Gombrowiczev Dnevnik, o kojemu smo na ovom istom mjestu započeli divaniti prije dva tjedna, zapravo nije jedna od onih uobičajenih vrsta dnevnika na koje smo navikli. To je Gombrowiczev Dnevnik i ne želi biti bilo što drugo, naročito ne nešto već viđeno, a ni sam autor nije sebe vidio kao više ili manje discipliniranog dnevničara koji će vrijedno bilježiti svoju životnu svakodnevicu. No kad je već popustio nagovaranju, uvjeti koje je dogovorio, vjerojatno su mu išli na ruku.
Po dogovoru s Giedroycom, svoje dnevničke obroke isporučuje u poglavljima koja se odmah objavljuju u časopisu Kultura, što automatski otklanja prastaru dvojbu (ili trojbu) – pišem li ovo za sebe, za čitatelje ili za sebe s mišlju na potencijalne čitatelje u tamo nekakvoj budućnosti? Jasno mu je da će njegove zapise susresti oči čitatelja časopisa Kultura, što je svakako odlična prilika da ih podsjeti na sebe, a to će biti temelj na kojemu može štošta izgraditi. Dnevnik je podijeljen na poglavlja, poglavlja na dane, ali ne i na točne datume, Gombrowicz otvara mnoga pitanja, teme, prebire po stilovima, polemizira sa živima i mrtvima, znanima i neznanima, uvrštava u svoj dnevnik pisma čitateljica i čitatelja, pa im odgovora, također autoritativno nastupa i kao tumač vlastitih književnih djela. Bavi se, dakako, i drugim autorima i njihovim djelima, kritičarima i feljtonistima, nalazi vremena za slikarstvo, poeziju i glazbu.
Premda do kraja života njegova noga više nije kročila u Poljsku, kroz časopise i knjige koje mu šalju iz Europe i svih drugih dijelova svijeta u kojima žive njegove zemljakinje i zemljaci, prati što se događa, piše ne samo o poljskoj književnosti, već i o fašizmu, komunizmu, religiji, o Poljskoj koja je ostala iza željezne zavjese, kao i onoj u egzilu. Poljska zajednica u Argentini nije tako brojna, no Gombrowicz se ne drži grčevito uz nju, prijateljuje i s Argentincima, iz Buenos Airesa, često zbog zdravlja, odlazi na putovanja, obilazi i druge, manje gradove i mjesta kao npr. Goyu, Tandil, Santiago del Estero, a bio je nekoliko puta i u Montevideu, glavnom urugvajskom gradu. Govorili su mu – umrijet ćeš od dosade ondje u Goyi ili Tandilu, no Gomber svugdje pronalazi sugovornike, nove prijatelje, pa čak i obožavatelje. S nekima od njih nastavlja se dopisivati i godinama poslije.
Paralelno s Dnevnikom čiji je najveći dio nastao u njegovoj novoj domovini, polako oživljava kao književnik, poslije Trans-Atlantika objavljenog 1953., izlazi mu i prva knjiga dnevničkih zapisa (1957) – obje u Parizu, Bakakaj (1957) u Krakowu, Pornografija (1960) i drugi dio dnevničkih zapisa (1962) – također u Parizu.
Godinu 1961. u Dnevniku otvara prisjećanjem na Brunu Schulza (1892-1942) čija mu je knjiga pripovijesti došla u francuskom prijevodu. Prisjećajući se njihovog prijateljstva i predratne Poljske, Gombrowicz, premda i ovdje krajnje iskren, niže neke od, pa recimo i najdirljivijih, rečenica u cijelom Dnevniku. Zvali su ih predstavnicima eksperimentalne poljske književnosti, često ih u raznim pregledima svrstavali jednog uz drugog, a bili su, kako i sam Gombrowicz navodi po svemu različiti („Ako je u poljskoj umjetnosti postojao netko tko mi je bio posve suprotan, to je on“).
