Kako valjano dočarati jesen!?

Baš usred revijsko-interlibersko-pandemijske groznice uvaženi bivši Nadstojnik Lucian, ujak aktualne Nadstojnice Meride šalje vozača po svoju nećaku jer stvar je, veli, hitna da hitnija ne može biti. Nadstojnica je u poslu, valja koordinirati toliko toga i urediti tisuću stvari, Hrvati su već tu – Revija tek što nije, pa valja i do Interlibera skoknuti, a sad još i ova okupacija u režiji njezina ujaka sklonog prekomjernom dramatiziranju, posebice otkad se otisnuo u literarne vode.

„Ne mogu, jednostavno ne vidim načina kako ostaviti sve ovo ovdje, a što je na stvari, ta nije glava u pitanju?“

„Milostiva“, hitro se nadoveza Lucianov dugogodišnji vozač Nadoveza, „vaš ujak predvidio je kako biste mogli reagirati i poručuje – kada bi glava bila u pitanju, ne bi vas uopće inkomodirao poradi takove jedne beznačajnosti, stvar je neusporedivo složenije prirode.“

Znajući kako bi je svaki daljnji otpor samo koštao dodatnog gubljenja vremena i živaca, Nadstojnica ogrnu svoju jesenju pelerinu boje šljive i naredi pokret. Nazočnost moje malenkosti u svojstvu njezina službenog biografa bila je neizbježna i razumljiva sama po sebi.

„Gdje gori, dragi ujače, zar ste smetnuli s uma da je vrijeme Revije, te Interlibera i mnogih drugih događanja, vrijeme u kojem naprosto nemam vremena!?“

Smrknuti Lucian naloži neka nam se donese čaja i ruma. I piškote.

„Sjedni, mila rođakinjo.“

„Govorim li nerazumljivim jezikom danas, pa me nitko ne razumije ili što? Ne-mam-vre-me-na! Za dokone čajanke ponajmanje, eh… što je na stvari, guknite.“

„No dobro“, ljutnu se Lucian, „evo me, dakle, usred jedne posve jesenje pripovijesti koja ima svoju glavu, tijelo i rep, no kako valjano dočarati samu jesen, kako, kako?“

Nadstojnica Merida problijedi i sruči se nemoćno u naslonjač. I mene istog trena nešto štrecnu, te se i sam sručih na prvu slobodnu sofu. Stvar je uistinu bila paklenski ozbiljna.

„Kako dočarati jesen…“, promucah.

„Kako valjano dočarati jesen…“, ponovi Nadstojnica, „u što ste se to upetljali, crni ujače, pa to je jedno od šest najsloženijih pitanja u povijesti književnosti?“

Srknuli smo čaja dobrano začinjenog oporim jamajčanskim rumom i dočim se malo pribrasmo hitro putem jarčevog zooma u raspravu uključismo magistru Sofoklovski i dr. Sloneka.

Poslije prvog šoka magistra Sofoklovski uze riječ: „Jesen predočiti onako kako valja, pa to je gotovo nemoguće u današnje vrijeme. Jeste li stavili lišća?“

Lucian: „Mnogo lišća nagurah.“

Magistra Sofoklovski: „Dodajte još, lišća nikad dosta, žutog, narančastog, crvenog, smeđeg, izgaženog, mokrog, stavite toliko lišća da ga nijedna služba Holdinga ne bi mogla raščistiti ni za šesnaest tjedana.“

dr. Slonek: „Istina, s lišćem nije moguće pretjerati, udubite se u to, no ja bih otvorio s maglom, da, dodajte prvo maglu, gustu i strašnu maglu koja prekriva sve i kada se učini da se više nikad neće razmaknuti ili dignuti, a vi je lijepo gurnite sve do Save. Razgrnite pozornicu, neka se ukaže grad.“

Nadstojnica Merida: „Ok, sad kad ste se autorskom čarolijom donekle otarasili magle, gurnite jedan tramvaj, najbolje onaj starinski, neka bude osmica što umorno iz Branimirove skreće u Draškovićevu i pritom škripi kao dvije stotine mamurnih vragova.“

