kako je reagirao?

Mitzi: Zašutio je na dva-tri dana, a onda smo nastavili živjeti, nekako se morao pomiriti s tim da dobar dio ljudi književnost vrlo slabo zanima i tako je umjesto mene našao druge testne čitateljice i čitatelje, uglavnom ljude koji i samo pišu, pa onda mogu međusobno razmjenjivati rukopise. Objavio je dvanaestak knjiga, mislim da tri uopće nisam pročitala, jednom možda budem, a možda i ne. Jesam li loša osoba zbog toga? Mislim da nisam, ne osjećam se tako, iskreno, mene čitanje uspavljuje, je li to katastrofa? I don't think so.

Usput rečeno, Maya je ipak pročitala Milesov nikad objavljeni rukopis, trebalo joj je malo vremena, ali ga je pročitala. I ne samo to, na telefonskoj sekretarici ostavila je svoje dojmove koji su bili pozitivni. Slušajući njezinu poruku Miles je bio sretan, točno ste mogi vidjeti na njemu da je sretan.

foto: Clarice Barbato-Dunn

F.B., 8. kolovoza 2025., Zagreb