Mirupafshim - zbogom

Nisam završila sa svojim 'crticama iz Albanije', i neću. Gotovo svaka osoba, bila ona mlada ili starija, koju sam u Tirani upoznala, s kojom sam razgovarala, koju sam slušala – i promatrala (kako uz-diše, kako hoda, kako se smije), gotovo svaki moj tiranski sugovornik nosio je vlastitu i kolektivnu albansku priču. I bilo bi bezobrazno, premda posve u duhu globalne sveobuhvatne površnosti, samo okrznuti se, tek tako očešati se o decenijske mučnine, katkada doslovno krvave, katkada neshvatljivo apsurdne, djelomice okončane tek prije dvadesetak godina, čiji je pečat duboko utisnut u cjelokupno tkivo Shqipërije. Osim toga, o Albaniji ja tako malo znam, a ono što znam također je površno, pa se pitam imam li uopće pravo o toj zemlji pisati. 

Slučajno ili ne, dok sam pisala Sonnenschein, priča me odvela u Tiranu, u Valonu i u Sarande, u zemlju u kojoj dotada nisam bila. Poslije, u Belladonni, protagonist Andreas Ban, također možda slučajno, možda ne, u Albaniji otkriva neke obiteljske poveznice, a ja koračam za njim. Da sam neki američki pisac, poput onog Franzena, možda sam mogla u Albaniji provesti nekoliko mjeseci, možda i godinu dana, putovati, istraživati, napraviti više verzija neke buduće knjige koja bi vrvjela od vjerodostojnosti i slikovitih detalja. 

Ovako, ne maknuvši se iz svoje riječke sobe, ostale su mi mašta (nepouzdana kategorija), geografske karte, mape gradova, nešto tuđih tekstova i nekoliko krnjih ispovijesti. Kad je sva ta spisateljska kalvarija okončana, kad su te moje knjige objavljene, pružila mi se prilika za jednomjesečni 'izlet' u vrijeme prošlo i u vrijeme sadašnje zemlje koja se uvukla u moj stvarnosni prostor kao i u živote mojih likova.

Iz Tirane mogla sam pisati o još uvijek postojećim bunkerima ili o 'Piramidi' usred grada, najskupljem 'kulturnom projektu' do temelja osiromašene zemlje (rad diktatorove kćeri i njenog supruga), koji je trebao biti neka vrsta memorijalnog muzeja, odnosno mauzolej Envera Hoxhe, ali padom njegovog režima propadaju i objekt i zamisao, a Hoxha iz Piramide biva iskopan te smješten na neko regularno, civilno pokapalište.

Mogla sam pisati o popularnim kafićima Radio i Hemingway, pri čemu je prvi 'fora' za šminkersku mladež, a drugi, smješten na minijaturnom trgu u prizemlju ruševne jednokatnice pred kojom se, svejedno da li ironijski ili nostalgično, nalazi 'parking za bicikle' – okupljalište one 'off' omladine koja u njemu prati promocije domaćih i stranih knjiga i dotiče se. Doduše, iz kafića Hemingway nosim priču o baki njegovog vlasnika, o Dubrovkinji koja nikada nije naučila albanski, a u Tiraniji je ispustila svoju zarobljenu gosparsku dušu, no to je biser za neku drugu priču. 

Mogla sam pisati o Bloku, o toj enklavi u srcu Tirane, nekada policijski i vojno čuvanom gradu unutar grada s otmjenim rezidencijalnim vilama za Hoxhu i njegovu vrhušku, a danas mondenim kvartom duž čije se ulice protežu restorani, ljetne bašte, trgovine sa skupom, 'markiranom' inozemnom robom, moderne samoposluge i donekle oslobođena raja. 

Ali, došla sam u Albaniju da bih se uvjerila do koje mjere moje literarne 'izmišljotine' izmiču stvarnosti i da bih uživo razgovarala s 'junacima' mojih priča. Htjela sam vidjeti hotel Dajti, do početka Drugoga svjetskog rata najluksuzniji hotel na Balkanu. Htjela sam zakoračiti u njegov majestetični mramorni foaje, možda i u neku od njegovih 98 soba koje pamte snove i košmare, ljubavi i izdaje, pohotu, laži, gozbe i uhićenja, priče o okupaciji, o bolestima i o siromaštvu. Htjela sam vidjeti kako je 'moj' Dajti iz 1941. živio poslije, u vremenu Envera Hoxhe, kad su u njemu boravili jedino stranci i Hoxhina politička elita, i kako živi danas. 

