Gombrowiczev Dnevnik (1)

O Witoldu Gombrowiczu (1904-1969), njegovom životu i književnoj ostavštini napisano je toliko toga da vjerojatno ne bi stalo na police jedne pristojne kućne biblioteke. Ili bi jedva stalo, teško je reći, jer to je proces koji traje i trajat će sve dok čitanje i pisanje u potpunosti ne odumre, a i taj dan će jednom doći, možda i prije nego smo mislili, ako smo ikad uopće ozbiljno i mislili o vremenu u kojemu će, gluho bilo, pisana riječ biti tek davna uspomena na neke tamo šašave generacije mjesečara i zgubidana.

Gombrowicza su jednakom žestinom provlačili kroz blato, pljuvali po njemu, dizali ga u nebesa i slavili kao velikog književnog šampiona koji ne samo da je izmislio samoga sebe, već je i cijeli svijet uspio natjerati da, prvo - obrati pažnju na njega, a onda ga i uvaži, te mu oda priznanja koja zaslužuje. Dakako, ništa se nije dogodilo preko noći, svijet se u početku opirao, gledao ga s visine pokušavajući ga otresti kao što se prhut otresa s ramena, on je nebitan – pisali su, uvjeravali sebe i druge da je tomu tako, da, Gombrowicz je nebitan lik koji se u osvit Drugog svjetskog rata sklonio u daleku Argentinu (koja je u ono vrijeme stvarno bila toliko neprispodobivo daleko da je to graničilo s fikcijom), ali bilo je prekasno.

Onog trenutka kada su ga pokušali omalovažiti i prepustiti zaboravu, već su izgubili, Gombrowiczu je netko odškrinuo vrata – bio je to Jerzy W. Giedroyc (1906-2000), osnivač i glavni urednik mjesečnika Kultura, najvažnije tiskovine brojne poljske emigracije – i nagovorio ga da se posveti pisanju dnevnika. Gombrowicz je u početku bio sumnjičav, no Giedroyc je bio uvjeren – dnevnik je prostor za tebe, ondje ćeš napokon moći raširiti krila. Gomber se (ovdje ćemo si uzeti slobodu i preuzeti nadimak koji mu je davnih dana prišio naš stari znanac, osnivač polonistike u Hrvata i veliki Gombrowiczev štovatelj – Zdravko Malić koji je, usput rečeno, ne samo prevodio Gombera, već i prvi u svijetu napisao doktorsku tezu o njegovom djelu) još uvijek ne u potpunosti uvjeren, nevoljko latio pera, počeo pisati i poslao prvo poglavlje dnevničkih zapisa koje je te 1953. osvanulo na stranicama Kulture.

Početne Gomberove bojazni da bi dnevničarenjem mogao neslavno skliznuti u publicistiku nestale su kao rukom odnesene, shvatio je koje mu sve neslućene mogućnosti ovaj novootkriveni prostor nudi i razmahao se kako je pronicljivi i iskusni Giedroyc i predvidio. I dobro je rekao, također pronicljivi, Zdravko Malić – da forma dnevnika već nije bila tu, nema sumnje da bi je sam Gombrowicz izmislio, jer je naprosto bila stvorena za njega.

U Disputovom izdanju (u sjajnom i svakog priznanja vrijednom prijevodu Adriana Cvitanovića) u jednoj knjizi objedinjene su sve četiri knjige Dnevnika. Prvi tom (1953-1956) objavljen je 1957., drugi (1957-1961) – 1962., treći (1961-1966) – 1966., a četvrti (1967-1969) – 1992. Napomene radi, u posljednjoj četvrtoj knjizi uvršteni su tekstovi koje je Gomber objavljivao u Kulturi od 1967. do svoje smrti.

Život Witolda Gombrowicza, koji dobrim dijelom možemo iščitavati i na stranicama Dnevnika (ili barem jedan njegov sloj, jer postoji i Kronos – njegov osobni dnevnik objavljen 2013.), je, bez pretjerivanja, priča epskih razmjera. Na koncu – potpisuje je sam Gombrowicz, pa kakva bi onda i mogla biti. Ugrubo bi se mogao podijeliti u tri razdoblja: Poljska (1904-1939), Argentina (1939-1963) i Europa (1963-1969). Europsko bi razdoblje mogli nazvati i francuskim, ali ne možemo zanemariti Gomberov jednogodišnji boravak u Berlinu kojega je omogućila Fordova zaklada i zbog čega se, na kraju krajeva, 1963. i vraća u Europu.

Ne možemo znati što bi bilo da je bilo, no kako i sam Gombrowicz navodi na stranicama Dnevnika, bio je uvjeren da će u Argentini ostati dva-tri tjedna. Dok je on plovio preko Atlantika, Hitlerova Njemačka nasrnula je na Poljsku, započeo je Drugi svjetski rat, a Gombrowicz će u Argentini ostati dvadeset i četiri godine. Trebalo mu je vremena, kao uostalom i cijelom svijetu, da se osovi na noge i upravo je to razdoblje njegova života, prvih deset argentinskih preddnevničkih godina, nekako najslabije rasvijetljeno. U svakom slučaju nije mu bilo lako, malo je koga bila briga za nepoznatog poljskog literata, nitko od argentinskih izdavača nije želio objaviti njegov roman Ferdydurke (u Poljskoj objavljen 1937.) i morao je skupiti snagu i krenuti ispočetka, iznova izmisliti samoga sebe. Jednom je već započeo s tim procesom, na domaćem terenu, i nije bilo lako, jer njegovo poimanje književnosti, najblaže rečeno, bilo je drugačije. Od samih početaka plivao je protiv struje, doživljavali su ga pozerom, ekscentrikom, eksperimentatorom, provokatorom, međutim nije bilo vremena da ga i stvarno upoznaju, niti je on imao vremena da uzleti kako je mogao.

Preživio je svojih prvih deset godina u Argentini i dočekao pedesete kada mu se pod već opisanim okolnostima otvara prostor Kulture. Od prvih dnevničkih zapisa koje ondje objavljuje bilo je jasno s kakvim će novim formatom književnog Don Quijotea brojno čitateljstvo emigrantskog literatur-mjesečnika imati posla.

Ponedjeljak
Ja.
Utorak
Ja.
Srijeda
Ja.
Četvrtak
Ja.

Tako započinje Dnevnik. Poput dječarca koji se igra Usamljenog osvetnika, Gomber je ujahao u grad, ali već od Petka vidi se da to nije nekakav klipan, osvrćući se na jedan članak o poljskoj književnosti, među ostalim kaže:

"Uspoređivati Mickiewicza s Danteom ili Shakespeareom je kao da uspoređujete voće s pekmezom, prirodni proizvod s industrijskim, jezero, polje i seoce s katedralom ili gradom, seosku dušu s gradskom – koja čami u ljudima, ne u prirodi – bremenitu znanjem o svijetu ljudske vrste."

Pojašnjavajući u nastavku zbog čega je Dante ipak smješten poviše Mickiewicza, Gombrowicz kaže – manimo se toga i udara temelje svoje katedrale koju će dovršavati do kraja života.

(nastavlja se)

F.B., 22. studenog 2024., Zagreb