Jubilarna deseta godina dnevničarenja u Kulturi započela je nenadanim, velikim zaokretom. Gombrowicz odlazi u Urugvaj, sklanja se ondje sa svojim novim rukopisom (Kozmos će biti objavljen 1965. u Parizu) i onda stiže to sudbonosno pismo iz Pariza u kojemu ga pitaju bi li prihvatio poziv Fordove zaklade za godišnji boravak u Berlinu. Bio je to poziv koji je riješio problem o kojemu je Gombrowicz već duže vrijeme razmišljao – raskinuti s Argentinom i vratiti se u Europu. U hipu je donio odluku i počeo se pripremati za put, jer da nije, da je ostavio sebi koji dan za razmišljanje, lako je moguće i zamislivo kako bi se na koncu ljubazno zahvalio i odbio ponudu. Iz perspektive te 1963., njegov, isto tako posve slučajni, odlazak brodom u Argentinu 1939. vjerojatno mu se činio kao davna prošlost, prošle su godine, skoro pa četvrt stoljeća, bio je još mlad, a sada je već u sutonu i sve češće razmišlja o smrti, predosjeća njenu blizinu.
Ipak, bilo je vremena za još jedno, treće i posljednje poglavlje. Bez sumnje, tih posljednjih nekoliko europskih godina u mnogome su se, bez obzira na već bitno narušeno zdravlje, pokazale kao godine bezbrižnosti i trijumfa. Witold Gombrowicz uspješno je dovršio projekt izmišljanja Witolda Gombrowicza kao jedinstvene figure ne samo poljske, već i europske, samim tim i svjetske književnosti. Uz puno upornosti, šarma, prolivene tinte i nesmiljenih juriša na vjetrenjače, Gombrowicz se nametnuo i zauzeo mjesto koje mu pripada.
Splet nevjerojatnih okolnosti odveo ga je na kraj svijeta, da bi ondje, opet posve slučajno, pronašao sebe u formi o kojoj vjerojatno nije prije toga ni razmišljao – u dnevniku. Sve što je činilo njegovo književno djelo, sve ono od čega su iskovani njegovi romani, pripovijesti i drame – našlo se na stranicama Dnevnika, posve sigurno jednog od najvažnijih dnevnika u povijesti suvremene književnosti.
Gombrowiczev Dnevnik golema je zbirka književnih i filozofskih eseja, polemika, komentara, briljantnih opažanja, skica za portret Latinske Amerike i predratne Poljske, ali i svojevrstan antidnevnik tj. dnevnik u kojemu autor nema namjeru zamarati se pisanim ili nepisanim pravilima o tome što bi dnevnik trebao biti, nema tu onog klasičnog ispovijedanja, ali ima poigravanja stilovima, komentiranja vlastitih bilješki, pa čak i intervjuiranja samoga sebe. Gombrowicz se igra, provocira, skriva se, razotkriva, propituje, razmišlja i tjera druge na razmišljanje, napadi ga zabavljaju, a tapšanje po ramenima i hvalospjevi navode na oprez, uvijek je spreman pokazati bodlje, glazbenike provocirati napadom na Bacha, Francuze kojima je ranih šezdesetih već pomalo puna kapa Sartrea podbosti odabirući od svega ponuđenog baš Sartrea kojega je koju godinu ranije tranširao, ne zanima ga što imate reći o stvarima o kojima imate što reći, slikare će upitati čemu slikarstvo ako ni u svojem najraskošnijem izdanju ne može zasjeniti stvarnost.
Suvišno je reći, jer svačije vrijeme prije ili kasnije iscuri, ali živa je šteta što na životnoj lutriji nije dobio još koju godinu ili desetljeće, ipak, imamo od njega ovo što imamo, a to je ovaj spomenik kojega je, kako lijepo kaže prevoditelj Adrian Cvitanović, Gombrowicz podigao samome sebi.
Po mojem skromnom mišljenju - knjiga godine, prijevod godine!
F.B., 6. prosinca 2024., Zagreb
Uprizorenje 'Sto godina samoće' na Netflixu možemo shvatiti i kao luksuzno opremljene specijalne audiovizualne dodatke za tvrdokorne fanove knjige.
Morate pisati, svaki dan, i morate čitati, također svakodnevno, reći će vam voditeljica ili voditelj radionice kreativnog pisanja, a vi ćete istog trenutka pomisliti: No shit, Sherlock...
Volite nas čitati i sudjelovati u našim događanjima i programima?
Podržite nas. Vaša donacija će nam omogućiti da i dalje budemo Booksa koju toliko volite.