Andrićeva 1961.

Legenda kaže, koncem listopada 1961., prije okruglih šezdeset godina, Ivo Andrić odlazi u popodnevnu šetnju kao što i inače svakog dana prakticira. Ne znamo je li tog dana padala kiša u Beogradu, ali čak i da jest, Ivu to ne bi spriječilo. I kiša je za živa čovjeka, nismo od šećera, a osim toga – čemu nam onda kišobrani služe?

Uglavnom, padalo-ne padalo, izašao je na svoju rundu špancirunga i tek što se vratio u stan netko zvoni na vrata. Ma tko bi to sad mogao biti, pita se, odloži šešir na vješalicu u hodniku i otvori vrata. Čovjek s velikim buketom ruža smješka se:

„Gospodin Andrić?“

„Da…“

Nenadani posjetitelj predstavi se kao otpravnik poslova švedskog veleposlanstva i pruži mu onaj buket: „E, pa, primite moje najiskrenije čestitke, dobili ste Nobelovu nagradu za književnost.“

„Je li ovo nekakva neslana šala, gospodine otpravniče?“

„Nije šala, prije nepunih pola sata zvali su me iz Stockholma, istina je živa – ovo je vaša godina!“

„Pa onda ulazite, što stojite tu kao kakva baba s kolačima, jeste li za rakijicu, konjak?“

Ne baš ovim riječima, ali vrlo slično događaj od 26. listopada 1961. opisuje i Michael Martens u svojoj knjizi o Andriću – Vatra u vatri. Bila je to uistinu godina Ive Andrića. Njegovo ime već se nekoliko godina nalazilo na užem popisu kandidata za Nobela. Prvo su Andrić i Krleža zajedno predloženi, onda je Fric otpao i 1960. Andrić je bio jedan od favorita u Stockholmu. Kažu da se pjenušac već hladio, no te 1960. dobitnik je francuski poeta Saint-John Perse. Godinu poslije među ozbiljnim kandidatima je i Simone de Beauvoir, za nju svi imaju riječi hvale, no članovi Akademije svjesni su prigovora kako Nobela za književnost često dodjeljuju Francuzima (baš kao i prethodne godine), Steinbecku se zamjerao osjetan pad kvalitete u odnosu na njegova ranija djela, pa Ivo Andrić dolazi u prvi plan. Steinbeck je nagradu dobio 1962. godine.

Veliko priznanje Andriću dočekano je u Jugoslaviji kao izniman uspjeh, čestitke su pljuštale sa svih strana. Među čestitarima je i predsjednik Tito, međutim je li maršalova čestitka bila baš od srca? Bolji poznavatelji ondašnjih prilika, a na koje se poziva i Martens, kažu da Tito i nije bio toliko oduševljen, u prvom redu zbog toga što je s Krležom bio u prijateljskim odnosima i logično, priželjkivao je da on dobije Nobela i na taj način okruni svoj književni rad.

Bilo kako bilo, Andrić se morao suočiti sa slavom, svi su htjeli intervju s njim, a njega je to odbijalo do te mjere da bi radije sam, kamen po kamen, izgradio još jednu ćupriju na Drini nego odgovarao na uglavnom isprazna pitanja. Kada ga jedna talijanska novinarka pita što je sve radio otkad je saznao za Nobelovu nagradu, Andrić pomalo uzrujano odgovara: „Uglavnom, slikali su me i odgovarao sam na ovakva i slična pitanja.“

Od javnih nastupa dizala mu se kosa na glavi, a kada je doznao da bi u Stockholmu morao održati konferenciju za tisak učinio je sve ne bi li to nekako zaobišao. I uspio je, dogovorio je s jugoslavenskim veleposlanstvom u Švedskoj da se u njihovim prostorijama upriliči neformalno druženje s novinarima.

Andrić se nada da se ništa značajno u njegovom prilično mirnom životu neće promijeniti. Želi i dalje pisati, to je sve.

„Sasvim je slučajno što sam ja dobio Nobelovu nagradu. Ima dosta drugih, boljih i pametnijih od mene koji je nisu dobili“, kaže iskreno i bez prenemaganja.

Martens u knjizi Nobela za književnost naziva švedskom književnom lutrijom. Netko uvijek mora dobiti na tomboli, ali ne želi time nikako omalovažiti književno djelo Ive Andrića. Želi samo podvući, i to na jednom mjestu i čini, cijeli niz književnika koji nikad nisu dobili priznanje Akademije, a zaslužili su ga.

Za književnog Nobela uvijek se pričalo ovo i ono, ali dojam je da tih godina, pedesetih i šezdesetih (pa i sedamdesetih) nije bilo prevelikih iznenađenja. Sve su to ugledni autori čija književna djela itekako imaju svoj značaj i težinu. Andrićeve knjige prevodili su i objavljivali i prije 1961., pa i na švedski – što svakako ne šteti kod žiriranja, i o njima su ispisane laskave kritike (u prvom redu o romanima Travnička hronika i Na Drini ćuprija). Andrić je uvijek imao svoju publiku i veliki ugled kod kritike.

Problem s Nobelovom nagradom njezini kritičari pronalaze na popisu onih koji je nisu dobili. I sam Andrić se, kako navodi Martens, nekoliko godina prije smrti priključio kritičarima štokholmske prakse dodjele nagrade – po njegovom mišljenju Nobel je prečesto odlazio osrednjim Francuzima dok je mnogi veliki Rusi nisu dobili.

Booksin znanstveni ogranak Što bi bilo kad bi bilo na čelu s magistrom Sofoklovski pokušao je dokučiti kakav bi status Andrić upisao da je u jesen 1961. postojao Facebook. Prvo, pitanje je bi li Andrić uopće imao account na FB. Vjerojatno ne bi u početku, a onda bi se na nagovor drugih ipak priključio i ne bi bio pretjerano aktivan. ŠBBKBB pretpostavlja da bi to ovako izgledalo:

ANDRIĆ: Hm, donese mi maloprije lik iz švedskog veleposlanstva buket ruža, kaže da sam dobio Nobela… LOL

KRLEŽA: lolčina – čestitke iz Zagreba!

Šalu na stranu, Ivo Andrić dobio je Nobelovu nagradu za književnost prije točno šezdeset godina i do danas je jedini književnik S Ovih Naših Prostora kojemu je to uspjelo. Također, za osam dana je 129. godišnjica rođenja našeg (i vašeg) Nobelovca.

F.B., 1. listopada 2021., Zagreb

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.