Liber 2017: Judi, libri i beštimje

Dan prije otvorenja 40. Interlibera, kojega okorjeli knjigohlepci familijarno zovu Liber kao da su s njim ovce čuvali, uzbuđenje u Booksi dosegnulo je točku ključanja. Nadstojniku Lućanu, u narodu znanom i kao Lućano Prosvjetitelj, tlak je narastao na tisuću. Zahtjev vlastodršca iz Martićeve da se 5. i 6. paviljon zatvore za javnost na dva sata, i to odmah prvog dana, kako bi Njegova Svjetlost u pratnji najvjernijih suradnika mogla na miru obići štandove – glatko je odbijen!

"Pa što bih trebao – naguravati se s običnim pukom? Po kišurini čekati na red za deberecinku!? Kako ću, do bijesa, prići štandu i prelistati ovu ili onu knjigu, ako me laktare sa svih strana kao da sam kakav dickensijanski siročić!?"

Ana od Officea popravila je cvikse i važno dignula kažiprst: "Na Liberu smo svi isti – mužikaši i kmeti, švelje i dekani, ministri i konjušari – na fešti knjiga svi stališi poravnati su kao žuto klasje pšenice."

"U tom slučaju ne idem i šlus!" vrisnuo je Nadstojnik, zalupio vratima i ostao u svom uredu cijeli dan.

Bila je to uistinu vrlo neugodna situacija. U povijesti još nije zabilježeno da čelnik Bookse ne bi došao na Liber. Takvo što bilo bi protumačeno kao prvorazredan škandal.

"Ali dođite", moljahu ga, "mi ćemo načiniti obruč oko vaše Svjetlosti i pučani vas neće laktariti."

"Preslabi ste, u vašim štreberskim mišicama nema dovoljno snage, a pučana je na tisuće."

"Dobro, onda ćemo pozvati zaštitare iz zaštitarske tvrtke Zaštitarević – oni će vam razgrnuti pute."

"Ne, zli jezici rekli bi – evo ga, Idi Amin Dada hrvatske kulture došao na Liber."

Tri debela dana moljahu ga i moljahu, ali Nadstojnik Lućano odbijao je sve molbe i prijetnje lakoćom Rafaela Nadala. Pretposljednjeg liberskog dana, u subotu, iz Pariza se vratila Yvette Petrova i kad je čula što njezin vrli zaručnik čini – istog trena došla je u Martićevu: "Lućenko, to sam ja, odabranica srca tvojega, smjesta dođi – idemo na Liber! Nemoj ja da te dovlačim!"

Nadstojnik Lućano izašao je pokunjeno iz ureda. Na nogama je već imao liberske čizme s čeličnim kapicama (oni kojima je kakav glomazan rječnik ili jedan od tri dijela Šunjićevih Živih mrtvaca barem jednom pao na nogu i ozlijedio palac, znaju o čemu govorimo).

***

Nadstojnik, Yvette, Ana od Officea, Ivan T. i Damjan prvo su se peticom dotaljigali na Autobusni, pa onda šesticom do Sopota i na koncu sedmicom do Velesajma. Trajalo je to. U jednom trenutku čak je i dobroćudni Damjan promrsio – "Bah, dok se mi dovlečemo do tamo, već će početi sezona utrka u Saratogi."

Ana je, inače, pravovremeno savjetovala neka se ne vodi rekonvalescenta Damjana, ali Nadstojnik nije poslušao.

Nisu pravo ni kročili na velesajmište, a Nadstojniku već zamirisahu klobase: "Želim debrecinku, ili dvije, jedna me samo razjari, provjerite također ima li pečenja jarećeg!"

Njegovoj Nestrpljivosti razjašnjeno je kako se u obilazak štandovlja ne ide punog trbuha. Kako običaji i nalažu – petorka je prvo kročila u paviljon br. 6 – inače, nitko ne zna zašto, ali svi početnici odmah pohitaju u peticu. U petici je pakao, stoga se prvo ide u šesticu – prolazi između štandova dvostruko su širi i nije tako vruće kao u zloglasnoj petici. Profilov štand u šestici savijao se pod težinom tisuća knjiga koje prodavahu za smiješno pristupačne iznose. Od takva obilja slasna štiva Damjanu je istog trenutka pozlilo. Srećom, praktična Ana odmah mu je dala dvije kocke šećera, pa se slabašni literat nekako stabiliziral.

"Što mu je?", željela je znati Yvette.

"Mah, štivofilaktički šok, od preveć štiva na jednom mjestu naglo mu padne šećer", pojasnila je Ana, "valjda bu izdržal."

