Kutija
Desilo se ovako: Rekao sam hajde slušaj me malo da ti se požalim, ali je ona rekla da je trenutno brine kutija koju drži u ruci. Rekao sam joj neka se time bavi kasnije jer nemam vremena, želim prerezati vene. Dobro, reče, ovako ćemo napraviti, pridrži mi malo kutiju dok se ne vratim, samo je nemoj otvarati. Pričat ćemo kasnije.
Rekao sam joj podrugljivo: Vene, vene, jesi li čula?
Odgovorila je: Hoćeš li mi pridržati kutiju?
Isprva mi je došla želja da urliknem, ali zatim pomislih neka se i bavim kutijom, dobit ću malo vremena. U redu, rekoh, samo nemoj kasniti.
Otišla je spavati.
Uzeo sam kutiju i pomislio zašto da je ne otvorim? Zato što mi je ona rekla, neću je otvarati. To bi značilo pokornost. Ne sviđa mi se. Otvorit ću je. Ali to znači nestrpljivost. Ne sviđa mi se. Onda je neću otvoriti, a reći ću da je ne otvaram ne zato što mi je ona rekla već zato što ja nisam htio. Samo što ja hoću... Onda je neću otvoriti zato što sam principijelan. Ali, kakve principijelnosti ima ovdje? Neću je otvoriti zato što ne želim pogaziti riječ. Ali ja joj nisam obećao, samo sam rekao da ću pridržati kutiju. Onda ću je otvoriti. Ali što ako ona shvati da sam je otvorio? Ne bih trebao ostaviti nikakav trag. A gdje je onda slast ove stvari? Otvorit ću je i reći da sam zaboravio da je ne treba otvoriti. Ali zašto se uopće uzbuđujem što joj trebam reći? Otvorio sam zato što mi je tako došlo. Ali meni nije došlo, ja razmišljam o tome već dugo. A što ako je njeno "nemoj otvarati!” bilo namjerno? Da bi vidjela kako ću postupiti? Tko zna čega ima unutra. To pojačava znatiželju. Onda ću je otvoriti. Ali to bi značilo da nisam u stanju da obuzdam znatiželju. A to je znak slabosti. Neću je otvoriti. To je onda frustrirajuće. A da pokušam s kartama, koja opcija dobiva desetku? Ne, neću stvar prepustiti slučaju, ispast će da imam problema s donošenjem odluka. Zakompliciralo se...
Ali kada će se ona vratiti? Još spava? A što ja to radim s ovom kutijom? Ja bih trebao prerezati vene, koliko je već vremena prošlo? Ali, zašto bi to trebalo da ima satnicu? Oh, samo trenutak... Sve treba imati raspored... Kutija. Kakav značaj može imati kutija kada ću ja prerezati vene? I kad već stvar stoji tako, onda mogu uraditi što me je volja sa kutijom. Mogu je i otvoriti. A nemam vremena da njoj ili sebi objašnjavam zato što ću prerezati vene, pa me ona neće ni naći nakon tog trenutka. Ah, onda ona nikada neće razumjeti zašto sam to uradio pošto se nijedna hipoteza koja se postavi neće moći potvrditi ako mene nema. Onda ću odgoditi samoubojstvo. Ali to znači da ga odlažem zbog jedne kutije. Nisko...
Ona ne dolazi. Neka joj. Ali zašto je ne bih probudio? Trebala bi me saslušati. Premda sam ja sada lijen za priču. Zašto sam lijen? Ne znam. Što da radim? Ne pada mi ništa na pamet. E pa onda, dobro, prerezat ću vene.
Scenarij
Sada se sjećam majke koja mi je rekla: nemoj raditi taj komad, neće biti dobro za tebe.
Ona je tako savršena. Je li uvijek bila takva? Je li zbog te savršenosti pridobila za sebe i oca? Ne znam točno što mrzim kod nje, njenu sposobnost predviđanja ili to što ima mojega oca?
Ti znaš zašto sam te izabrala. Rekla sam ti. Treba da me nadahnjuješ. Ja sam tako i napisala scenarij. A ti, što si to umislio? Glumac si postao zahvaljujući meni. Kako ti uopće pada na pamet da mijenjaš moj tekst? Ti nisi talentiran. Nisi ni umjetničku školu završio. Ti nisi Adrien Brody.
Igraj komad kako treba ili bježi s moje scene!
I što je on učinio?
Ništa, samo ono što mu je bilo predodređeno... genetski.
* * *
Stigla sam začudo prije vremena na susret s prijateljicom ne uspijevajući da mislim o bilo čemu. Bilo je jedno od onih blijedih jutara kada je tijelu potreban nekakav vanjski poticaj da bi se osjetilo živim.
Moj je mozak bio previše ravnodušan i lijen da se sasvim rasani, jedino što je mogao smisliti bilo je da će nakon dolaska prijateljice ojačati i krenuti u pogon.
Konobar mi je donio kavu za koju sam hinila da mi prija iako sam je naručila mehanički ne uspijevajući izgovoriti neku drugu narudžbu.
Sjela sam kraj prozora i gledala vani izgubljenim pogledom, fiksirana na jednu točku, bez imalo truda da izdvojim neki određeni prizor. Štoviše, i sama predodžba o vremenu bila mi je manjkava, pošto su prošle čitave sekunde ili možda i minute u tom položaju prije nego što sam osjetila siluetu s one strane stakla. Da, da, osjetila. Kažem osjetila, zato što je on prvo bio sjena, a onda sam ga vidjela... Nekakav momak. Ništa neobično, prolaznik.
