Sniženja i poniženja

Zagrebački Interliber, najveći hrvatski sajam knjiga koji se održao od 13. do 18. studenog, djeluje kao da je zamrzut u nekim, mnogi će reći, boljim vremenima za knjigu. Količina ponude proturječi podacima o manjem broju novih izdanja, hrpa posjetitelja prkosi istraživanju o broju kupaca knjiga, a raspored izdavača unutar paviljona 5 i 6, koji se godinama bitno ne mijenja, kao da šalje poruku da u kulturi sve ide po starom. Kao da su svi nelagodni i neriješeni problemi zadržani na ulazu u Velesajam i otjerani na maglovite livade Novog Zagreba. 

Promjene se ipak mogu uočiti povećalom – s jedne strane može se primijetiti da ponudu u većoj mjeri čine starija izdanja na popustu, kao i da su nestali štandovi pojedinih manjih i većih izdavača. Zanimljivo je i vidjeti kako su nekoć razvikana i/ili vrijedna izdanja cijenom degradirana na status bofl robe. Time možemo vidjeti koliko su pojedine teme, autori ili stilovi ispali iz šireg kulturnog trenda.

Očekivano, biografija bivšeg predsjednika SDP-a Zorana Milanovića snižena je na 29 kuna, dok se nekad općenarodni interes za haašku tužiteljicu Carlu del Ponte sada mjeri cijenom od 3 kune. Čuveno djelo Cesta američkog pisca Cormaca McCarthyja može se nabaviti za 29 kuna. Nagrađena knjiga Teško je naći dobra čovjeka američke prozaistice Flannery O'Connor sada se lako može pronaći za 20 kuna. Oboje su briljantni pisci, ali gube na cijeni jer nisu izbacili ništa novo: McCarthy se (ne odviše uspješno) prebacio na pisanje filmskih scenarija, a O'Connor je umrla davne 1964. i za sobom ostavila četiri prozne knjige koje je AGM već preveo i objavio na hrvatskom. So it goes, rekao bi relativno nedavno preminuli Kurt Vonnegut kojem također prijeti inflacija. 

No čudi vidjeti snižene knjige koje su pale u drugi plan iako se bave aktualnim temama. Reportaža Preko mora Wolfganga Bauera o Sirijcima koji bježe u Europu objavljena je krajem 2016. u izdanju Sandorfa, po izvornoj cijeni od 75 kuna, a već sad se može nabaviti za 20 kuna. Naravno, u dvije godine malo toga se promijenilo po pitanju imigranata: oni i dalje riskiraju život bijegom preko Sredozemnog mora, a mnogi pokušavaju ući u tvrđavu Europu kampiranjem u teškim uvjetima u BiH i pokušajem prelaska granice s Hrvatskom.

Promijenio se ipak kontekst krize. Tada novoj i vrućoj temi brzo je prošao medijski rok trajanja pa je postala normalan dio bizarne svakodnevice, a nekoć zatečene i nedorečene političke institucije domislile su se rješenju: Europska unija postala je skoro potpuno zatvorena, s čvrstom namjerom da se problem imigranata potisne na rubove granice, u nehumane logore Grčke, Italije, Turske i drugih zemalja periferije kako bi centar Europe ostao isti. 

Toj se politici prilagodila i Hrvatska čija se prvotna politika dobrodošlice, poštena s obzirom na broj nekadašnjih hrvatskih ratnih izbjeglica i na aktualan broj ekonomskih migranata u druge zemlje Europe, preokrenula u otvoreno neprijateljstvo. Ne samo što se izbjeglicama nasilno onemogućuje da ostvare svoje pravo i zatraže azil, nego se kazneno progone humanitarci koji im pomažu, što je kulminiralo odlukom Ministarstva unutarnjih poslova da raskine suradnju s Centrom za mirovne studije, onemogućivši im tako ulazak u prihvatilište za tražitelje azila. O ljudima koji su stradali zbog takve politike ne piše se niti čita – tko želi slušati o humanitarnoj katastrofi, pogotovo ako je građanin zemlje koja aktivno doprinosi takvoj nehumanoj politici? Popust od preko 70% na relativno novu knjigu daje nam neki trag. 

Međutim ta tema je još uvijek aktualna i pogotovo vrijedna za književnost iz dva razloga. Prvo, suvremena djela često se bave upravo takvim velikim društvenim promjenama, pokušavaju nam približiti kroz što prolaze ljudi koji su toj promjeni najviše izloženi, stvarajući kod čitatelja razumijevanje i empatiju. To je jedan motiv zašto smo u Booksi ove godine posvetili Reviju malih književnosti regiji Magreba (kojoj pripadaju Alžir, Libija, Maroko i Tunis). 

Književna djela iz ove regije uvelike su obilježena ratovima i revolucijama tijekom tzv. Arapskog proljeća, te pomažu da nam naizgled daleki događaji i ljudi postanu bližima – što je važno jer smo s njima vezani i više nego što bismo to možda željeli priznati. U tom kontekstu u srijedu ćemo objaviti intervju Ivane Perić s tuniskim piscem, lingvistom i urednikom Chokrijem Makhboutom o njegovom nagrađenom romanu Talijan čije je pisanje, kako navodi, "bila svojevrsna katarza u kojoj sam pripovijedajući izbacio svoje strahove, sumnje i nejasnoće nastale nakon 14. siječnja 2011. u post-revolucionarnom Tunisu. Roman kao književna vrsta omogućuje da se dosljedno izrazi sumnja i razmotre kontradikcije. On mi je svojim višeglasjem i mogućnošću stvaranja oprečnih, fiktivnih svjetova pružio priliku da analiziram strahove i sumnje te bolje razumijem tunisku stvarnost."

Drugo, imigracija je važna za književnost naprosto jer su toliki brojni imigranti svojim ulazom u tuđi jezik i književno polje stvorili pozitivnu promjenu u zatečenoj kulturi. Najpoznatiji su primjeri Vladimira Nabokova, Josepha Conrada i Milana Kundere, a nama su bliski Aleksandar Hemon koji je svojim tekstovima na engleskom problematizirao temu američkih imigranata, kao i Josip Novaković o čijoj knjizi eseja Sumka 43 ovog utorka piše Luca Kozina: "Zanimljivi su, i u jednu ruku šokantni, opisi postupka autorovog dobivanja kanadskog državljanstva. Naime, kanadske birokratske peripetije kakvih se ni Kafka ne bi postidio ilustriraju sve veću zatvorenost i krutost zapadnjačkih demokracija prema pridošlicama (ironično jer se Kanada često percipira kao zemlja meda i mlijeka)."

Lijepo je lutati Interliberom, kupovati knjige i jesti kobasice jer tako i dalje održavamo dojam da problemi književnog polja zapravo nisu toliko realni. Jednako je lijepo sjediti u centru Zagreba na 'Tomislavcu', nekad punom nesretnih imigranata: njihovo odsustvo stvara iluziju da su im problemi riješeni, ili barem otklonjeni nekoliko tisuća kilometara od naše svakodnevice. Možda se iz tog lijepog sna ne bismo ni trebali probuditi, ali je nažalost izvjesno da će nas netko uskoro prodrmati i baciti u neugodnu stvarnost. Bolje je stoga biti spreman i saznati što se događa oko nas – a tko će nas bolje briefirati nego imigranti čija iskustva daju najvjerniju sliku suvremenog svijeta?