Knausgård, 5000 stranica poslije

Karl Ove Knausgård, norveški književni superstar, piše i objavljuje grozničavim, reklo bi se, štulićevskim tempom, piše kao u transu, toliko brzo da ga njegove prevoditeljice i prevoditelji širom svijeta naprosto ne mogu sustići. Uhvatiš se jedne knjige, radiš na njoj i dok je prevedeš, Karl Ove izbacio je još dva naslova. Nije nam poznato da li vrijedni prevoditeljski živalj dobije kakve bonuse za svoj rad, ako ne – trebalo bi, zavrijedili su, barem ovi naši (Anja Majnarić, Munib Delalić) i barem za šest tomova Moje borbe.

Ruku na srce, ni siroti čitatelji nisu u najkomotnijoj i najlagodnijoj poziciji, jer želiš li u cijelosti pročitati neko od Knausgårdovih djela, a želiš (kad si već počeo), pred tobom su obično tisuće i tisuće stranica. Jedne to živcira, drugi baš vole obimna književna djela i rado čitaju suvremenog skandinavskog Prousta, druže se s njegovim tetralogijama, heksalogijama, heptalogijama već godinama i doživljavaju ga kao ekscentričnog ujaka ili rođaka koji im svako malo šalje knjige sa dalekog sjevera.

Ima ona jedna čuvena anegdota, legenda, štogod, uglavnom – netko je upitao Thomasa Manna kako uspijeva napisati tako opsežna djela kao što su Čarobna gora ili Josip i njegova braća (evo još jedne tetralogije), na što je ovaj navodno odgovorio: Lako, svakog dana napišem po jednu stranicu.

Kod pisanja je važno ne sjediti i čekati dan kada će vas obuzeti veliko nadahnuće ili Duh Sveti, već pisati svaki dan (i petkom i svetkom), odabrati vrijeme koje vam najbolje odgovara i odraditi svoju šihtu. Značajan dio svima nam znanih autora/autorica započinjali bi pisati rano ujutro, pri čemu ne mislimo na rano, tipa – pola osam ujutro, već baš rano-rano, tipa – 3 ili 4 ujutro (Kafka i Balzac su pisali noću), tako da bi do 7–8 uglavnom završavali posao za taj dan. Naš pajdo iz Norvešeke, Karl Ove, budi se vrlo rano, počinje raditi u 4-5 ujutro i obično piše pet sati. Stephen King odavno je sebi postavio cilj od 2000 riječi dnevno, i svaki dan tako, također vjeruje da je rutina važnija od onoga što zovemo inspiracijom. Proust i Flaubert poznati su po svom perfekcionizmu (posebice Flaubert), stalno su prepravljali rukopise, odbacivali, kratili, katkad dopisivali. Takav je bio i Kiš o čijem načinu rada je pisao njegov prijatelj Mirko Kovač. Početkom sedamdesetih bili su, ne znam sad kojom prigodom, u nekom hotelu u Sloveniji i Kovač u jednom od eseja u knjizi Pisanje ili nostalgija opisuje Kiša koji u svojoj sobi radi na Peščaniku:

Kiš u svojoj sobi bješe posvuda razbacao papire; rukopis od oko tisuću stranica – vjerojatno sve verzije! Njegov je radni slogan bio: sažimati, skraćivati, montirati. Krupnim slovima i flomasterom istaknuo je na jednom kartončiću čvrsto i zlatno pravilo u svome posljednjem hrvanju s rukopisom i prikucao ga iznad stola, a ono je glasilo: zabranjeno pisanje! I doista, nemilosrdno je križao čitave stranice rukopisa, i samo pokatkad mijenjao pokoji pasus ili rečenicu.

Sušta suprotnost Kišu bio je njihov zajednički prijatelj Pekić. Njemu je, naglašava Kovač, sve u životu išlo teško osim pisanja. Dnevno bi nanizao po tridesetak stranica, rukopisu se nije vraćao da bi nešto popravljao, rastavljao i prepravljao, nego isključivo da bi u njemu uživao. Zajebavali bi ga zbog njegove legendarne skribomanije u čemu im je i sam pomagao – u jednom pismu je naveo kako će uvesti novi žanr u literaturu – novelu od 350 stranica. Vjerojatno je sličnim tempom radio i Knausgård pišući Moju borbu – čelična disciplina, produktivnost na gornjim granicama i vrlo malo autocenzure, naknadnog dorađivanja i prerađivanja.

