Kad su ono nekidan najavljivali kišu i osvježenje naivno smo se ponadali, čekali i na kraju dobili samo epsku sparinu što je upravo suprotno od bilo kakvog osvježenja. Srećom, na kraju dana i na kraju grada, u Dubravi, doznajemo da je iz tiska izašla zbirka eseja Put u Živogošće: filološke trice i sitnice Sinana nam Veličanstvenog Gudževića. Istu smo odmah i dobili – i eto ti dvostrukog osvježenja koje su sinoptičari, uvijek znajući o čemu govore, i predvidjeli!
Sinan spomenuti Gudžević još je u ona antička vremena gostovao u Booksi gdje je, mislim, predstavio Noćno putovanje Poslanika Muhammeda, knjigu nepoznatog autora koju je Gudžević preveo (i priredio) s latinskog na koji je prevedena sa starokastiljanskog, a na koji je prevedena s arapskog originala. Tom prilikom razgovarao je, da li s Dušankom Profetom, o knjizi, mukama i užicima prevođenja i življenja u jeziku i jezicima.
Što se tiče Puta u Živogošće (Disput, godine ove), riječ je o tekstovima koje je urednik Josip Pandurić pomno probrao iz tjednika Novosti, točnije iz Gudževićeve kolumne Maksimir i Mirogoj (isti su nastali u razdoblju između 2014. i 2024.) u nakani da autora predstavi kao strastvenog klasičnog filologa. U nakani je, možemo mirne duše reći i posvjedočiti, urednik i uspio, jer Sinan je Gudžević trajno i neizlječivo zaljubljen u jezik, antičko (latinsko) pjesništvo, one koji su ga stvarali, stoljećima držali na životu i prevodili.
Ukupno šezdeset i dva teksta složena su kronološki s izuzetkom Tri prsta (2019) koji je poslužio kao prolog i Palada i Orelli (2018) kojemu urednik dodijeli ulogu epiloga.
Koji su to možđani, koja je to makinjeta, rekao bi kroničar Splita i splitskog Hajduka, još jedan naš veliki zaljubljenik u jezik i život – Miljenko Smoje da je pročitao Tri prsta, uvodni zapis u kojemu Gudžević razgovara s tetkom Dervom o svom poslu tj. prevodadžisanju knjiga (prevodažisanje! – ako ovo nije za neku buduću antologiju manje poznatih riječi i izraza, ne znam što jest). Sam će autor u nekoliko navrata spomenuti – koga bog ne voli, da mu da prevodi. Ne znam jesu li se Sinan Gudžević i Miljenko Smoje ikada upoznali, a ako jesu (što je lako moguće), e da je bilo vrgnuti se (još jedan Sinanov izraz) u muhu, pa sjesti na list loze i prisluškivati taj razgovor.
Jednog dana, kad se završe ovi treći svjetski ratovi i ljudi se opet unormale, nema sumnje, knjige Sinana Gudževića bit će ujedno i školski udžbenici, jer iz njih se može naučiti i saznati toliko toga da živ čovjek ne povjeruje. Evo, primjerice, koliko je nas čulo za Hermanna Wellera - dvanaestostrukog pobjednika na natjecanju novolatinskih pjesnika u Amsterdamu ili uopće za to natjecanje zvano i znano kao Certamen Poeseos Latinae tj. Certamen Hoeufftianum, ili za osnivača Jacoba Hendrika Houeffta? Malo više od nitko, rekao bih, a natjecanje se održavalo od 1845. pa sve do 1978., kada je ukinuto jer se Houefftov fond potrošio. Nagrade su bile zlatna medalja teška četvrt kilograma i velika pohvala (utješna nagrada).
Godine 1902. pjesnik Giovanni Pascoli dio kuće u Toskani platio je zlatom kojega je zaradio stihovima na Certamen Hoeufftianum. Rečeni Pascoli trinaest puta je osvojio zlatnu medalju, a njih sedam, bilježi Gudžević, uložio je u kuću koja je danas muzej i nacionalni spomenik pod zaštitom države.
