Da Sinana Gudževića nema, mi ga ne bismo znali izmisliti

Kad su ono nekidan najavljivali kišu i osvježenje naivno smo se ponadali, čekali i na kraju dobili samo epsku sparinu što je upravo suprotno od bilo kakvog osvježenja. Srećom, na kraju dana i na kraju grada, u Dubravi, doznajemo da je iz tiska izašla zbirka eseja Put u Živogošće: filološke trice i sitnice Sinana nam Veličanstvenog Gudževića. Istu smo odmah i dobili – i eto ti dvostrukog osvježenja koje su sinoptičari, uvijek znajući o čemu govore, i predvidjeli!

Sinan spomenuti Gudžević još je u ona antička vremena gostovao u Booksi gdje je, mislim, predstavio Noćno putovanje Poslanika Muhammeda, knjigu nepoznatog autora koju je Gudžević preveo (i priredio) s latinskog na koji je prevedena sa starokastiljanskog, a na koji je prevedena s arapskog originala. Tom prilikom razgovarao je, da li s Dušankom Profetom, o knjizi, mukama i užicima prevođenja i življenja u jeziku i jezicima.

Što se tiče Puta u Živogošće (Disput, godine ove), riječ je o tekstovima koje je urednik Josip Pandurić pomno probrao iz tjednika Novosti, točnije iz Gudževićeve kolumne Maksimir i Mirogoj (isti su nastali u razdoblju između 2014. i 2024.) u nakani da autora predstavi kao strastvenog klasičnog filologa. U nakani je, možemo mirne duše reći i posvjedočiti, urednik i uspio, jer Sinan je Gudžević trajno i neizlječivo zaljubljen u jezik, antičko (latinsko) pjesništvo, one koji su ga stvarali, stoljećima držali na životu i prevodili.

Ukupno šezdeset i dva teksta složena su kronološki s izuzetkom Tri prsta (2019) koji je poslužio kao prolog i Palada i Orelli (2018) kojemu urednik dodijeli ulogu epiloga.

Koji su to možđani, koja je to makinjeta, rekao bi kroničar Splita i splitskog Hajduka, još jedan naš veliki zaljubljenik u jezik i život – Miljenko Smoje da je pročitao Tri prsta, uvodni zapis u kojemu Gudžević razgovara s tetkom Dervom o svom poslu tj. prevodadžisanju knjiga (prevodažisanje! – ako ovo nije za neku buduću antologiju manje poznatih riječi i izraza, ne znam što jest). Sam će autor u nekoliko navrata spomenuti – koga bog ne voli, da mu da prevodi. Ne znam jesu li se Sinan Gudžević i Miljenko Smoje ikada upoznali, a ako jesu (što je lako moguće), e da je bilo vrgnuti se (još jedan Sinanov izraz) u muhu, pa sjesti na list loze i prisluškivati taj razgovor.

Jednog dana, kad se završe ovi treći svjetski ratovi i ljudi se opet unormale, nema sumnje, knjige Sinana Gudževića bit će ujedno i školski udžbenici, jer iz njih se može naučiti i saznati toliko toga da živ čovjek ne povjeruje. Evo, primjerice, koliko je nas čulo za Hermanna Wellera - dvanaestostrukog pobjednika na natjecanju novolatinskih pjesnika u Amsterdamu ili uopće za to natjecanje zvano i znano kao Certamen Poeseos Latinae tj. Certamen Hoeufftianum, ili za osnivača Jacoba Hendrika Houeffta? Malo više od nitko, rekao bih, a natjecanje se održavalo od 1845. pa sve do 1978., kada je ukinuto jer se Houefftov fond potrošio. Nagrade su bile zlatna medalja teška četvrt kilograma i velika pohvala (utješna nagrada).

Godine 1902. pjesnik Giovanni Pascoli dio kuće u Toskani platio je zlatom kojega je zaradio stihovima na Certamen Hoeufftianum. Rečeni Pascoli trinaest puta je osvojio zlatnu medalju, a njih sedam, bilježi Gudžević, uložio je u kuću koja je danas muzej i nacionalni spomenik pod zaštitom države.

U nekoliko tekstova Sinan piše o svojoj privrženosti Pliniju Starijem i njegovom djelu Naturalis historia u 37 tomova koje su mu (ne Pliniju, već Sinanu) pojeli crvi, pa je onda morao po bijelom svijetu tražiti drugi komplet što mu i polazi za rukom, a o čemu svjedoči i fotografija na 143. stranici Puta u Živogošće na kojoj autor s blaženim osmijehom grli svih 37 knjiga Plinijeve Naturalis historia.

Čak ni Sinan Gudžević nije znao sve, ali je nekako uvijek znao kako da dozna, te isto nesebično podijeli s nama. Na koje je sve načine doznavao ono što nije znao priča je za sebe. Riječ je, prije svega, o nevjerojatnoj ustrajnosti i pohodima koji katkad traju godinama, desetljećima čak, tijekom kojih se Sinan pretvara u Sherlocka Holmesa za najzamršenije slučajeve na području antike, latinskog jezika, stvaralaštva i prevodilaštva.

Njegova dugovječna kolumna u Novostima vrgnula se u pravu tvornicu knjiga i Put u Živogošće već je četvrto izdanje tekstova izabranih na Maksimiru i Mirogoju. Prije sedam godina Fraktura je objavila istoimeno dvotomno izdanje – Zvijezde nad Brazilom i Demon po imenu sutra. U prvoj od te dvije knjige Gudžević se predstavlja i kao veliki zaljubljenik u nogomet, a njegovi nogoloptačko-fuzbalistički tekstovi jednako su dragocjeni i nezaobilazni bez obzira zanima li vas ili uopće ne zanima ovaj momčadski sport. U Beogradu su objavljene dvije knjige tekstova – Bendžo u Grabu i Penelopin razboj.

Sinan Gudžević rođen je 1953. u Grabu, na Goliji, studirao je elektrotehniku i filologiju, objavio je dvije zbirke poezije – Građa za pripovetke (1978) i nezaboravni Rimski epigrami (2001) u Feralovoj biblioteci, prevodi s latinskog, starogrčkog, njemačkog, talijanskog, ruskog i portugalskog.

O čemu god pisao, da li o antičkim pjesnicima, životu i smrti, nogometu ili rođaku Isi-hodži, Gudžević je autor neponovljivog stila, oštar kadgod zatreba, precizan i neizmjerno duhovit, autor čiji tekstovi imaju gotovo neobjašnjivu magnetsku privlačnost. Da nema Sinana Gudževića, gluho i ćoravo bilo, svijet, posebice svijet jezika, bio bi neizmjerno siromašniji i sumorniji, i valjalo bi onda izmisliti Sinana Gudževića, a mi to, bojim se, ne bismo znali. Živa je sreća što ne moramo, jer Sinan je tu, sa svim svojim knjigama, jezikom, Plinijem Starijim i svih njegovih trideset i sedam tomova Naturalis historia(e), djela koje ga najviše nekako podsjeća na odrastanje u Grabu, na Goliji.

F.B., 20. lipnja 2025., Zagreb