Postojao je i Knausgård prije Knausgårda tj. prije Borbe, prvi roman – Ute av verden (Out of the World) objavio je još 1998., drugi – Ima vrijeme za sve, šest godina poslije, a onda je uslijedio veliki iskorak. Prvi tom Moje borbe objavljen je u Norveškoj 2009., a tijekom naredne dvije ili tri godine i preostalih pet. Bila je to literarna bomba razarajuće snage čiji su se valovi velikom brzinom proširili cijelim svijetom. Sve što se događalo, govorilo, pisalo o Borbi – bilo dobro ili loše, sve je to samo povećavalo interes za Knausgårda i njegovo djelo do vrtoglavih visina dižući broj prodanih primjeraka. Tiskare su radile prekovremeno, Karl Ove kao da je pronašao odgovor na pitanje od milijun dolara – što čitatelji XXI. stoljeća žele?  Pokazalo se – upravo to, razarajuće-samorazarajuću autobiografsku prozu i to ne tamo nekakvog velikog junaka koji putuje svijetom, bori se protiv zmajeva i spašava princeze, već običnog tipa našeg vremena, žele da im  netko njima sličan ispriča sve, bez uljepšavanja, bez ikakvog, pa i najmanjeg ukrasa. Potpuno ogoljeno, bez kočnica i zaštitnog jastuka.

Međutim, ne vjerujem da je Knausgård i u jednom trenutku tražio odgovor na pitanje što današnji čitatelj želi, mislim da je njega prije svega zanimalo – što on sam želi, o čemu želi pisati i ima li hrabrosti i umješnosti učiniti to. Morile su ga mnoge sumnje, o čemu i govori u Borbi, ali kada je jednom shvatio što želi, vjerojatno je znao da nema natrag. Čitatelji su reagirali, da, da, to bi moglo biti to, da vidimo što još imaš, prepoznali su, osjetili da je Borba real deal. Ne, dakako svi, jer oko ovakvih se senzacija uvijek, valjda po nekakvoj inerciji, formira i krug onih koji cijelu stvar žele omalovažiti, pojasniti da nije to nikakav big ili real deal, i slično. Postavljati pitanja je li Moja borba uopće književnost, udarac je ispod pojasa. Apsolutno je zamislivo da određeni dio napaćenog čitateljskog puka naprosto ne želi čitati ovakvu vrstu literature, da ih ona živcira, ljuti, uznemirava, ili se ne žele upuštati u čitanje tri tisuće i nešto stranica bilo čega. Sve je to razumljivo, ne postoji autor/autorica čija djela su za svakoga (osim možda Cervantesa?), ali je smiješno ustvrditi da Moja borba nije književnost. Dio otpora najvjerojatnije leži i u činjenici što se oko Borbe i Knausgårda digla tako silna prašina, reklo bi se – hype, a ljudi su često alergični na stvari o kojima svi govore. Istina, mnoge nahajpane stvari nemaju stvarnu vrijednost, Borba, međutim, nedvojbeno ima. Moramo se pomiriti s tim da se negdje sve poklopi – kao recimo kod Elene Ferrante (jope tetralogija!) i Knausgårda.

Enivej, prvi dio Borbe sletio je u Booksu kasnog proljeća 2015., prvog dana pročitao sam devedesetak stranica i dovršio je u naredna dva-tri dana, da, to je to, da vidimo što još imaš Karl Ove. Bio je to jedan od boljih prvih susreta s nekim autorom, a prvi susreti čitatelja i autora su važni – ostali su mi u živom sjećanju prvi susreti s Gromačom, Bernhardom, Antunac mi je bio veliko otkriće, da ne idem sad nadugo i naširoko, uglavnom, prepoznao sam taj osjećaj i u prvom dijelu Borbe. Preostalih pet pročitao sam u tempu kojim ih je Oceanmore objavljivao.

Uslijedili su Jesen, Zima, Proljeće i Ljeto – u usporedbi s Borbom, kvartet godišnjih doba je umirujuća meditacija, Knausgård pripovijeda još nerođenoj kćeri o svijetu, fragmentima od kojih se sastoji, čini se kao da se autor odmara krpajući brod prije nego se ponovo otisne na nemirno more. Usput, Ljeto iz nekog razloga još uvijek nisam pročitao, lako je moguće zato što je u međuvremenu izašla Jutranja zvijezda – prvi dio najavljene pentalogije, sada se već čini da će se serijal proširiti na šest, moguće i na sedam knjiga. Kod nas su za sada prevedene prve tri knjige – osim Zvijezde, tu su još i Vukovi iz šume vječnosti i Treće carstvo. Poslije brutalne autofikcije u Borbi i umirujućeg vrtlarenja u Godišnjim dobima, naš norveški prika odlučio se za vjerojatno najambicioznije (i najobimnije) djelo dosad – napustio je sigurnost stvarnog svijeta i doveo nas pred vrata moguće apokalipse najavljene novoj jarkom zvijezdom na nebu. Knausgårdov mogući kraj svijeta odvija se vrlo polagano, gotovo neprimjetno, stvarnost se postupno urušava, a kako će se sve rasplesti – to ćemo tek vidjeti u narednim sezonama tj. nastavcima.

Dvanaest knjiga i pet tisuća stranica poslije i dalje nas zanima što Karl Ove još ima reći i kojim će putem krenuti poslije trećeg serijala. Dok Anja Majnarić prevede i mi pročitamo sve što je objavio dosad, nema sumnje, nagomilat će se još materijala.

F.B., 20. veljače 2026., Zagreb