U nekoliko tekstova Sinan piše o svojoj privrženosti Pliniju Starijem i njegovom djelu Naturalis historia u 37 tomova koje su mu (ne Pliniju, već Sinanu) pojeli crvi, pa je onda morao po bijelom svijetu tražiti drugi komplet što mu i polazi za rukom, a o čemu svjedoči i fotografija na 143. stranici Puta u Živogošće na kojoj autor s blaženim osmijehom grli svih 37 knjiga Plinijeve Naturalis historia.
Čak ni Sinan Gudžević nije znao sve, ali je nekako uvijek znao kako da dozna, te isto nesebično podijeli s nama. Na koje je sve načine doznavao ono što nije znao priča je za sebe. Riječ je, prije svega, o nevjerojatnoj ustrajnosti i pohodima koji katkad traju godinama, desetljećima čak, tijekom kojih se Sinan pretvara u Sherlocka Holmesa za najzamršenije slučajeve na području antike, latinskog jezika, stvaralaštva i prevodilaštva.
Njegova dugovječna kolumna u Novostima vrgnula se u pravu tvornicu knjiga i Put u Živogošće već je četvrto izdanje tekstova izabranih na Maksimiru i Mirogoju. Prije sedam godina Fraktura je objavila istoimeno dvotomno izdanje – Zvijezde nad Brazilom i Demon po imenu sutra. U prvoj od te dvije knjige Gudžević se predstavlja i kao veliki zaljubljenik u nogomet, a njegovi nogoloptačko-fuzbalistički tekstovi jednako su dragocjeni i nezaobilazni bez obzira zanima li vas ili uopće ne zanima ovaj momčadski sport. U Beogradu su objavljene dvije knjige tekstova – Bendžo u Grabu i Penelopin razboj.
Sinan Gudžević rođen je 1953. u Grabu, na Goliji, studirao je elektrotehniku i filologiju, objavio je dvije zbirke poezije – Građa za pripovetke (1978) i nezaboravni Rimski epigrami (2001) u Feralovoj biblioteci, prevodi s latinskog, starogrčkog, njemačkog, talijanskog, ruskog i portugalskog.
O čemu god pisao, da li o antičkim pjesnicima, životu i smrti, nogometu ili rođaku Isi-hodži, Gudžević je autor neponovljivog stila, oštar kadgod zatreba, precizan i neizmjerno duhovit, autor čiji tekstovi imaju gotovo neobjašnjivu magnetsku privlačnost. Da nema Sinana Gudževića, gluho i ćoravo bilo, svijet, posebice svijet jezika, bio bi neizmjerno siromašniji i sumorniji, i valjalo bi onda izmisliti Sinana Gudževića, a mi to, bojim se, ne bismo znali. Živa je sreća što ne moramo, jer Sinan je tu, sa svim svojim knjigama, jezikom, Plinijem Starijim i svih njegovih trideset i sedam tomova Naturalis historia(e), djela koje ga najviše nekako podsjeća na odrastanje u Grabu, na Goliji.
F.B., 20. lipnja 2025., Zagreb
Dnevnik Alana Rickmana svojevrstan je prolaz u svijet kojega slabo poznajemo, jer mi uvijek vidimo gotov proizvod – film ili kazališnu predstavu, a ovdje možemo zaviriti iza pozornice i s one strane kamere.
Ovogodišnje izdanje preporuka knjiga za ljeto proširujemo na sva godišnja doba i posvećujemo Renatu Baretiću
Stotinu i četrdeset godina poslije prvog izdanja "Pustolovina Huckleberryja Finna" iz radionice profesora Everetta izlazi "James", reinterpretacija Twainovog klasika, prešućena priča iza priče, koju nam pripovijeda rob Jim.
Sir Arthur Conan Doyle želio je pisati i druge stvari, primjerice – povijesne romane, a ništa od toga nije se moglo vidjeti od divovske figure Sherlocka Holmesa, najslavnijeg literarnog detektiva u povijesti.
Volite nas čitati i sudjelovati u našim događanjima i programima?
Podržite nas. Vaša donacija će nam omogućiti da i dalje budemo Booksa koju toliko volite.