Dajti je projektiralo nekoliko arhitekata među kojima je najpoznatiji Firentinac Gherardo Bosio. U vrijeme Mussolinijeve okupacije Albanije od 1939. do 1943., Bosio središtu Tirane – tada zaostaloj turskoj kasabi, daje monumentalni svjetski štih. Njegovi urbanistički planovi ugrađeni su u temelje moderne Tirane. Bosio projektira Sveučilište, Umjetničku akademiju, Arheološki institut, Stadion, Bulevar Dëshmorët e Kombit (Bulevar mučenika nacije), tada Viale Savoia, Nacionalni muzej, administrativne zgrade u kojima se, renovirane, nalaze institucije vlasti, projektira parkove i mostove. Onda, ne dovršivši svoju viziju, već 1941. u svojoj 38. u Firenci umire od raka. Rat se zahuktava, sredstva za ostvarivanje jednog urbanog sna preusmjeravaju se za nabavku oružja i jačanje vojnih formacija, pa tako sobe hotela Dajti, umjesto da, poput onog mramornog prizemlja oduzimaju dah, postaju tijesne, skromno namještene spavaonice. 

Sveučilišni trg Tirana, arh. G. Bosio


Naletjela sam na kadaver. 

Godine 1990. Dajti se zatvara i umire tiho i dugo. Ne postaje reprezentativni spomenik kulturne baštine, kako to nova vlast 2002. zamišlja, jer do tada je već obogaljen, opustošen i pokraden. Nijedan ga investitor ne želi kupiti. Godine 2010. Vlada prodaje Dajti Albanskoj središnjoj banci za 30 milijuna eura, a Albanska središnja banka još uvijek razmišlja kako ga i u koju svrhu – oživjeti. 

Godina je 1943. Florian Tedeschi u Valoni sjeda u automobil, smješta se do nekog talijanskog generala koji također bježi i prije svoje obitelji stiže u tek otvoren hotel Dajti. Naručuje tanke kobasice, un rocchio di salsiccia, miješanu salatu od svakojakog povrća i sladoled od kupina i vanilije, pravi talijanski, nema boljeg, namigne konobaru. Predvečer šeće avenijom koja se zove Viale Savoia, krasna avenija, kaže, i ostaje bez daha dok promatra otmjene vile zaklonjene mediteranskim raslinjem.

Piše se novo staro poglavlje političkih spletki, naručenih umorstava, tajnih službi, nestalih ljudi, nestalih obitelji, nikada razmršenih priča čiji se truli konci poput istrošene ulične metle vuku zemljom i samo razmazuju govna. Enver Hoxha sve više se fotografira pokazujući svoja dva zlatna zuba. Ada i djeca naprasno zaboravljaju svoj iskrivljeni albanski i samo ponavljaju falminderit shumë, falminderit shumë, nakon čega naglo ušute. Obitelj Tedeschi nekoliko noći provodi na slamaricama u foajeu hotela Dajti dok im oko glava stupaju ulaštene talijanske čizme. 

Početkom rujna, Italija u Albaniji više nije nikakav faktor. (...) Nema dovoljno hrane, kruh, kava i šećer kupuju se za bonove, Albanci sve manje govore talijanski a sve više albanski, neki čak i njemački. (…) Njemačke trupe napadaju, njemačke bombe razaraju, nacisti prebrojavaju, katalogiziraju, pročišćavaju stanovništvo, filtriraju ga, na trgovima svakodnevno osvane poneki čovjek koji visi i njiše se u ritmu palminih lepeza. (…)

Talijanske trupe u Albaniji sad su u velikoj nemilosti. Neki vojnici se predaju, neki bježe, mnogi ginu. (…) Obitelj Tedeschi ponovno se seli, ovaj put u središte Tirane, priprema se na odlazak koji se zove repatrijacija. Rujan je 1943. Život curi. Paula i Oreste odlaze u napuštenu palaču fašističkog ministarstva u susjedstvu (danas obnovljena zgrada Vlade pored koje, dok sam u Tirani, svakodnevno prolazim), gdje po širokim mramornim podovima voze koturaljke i vrište. Za Paulu i Orestea život je uzbudljiv. Nacisti sve češće provode racije i pretražuju stanove. Nacisti idu od vrata do vrata, lupaju i viču. Ada odlazi kupiti kukuruzni kruh pomiješan s pljevom i na trgu (preko kojeg, dok sam u Tirani, svakodnevno hodam) vidi više od stotinu uredno poslaganih trupala u civilu i u partizanskim uniformama. Prolaznici ne gledaju, samo hitro prolaze gumenim koracima, muškarci leže kao da spavaju, kao da su umorni od rata, kao da su debla za nekakvu gradnju, nema mirisa, nema muha. Trgovine su otvorene, zastave vijore, prozorski su kapci sklopljeni. 