Magistra Sofoklovski: „Osmicu, starinsku, nipošto ne stavljate ove niskopodne, jer njima je svejedno je li jesen ili koje drugo doba. A osmici staroj nije, nju, vidite, jesen lomi…“

Lucian: (slavodobitno) „Osmicu staru jesen boli!“

Nadstojnica Merida: „Ja bih dodala i jabuka, ama onih domaćih, pjegavih jabuka što u svojoj neuglednosti umiju dočarati jesen bolje nego malo koje drugo voće.“

dr. Slonek: „Ne znam za jabuke, no kad smo već na Draškovićevoj skrenimo onom ulicom prema Džamiji, kao da ćemo u Booksu, pa ondje negdje gurnimo starog uličnog prodavača pečenog kestenja i kukuruza. A kestenje možete slobodno razasuti svuda naokolo, po pločnicima i ulicama tako da ga prolaznici, ponajviše dječica, mogu šutirati do mile volje.“

Nadstojnica Merida: „To je opasno! Kao djevojčica voljela sam šutirati kestenje i jednog dana tako sam razbila šajbu na autu. Mogla sam i ubiti nekoga. No, kako hoćete, na volju vam, ja bih po pitanju kestenja bila vrlo suzdržana.“

Magistra Sofoklovski: (zamišljeno) „Da, sve je to lijepo, ali kako uistinu dočarati jesen? Misterij! Od svih godišnjih doba jesen je najknjiževnija. Lijepo izgleda, romantično, a zapravo donosi pregršt boljetica. Od hunjavice, preko gripuština, pa sve do delta soja korone.“

Lucian: „Onda ćemo dodati i kuhanog vina, jer kuhano vino i češnjak svakoj će boljetici stati na put!“

Nadstojnica Merida: „Hm, a pokoji češer da stavite?“

dr. Slonek: „Šišarke ili kako velite – češeri, to svakako, pregršt šišarki, slobodno!“

Vrijeme je prolazilo, večer se već dovukla, a mi smo i dalje pokušavali dočarati jesen. Unaprijed smo znali da nećemo uspjeti, jer teška je to zadaća. Dočarati jesen jedna je od šest najtežih književnih zadaća uopće. Proljeće? Ma hajte, molim vas, proljeće će bez muke dočarati svaki prvašić. Ljeto? Neš ti nauke – ljeto dočaraš zatvorenih očiju. Zimu nemaš što dočaravati, ona je već dočarana sama od sebe, pa samo lijepo prepišeš ono što vidiš. Ali, hajde ti dočaraj jesen, dragoviću!

Pokušavajući valjano dočarati jesen, taj sveti književni gral, mnogi je literat dospio na rub živčanog posrnuća. Misliš, aha, evo ga, uhvatio sam nit – imam tu nešto, dočaravam, a onda zastaneš, pa pročitaš što si to namrčio i zgroziš se – vidiš, nije to ni J od jeseni. Svi sastojci su tu – lišće, češeri, kiša što dreždi i kišobrani, magluština, stara osmica što uz škripu klopara kao da će svaki čas izdahnuti, i čaj s rumom, i kuhano vino, Interliberi i Revije, pjegave jabučice… a opet, nešto ne valja, ne valja i ne valja. Po jednoj od mnogih teorija, jesen nije moguće dočarati kako valja baš zato što ona jest najknjiževnije godišnje doba, jesen je na neki način suština književnosti i kada se zagledaš u nju čini se kao da si se u ponor zagledao, pa ti se zavrti u glavi. Ovu teoriju donekle podupiru i poznati slučajevi pisaca koje bi pronalazili bez svijesti dok su pokušavali valjano dočarati jesen.   

Ne uspijemo li razmrsiti ovaj problem, ozbiljno ćemo razmisliti o otvaranju sveeuropskog natječaja i bogato nagraditi onoga koji najbolje uspije dočarati jesen koristeći pritom sva raspoloživa sredstva.

A sad nam je na Reviju, nastupa literarna reprezentacija Hrvatske!

F.B., 12. Studenog 2021., Zagreb

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.