Konji pripovjedača Luciana

Nebom iznad Medveščaka lijeno se vukla formacija narančasto-plavih oblačića. U jednom trenutku sličili su stadu ovaca, već u sljedećem stopili su se u jedan jedini oblak koji je neodoljivo podsjećao na niskopodni nebeski tramvaj. Magistra Sofoklovski i moja malenkost žurili smo u Booksu. Tih dana bili smo usred velikog istraživanja na temu 'Kako izbjeći odlaske na književna događanja'. Riječ je o narastajućem problemu u društvu – sve više običnih građana počelo se družiti s literatima, a to ima svoju cijenu. Na primjer – moraš ići na književna događanja što, priznajmo, nikomu nije mio zadatak.

Bilo je kasno popodne, kmica je već prekrila grad i Nadstojnica Merida već je odavno trebala biti doma. Ali nije. Iz njezina ureda jasno su se čuli uznemirujući zvuci ambijentalnog skandinavskog death metala. Promišlja o nečemu. Maknuli smo se u svjetovnu prostoriju i zauzeli šank. Na taj način, nadali smo se, neće nas osjetiti u 'području sile' kako je ona to zvala. Prekasno, već nas je registrirala. Iz ureda je provirio plamenocrveni grm kose. Dovukla se do nas i dala znak pipničarki da joj natoči. Unezvijereno je pogledala po prostoriji u kojoj je bilo svega nekoliko mirnih hipstera. Ničim nisu odavali da su uopće svjesni naše prisutnosti. Vratila se u ured, uzela kaput i torbicu s tigrovim uzorkom, pa nas pokretom glave pozvala da je slijedimo.

Vani, na klupicama ispred kombinata, nije bilo žive duše.

„Sjednite“, naložila je i mi sjedosmo iako baš i nije bilo vrijeme za gniježđenje na hladnim klupicama.

„No, što je, izgledate kao da ste maločas vidjeli jednoroga“, odvažila se magistra Sofoklovski.

Nadstojnica Merida iskapila je piće, zgužvala plastičnu čašu pokretom samodopadna bajkera, bacila je u koš za smeće predviđen za odlaganje zgužvanih plastičnih čaša i procijedila: „Upravo tako, vidjela sam jednoroga.“

Magistra mi je uputila zabrinut pogled koji je nedvosmisleno govorio – sigurno je prošvikala od ambijentalnog skandinavskog death metala, moralo se i to jednom dogoditi, bilo je samo pitanje vremena. Nisam znao što bih mislio. Točno u tom trenutku Nadstojnica Merida iz torbice je izvukla hrpu papira.

„Da nije uredba o zatvaranju Bookse?“, upitao sam glasom piskutavim od panike.

„Ermh, da barem, svakoj uredbi se nađe lijeka. Ovo ovdje je taj jednorog, riječ je o rukopisu mojeg ujaka Luciana. Uručio mi ga je danas oko podneva njegov glavni pisar. Možete li vjerovati!? Ispada da je stvarno dovršio rukopis, tu je četrnaest priča! Evo, možete se i sami uvjeriti…“

Narednih stotinjak minuta pod slabašnim svjetlom lojanice koja je treperila kroz izlog iščitavali smo priče ex-Nadstojnika Luciana. Znali smo da radi na svojoj prvoj proznoj knjizi, no nitko nije vjerovao da će ustrajati. Počeo je voziti stari bicikl, čak nabavio i krasne gamaše, pa je uistinu vanjštinom sličio književniku, ali svi smo mislili da će mu sve to brzo dojaditi. Očigledno, nije mu dojadilo. U par navrata, čitajući te priče, htio sam nešto reći no nisam mogao – bavio sam se gutanjem knedli.

Dočitasmo. Magistra Sofoklovski oprezno je položila dlanove na snop papira i promrsila: „Ovo je, poštene mi riječi, ovo je iznimno dobar rukopis, a Konji… arghhh…“

Pribrao sam se napokon i dometnuo: „Da, Konji su kao slasna črišnjica navrh jednako slasne torte…“

„Pričajte mi malo o tome“, zaškrgutala je Nadstojnica Merida, „a što velite na onu otočku priču ili onu o dobroj vijesti?“

„Mda, medenjaci od kratke proze, ništa drugo“, priklopila je Sofoklovska.

„Istina“, morao sam se složiti s magistrom, „to su priče za izložbu, a naš čovjek, Booksine gore list – pravo pitanje je zašto ste neveseli, draga Nadstojnice?“

„Opijeni originalnošću i neupitnom snagom kratke proze mojega ujaka, vi niste u stanju sagledati širu sliku. Kada ovo izađe, a moji doušnici kažu da se već nekoliko izdavača otima za ovaj rukopis, mom ionako drskom ujaku izrast će zlatna krila. Gotovo sam uvjerena… u jednom trenutku pokušat će me svrgnuti s trona. Tko će ga spriječiti!? Recite sami, tko!?“

Kao svaka prava Nadstojnica, i naša Merida uvijek je gledala nekoliko koraka unaprijed. Bez šale, Lucian bi u jednom trenutku, a na zlatnim krilima neminovnog uspjeha jednog od najboljih kratkoproznih debija u novijoj povijesti, lako mogao pokušati vratiti prije par godina neslavno izgubljeno prijestolje.

„Znam“, rekla je Sofoklovska netremice gledajući pločnik, „kad knjiga izađe, možemo krenuti u žestoki kontraudar i ocrniti njegovu prozu, to neće biti lako, jer ovo su vrhunske priče, ali znate kako je – to je ipak književnost, nije atletika ili rukomet, samo okrenemo pilu naopako i udri po Konjima.“

„Ne po Konjima“, kliknuh spontano, „samo mi Konje ne dirajte!“

„U pravu je arhivar“, Nadstojnica će, „bilo bi prozirno napasti iznimno kvalitetan rukopis. Umjesto toga – slavit ćemo ga i pritom naglašavati kako se jedan uspješan Nadstojnik vinuo u neslućene književne visine. Zapravo je, reći ćemo, oduvijek bio pisac zarobljen u tijelu Nadstojnika.“

Kako je vrijeme odmicalo bivalo nam je sve jasnije da Nadstojničin plan pršti genijalnošću. Umjesto da Lucian na svojim Konjima krene u ponovno osvajanje premijerske pozicije KK Booksa, gurnut ćemo ga na dugotrajnu plovidbu ćudljivim i nemirnim morem književnog stvaralaštva. Pa neka tamo pronađe sebe i duševni mir – što god to već značilo u tom svijetu.

***

Lucianova zbirka priča pojavit će se između jeseni ove i kasnog proljeća 2023. godine. Urednika ili urednicu knjige, tko god to bio, čeka najlakši posao u životu: tako je kako je, ne diraj ništa i proslijedi slovoslagačima!

F.B., 4. veljače 2022., Zagreb

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.