Tako, dok šećem Tiranom, dok gledam i s ljudima razgovaram, ne znam više u kojem sam vremenu. Preda me iskače prošlost – uniforme, pejzaži, govor, parole, glad, strah, zatvori i u njima izmrcvareni nedužni umjetnici, političari i 'obični' građani – u zagrljaju sadašnjosti, pa se pitam nije li vrijeme zapravo nekakva golema kugla, zatvoreno tijelo bez prolaza, bez izlaza, u čijem se središtu kao pajaci vrtoglavo okrećemo.  

Sjedim s Fatosom Lubonjom na terasi Friend's Book Housea i listam američko izdanje njegove knjige The Second Sentence pisane u zatvoru i dok mi on prepričava njen sadržaj, ono što se doista dogodilo, dok mi priča kako ga premještaju iz zatvora u zatvor, iz Burrela u Spaç, iz Spaça u Qafë Bar, želudac mi se grči. Slušam kako mi Fatos govori da još uvijek svake godine (znači već 26) odlazi u onaj jezivi danas devastirani Spaç i tamo skuplja ostatke jednog vremena, kopa po razrovanom terenu tražeći otpatke, restlove, škart prošlosti koja za njega to nije (zahrđale dijelove rudarskog alata, iskrivljene čavle, komadiće bodljikave žice), i pretvara ih u artefakte – u instalacije za svoje izložbe. 

Zašto svake godine odlaziš u Spaç? Pitam ga iako odgovor znam. 

(Upoznala sam ženu koja je, govoreći o svojoj petnaestogodišnjoj internaciji u zatvoru Burrel rekla: Tek kada bi pao mrak, iz rudnika smo se vraćale kući.) 

Tako je, i u tu toplu novembarsku večer, u umivenoj Tirani, 2015. još jednom ušetala 'prošlost', prošlost Fatosa Lubonje nadvijena nad onom 'fiktivnom', knjiškom:  

Dora i Massimo 1947. po direktivi Centralnog komiteta KP Albanije bivaju preseljeni u Burrel, gradić od petnaestak tisuća stanovnika na sjeveru zemlje, gdje i umiru – Massimo 1982., Dora tri godine poslije. Za njihovu novu djecu, Giuseppea (1942.) preimenovanog u Zefi i Rosu – Rozu (1945.), stvarnost uronjena u trpljenje kotrlja se teško i sporo. 

Burrel, rodno mjesto Skënderbeua i Ahmeta Zogua, Albanci još zovu i Zemljom kraljeva. U vrijeme komunizma Burrel je rudarsko mjesto prekriveno nevidljivim česticama otrovnog kroma koji steže pluća, pa se u njemu diše dodatno otežano. U Burrelu inženjer Massimo Ketz nadgleda rudnik tako što u njemu kopa. U vrijeme Envera Hoxhe Burrel je najpoznatiji po okrutnom zatvoru za kriminalce i političke izdajnike. U tom zatvoru Massimo Ketz boravi u više navrata zbog širenja "antikomunističke propagande i agitacije" među rudarima. Sigurimi kontrolira njegov život. Svuda, u svim životnim nišama plaze metastaze Sigurimija. U vrijeme Uskrsa tajni agenti noću prekopavaju kante za smeće tražeći obojene ljuske jaja, u vrijeme Božića razbijene ukrasne kugle i ukrasni papir iako ni ukrasnih kugli ni ukrasnog papira na tržištu nema, traže osušene grančice bora i onda hapse. 

U zatvoru Massimo Ketz upoznaje Fatosa Lubonju, osuđenog na 25 godina robije od kojih 17 provodi u Burrelu (danas saznajem – i u Spaçu i u Qafë-Bariju) i čiji roman (danas saznajem, naslovljen "Druga presuda") ispisan na cigaret-papiru ne stiže pročitati; upoznaje Pjetëra Arbnorija, osuđenog na 28 godina (danas saznajem – nedavno umro u Italiji), čuje strašne priče, gleda pretučena tijela, bezube čeljusti. Gadna vremena, vremena razularenog uma, beskonačna vladavina uroborosa.

Vremena prošla, zar doista vremena prošla?


Bunker u Tirani

***

Tekst je nastao u sklopu projekta Prošireni estetički odgoj (Aesthetic Education Expanded) koji je financiran u sklopu programa 'Kreativna Europa' Europske unije.