Gladan i zbog gladi izoštrenih čula, Nadstojnik je zastao na Sandorfovom štandu. I dok je domaćin Ivan Sršen uglednoj delegaciji iz Martićeve predstavljao novitete – prepredeni Lućano ukrao mu je sendvič, te šmugnuo do Buybooka ne bi li na miru prezalogajio. Odmotao je foliju – kakvo razočarenje, bijaše to vegetarijanski sendvič. Pojeo ga je u dva zalogaja i samo se još više razljutio. U takvom stanju, na štandu obližnjeg antikvarijata za svega 10 kn kupio je roman Ja, vrhovni paragvajskog književnika Augusta R. Bastosa i stao čitati.

Za to vrijeme Ivan T. skrivao se na iranskom štandu. Naime, vrlo brzo po ulasku u paviljon ugledahu ga dva domaća pisca o čijim knjigama je napisao ružne riječi, pa su ga, vrlo vjerojatno, namjerili malo priupitati za junačko zdravlje. Booksin mladi kritičar umaknuo im je u posljednji tren.

"Dođi, nećemo ti nikaj!" vikahu skribenti.

Svi se raštrkahu kao rakova djeca i Ani je trebalo vremena da ih sve okupi. Yvette Petrovoj također nije bilo dobro.

"Ne znam kaj mi je, stalno zastajem pokraj knjiga o Hitleru – jesam li potajno fašistica?"

"Nisi, naprosto ima dosta knjiga o Hitleru", umiri ju Ana, te društvo izvede iz šestice na bočni izlaz.

Preko livade ih odvede u peticu gdje se naguravalo nepristojno mnogo svijeta.

"Samo se prepustite, neka vas rijeka nosi", savjetovala je Anči, "i držite se za ruke."

Nakanili su do štanda Frakture, ali rijeka ih je odnijela na drugu stranu. Kod Fibrina štanda Damjanu su već klecala koljena.

"Idite vi, ja ne mogu dalje, ma pustite me samo… mislite na sebe…" zavapio je i onda kliznuo u nesvjesticu.

"No, krasno", Nadstojnik se ljutito podbočio.

"Brzo", vrisnula je Ana, "moramo ga evakuirati, u protivnom će ga zgaziti!"

Damjan je kao mrtav ležao na podu. Ljudi su šibali ovamo-onamo. Od Fibre do južnog izlaza nije bilo više od šest metara, ali bijaše to tegobnih šest metara probijanja kroz naslage knjigoljubaca. Uz velike napore Damjana su nekako izvukli van i stavili u jedna od nekoliko kola hitne pomoći koja su dežurala ispred petice.

"Ma nikaj mu nije", rekao je liječnik, "priključit ćemo ga na kisik, za pet minuta bit će kao nov, ali, Isuse Bože, zašto uopće čovjeka u njegovom stanju vodite u peticu!?"

"Eh, zašto…", Ana je prijekorno pogledala k Nadstojniku, ali ovaj nije ni primijetio.

I dalje je čitao Bastosov roman i što je dalje odmicao – sve više mu se činilo kao da čita vlastitu biografiju. Yvette je stajala u kutu i potiho pjevušila nekaj na njemačkom. Damjan je došel sebi, ali sad više nije bilo Ivana T., gdje li je?

"Bu već došel, možemo li sad na debrecinke?" zanimalo je Nadstojnika čiji želudac je krulio u nemoći.

"Kvragu sve, idemo na debrecinke", otpuhnula je Ana.

***

Umazani senfom, kečapom i majonezom, Yvette, Ana, Lućano i Damjan stajali su skutreni ispod nadstrešnice i jeli. Kiša je padala na najjače. Imali su ukupno 26 knjiga u vrećicama.

"Idemo sad negdje na pivo", kliknuo je Nadstojnik, "ja častim!"

"Kakav amater", odmahnula je glavom Ana, "sad tek sve počinje – idemo opet u šesticu, pa onda u peticu da sve na miru ispremećemo… tek onda možemo razmišljati o pijači."

Ivan T. protrčao je blatnom livadom, a dvije prilike trčahu za njim: "Ta stani, želimo samo razjasniti nekaj, stani, zekane – bez potrebe se naganjamo…"

"Upomoć! Ana, halo, ljudi!", vikao je, ali zaludu.

Booksina delegacija već je bila na ulazu u šesticu. Tko se dima ne nadimi, taj se vatre ne ogrije – rekli bi naši stari.

***

F.B., 17. studeni 2017., Liber