Poetska sloboda, prozaični trošak

Unatoč sve marginalnijem društvenom položaju poezije, čini se da će 55. izdanje Goranovog proljeća opet predstaviti živu i zanimljivu pjesničku scenu. Kako medijski skoro nevidljiva, financijski bankrotirana i slabo čitana poezija doživljava uzlet, i to baš među mladim autori(ca)ma? I kako Goranovo proljeće, kojem je javna potpora lani smanjena za skoro 50%, uspije ipak složiti ambiciozan i zanimljiv program u četiri naselja (Lukovdol, Zagreb, Rijeka, Pazin)? Mogli bismo na prvu cinično dobaciti da u svakom kukolju ima žita, ponoviti klišej da umjetnici najbolja djela stvaraju u siromaštvu i jadu, ili pak zaključiti da hrvatska kultura uopće nije u tako lošem stanju, ali ako bolje obratimo pozornost, situacija je nešto kompleksnija.

Prvi pozitivni faktor ovog Goranovog proljeća iznimno je aktivna scena mlađih autorica i autora koja gravira oko nagrade Goran za mlade pjesnike. U kritici zbirke Bijela vrata, prvijenca 'mlade goranovke' Mateje Jurčević, naš kritičar Dinko Kreho zabrinuto navodi kako ova nagrada "proteklih godina u sve većoj mjeri postaje default instanca u koju autorice i autori polažu nade za vlastitu inicijaciju u pjesničku scenu. Dotičnim se 'mladima' ona sve češće ukazuje kao jedina prilika da objave knjigu pjesama koja će biti koliko-toliko zapažena, ako ne i kao jedina prilika da objave knjigu tout court." (Kritiku možete čitati sutra na portalu.)

Doista, značaj ove nagrade za neobjavljene pjesnike ponajviše ukazuje na vakuum književnog polja u kojem je sve teže objaviti prvu zbirku poezije. No, ako pogledamo popis recentnih dobitnica i dobitnika, možemo primijetiti da se radi o ljudima koji su i prije objave nagrađenog rukopisa prepoznati po svom pjesničkom ili kritičkom radu: Mateja Jurčević, nagrađena 2016., pisala je (bez lažne skromnosti) iznimne kritike za Booksin portal, Monika Herceg (nagrađena 2017.) objavila je poeziju u nizu časopisa i portala te uoči objave debitantske zbirke gostuje 3.4. na Booksinoj tribini Poezija na živo, dok je novonagrađena Marija Dejanović već prepoznata po svojoj vrlo zanimljivoj poeziji, prozi i društvenom angažmanu. Ove godine pohvaljeni Tomislav Augustinčić i Lana Bojanić također su nam poznata imena, kako zbog svoje poezije, tako i zbog javnog djelovanja: Augustinčić je vodio Booksinu tribinu Krnja književnost, a Bojanić je vrlo aktivna u Književnoj grupi 90+. Stoga nam nagrada već neko vrijeme ne otkriva nepoznata lica, nego najavljuje konačno ukoričenje zanimljivih imena. U pozadini trenutnih kulturnih uvjeta, u inat stereotipima o mladeži koja bulji u smartfon, očito se pojavila skupina mlađih, marljivih i talentiranih pjesnikinja i pjesnika. I lijepo je što nam Goranovo proljeće iz godine u godinu ukazuje na njih. 

Drugi pozitivni faktor je nenadana prilika da, unatoč financijskom rezu, na festivalu upoznamo brojne strane autorice i autore. Ovdje makar znamo uzrok tog fenomena. Budući da se javna potpora kulturi smanjuje u državama diljem Europe, nužda rađa inicijativu za stvaranjem međunarodnih suradničkih platformi koje financira EU. O platformi Literary Europe Live mogli ste čuti proteklih godina (pogotovo o projektu New Voices from Europe), a za Goranovo proljeće bitna je platforma Versopolis za europsko pjesništvo. Zahvaljujući toj platformi na Proljeću ćemo vidjeti preko 15 stranih gostiju, među njima i odličnog Nizozemca Maartena van der Graaffa kojeg smo upoznali 2016. na Booksinoj Reviji malih književnosti. Naravno, u recepciji strane poezije do izražaja dolazi problem prevođenja i nepoznavanja konteksta, no upravo festivalski format omogućuje nam da uživo upoznamo pjesnike, iz prve ruke čujemo o njihovoj poeziji i tradiciji te dobijemo nove ideje koje stižu izvan uskog lokalnog kruga i šire poimanje onoga što nazivamo 'poezijom'. 

Konačno, idućih će godina Goranovo proljeće otvoriti veći prostor lokalnim pjesnicima srednje generacije, kako festivalskim programom, tako i nagradama. Svaka čast Dorti Jagić koja je u rekordnom roku uspjela spojiti Gorana za mlade pjesnike 1999. i Goranov vijenac 2017., no ove dvije nagrade uglavnom zaobilaze širok krug pjesnika koji su prestari da bi bili 'mladi pjesnici', a premladi da bi dobili nagradu za životno djelo. Novouspostavljena dvogodišnja Nagrada Ivan Goran Kovačić za najbolju pjesničku knjigu trebala bi ipak otvoriti puno širi prostor i uz to skrenuti pozornost s autora na konkretno djelo. 

Stoga možemo optimistično zaključiti da su nepovoljne okolnosti iznjedrile ambicioznije i kvalitetnije Goranovo proljeće, ili pesimistično primijetiti da sva tri pozitivna faktora ukazuju na šire probleme pjesničkog polja. Mlade pjesnikinje i pjesnici izuzetno su poduzetni vjerojatno i zato što, u nedostatku vidljivih književnih časopisa i izdavačkih inicijativa, širu pozornost moraju privući sami svojim javnim angažmanom. Dolazak stranih pjesnika simptom je toga što europski fondovi više potiču njihovu mobilnost i javne nastupe nego statični rad za vlastitim radnim stolom. Naposljetku, dok je bitan aspekt Goranovog proljeća bio spoj pjesničkih početnika i veterana, sad se programom i nagradama pokrivaju sve generacije – naprosto jer nema druge pjesničke manifestacije iole sličnog dosega. 

Budućnost je stoga i crna i bijela. Poeziji margina odgovara, ona dobro funkcionira kad je samosvojna i odmaknuta od uobičajenih razmišljanja, govora, praksi i očekivanja (pogotovo onih tržišnih). Ali isti faktori koji čine poeziju živom mogu pokopati pjesništvo, jer rad pjesničkog polja ovisi o vrlo prozaičnim i organizacijskim procesima koji koštaju. Neke se pjesme mogu pročitati i napisati u jednom dahu na prazan želudac, ali Goranovo proljeće nije pjesma nego međunarodni književni festival, pa dugoročno ne može ovisiti o volonterskom angažmanu i trenutnoj inspiraciji. Stoga treba ponoviti lanjsko pitanje njegova odbora: kome treba Goranovo proljeće? Jer poezija se može stvarati i bez takve manifestacije, ono se naposljetku može pisati i kredom po kamenu, ali pitanje je treba li tako biti i je li ovom društvu u interesu da bude tako. A to nas opet vraća na pitanje konkretne kulturne politike koja se i dalje svodi na larpurlartističke mjere štednje i povremeni interfiks.