Ali je zatim i on zastao i pogledao me. Osjećam malu nelagodu što sam ovaj pogled opisala kao jednostavnu gestu. Da, taj je pogled mogao biti puka slučajnost. Ali, ne, bio je više od toga. Jer sam ga i ja pogledala. Samo što, opet, ne mogu reći da se radilo o razmjeni pogleda. Štoviše, moram promijeniti rečenicu od maloprije. On me nije samo gledao. On je bio zadivljen. Nikada mi se prije nije dogodilo da me netko gleda na taj način. Ni moji najdraži me nisu tako gledali. Podsjećao je na neizbježni pogled kojim imamo potrebu gledati sami sebe svaki put kada stojimo pred zrcalom.
Mišići na licu čine minimalne pokrete, ali odlučne i dovoljne da prenesu ono što osjećamo u sebi. Radi se o onoj bezuvjetnoj toplini i uvažavanju koje dajemo sebi kako bismo doživjeli privremeno jačanje samopoštovanja koje nam često i bolno nedostaje. Potom me je on pogledao s takvom dobrohotnošću i pažnjom da sam se ukipila na mjestu premda je čitava moja ljudska etika snažno tjerala moje tijelo da se okrene na drugu stranu i udalji. Činilo mi se da nikada više neću doživjeti da me netko gleda na taj način. Radi se o onim rijetkim dragocjenostima života koje ne želiš izgubiti. Ali, on se zatim osmjehnuo i otišao. Osjetila sam žalost.
Ali osjetila sam i buđenje tijela. Tijelu je bio potreban upravo takav vanjski poticaj.
Kada je moja prijateljica malo kasnije došla, ja sam se i dalje osjećala kao da lebdim u onom pogledu.
Dušo, nisam mogla pronaći gdje sjediš - reče ona.
O, srećo moja, zar me nisi vidjela s prozora? – pitala sam je.
Ne, nisam mogla. Prozori su prozirni samo iznutra. S vanjske strane su zrcala.
Ah... – ispustih dugi uzdah.
A ja sam zaista na trenutak bila povjerovala da se on divio meni...
Neprihvaćanje
Rekli su mi da si umro. Iz tona kojim su mi saopćili nisam mogla razaznati da li su mislili na figurativnu ili fizičku smrt. Ali svidjela mi se ideja da će mi trebati vrijeme da shvatim. Tako ću besplatno obaviti jedan misaoni proces.
Telefonirala sam ti, ali ti nisam prepoznavala glas. Postavila sam ti i specifična pitanja. Odgovore koje si davao bili su jako općeniti tako da nisam bila sigurna radi li se o tvom karakteru. Sreli smo se. Samo, bila je noć i naše je siluete deformirao jedini i daleki izvor svjetlosti. Nisam bila sigurna da je silueta bila tvoja.
Otišla sam na groblje i provjeravala imena pokojnika. Izgubila sam se u mnoštvu imena tako da sam zaboravila ime koje sam tražila.
Uzela sam kao valjanu svaku varijantu i počela na traci zapisivati vlastiti misaoni proces. Bila sam prilično zadovoljna time, mada nisam dobila odgovor na početno pitanje.
Onda mi je stigao SMS s broja kojega sam bila registrirala pod tvojim imenom. Pisalo je: Lisiana, zar ne shvaćaš da si ti umrla?!
Sa sobom
Uvijek sam željela imati kolekcije, ali nikada nisam znala što doista želim kolekcionirati.
I tako mi je ova ideja dugo 'visila' dok jednoga dana, prebirući po stvarima u svojoj sobi, nisam čula glas koji mi je rekao: tvoja se želja ispunila!
Bila sam se samo-kolekcionirala. U najnevinijoj formi svaka stvar je imala svoju povijest čiji su korijeni bili u meni i otuda su se bili razgranali u mjesta, ljude i vrijeme. Osjetila sam žalost zbog svog muzeja.
Među stvarima bila je jedna pepeljara, neispražnjena. Po svemu sudeći, iz vremena kada si me posljednji put slušao, a ja sam jednu za drugom pušila tvoje cigarete.
Nijedna od stvari nije se pomaknula, ali su sve oživjele u meni.
Sjećaš li se kad smo bili djeca? Onda kada nismo bili zaokupljeni velikim poslovima, njima su se bavili odrasli...
Odrasli... oni koji su kao misionari života promicali pred našim očima i ponekad nas milovali po glavi. A mi smo imali svoj mir. Unutar nas imali smo taj naš prostor, netaknut. Naše sepstvo, tako lijepo, jedinstveno i samo. Dočim sada ima toliko buke. Eno, jesi li čuo ovo? To se ona tvoja pepeljara slomila u meni. Nisam je htjela srušiti, ali ovdje je takav metež. Ima toliko stvari. Toliko stvari odraslih...
Jučer sam čuo susjeda kako kaže unuku: "Hajde i ovo za djeda!”
Danas, plačem.
Žena
Bi li pošla sa mnom?
Gdje? Zašto sam ti potrebna?
Nigdje. Želim znati bi li pošla sa mnom?
Rekla sam mu da treba biti precizniji ako želi odgovor. Onda sam mu objasnila da između ‘da’ i ‘ne’ postoji jedan prostor relativnosti. Pitao me je li dobro razumio objašnjenje, dakle da taj prostor može biti i ništa, dakle da je ‘da’ – ‘ne’, a ‘ne’ – ‘da’. Rekla sam mu da bi bilo tako ako on ne bi brkao ništa sa prazninom.
On mi je onda rekao:
- Nema potrebe da razmišljaš o razlici između ‘da’ i ‘ne’. Možeš reći ‘da’ pošto su jednako vrijedni; štoviše ako se uzme u obzir i humanizam kao faktor, tvoj odgovor bi trebao biti: ‘da’.
Rekao sam joj da, ako su ‘da’ i ‘ne’ jednako vrijedni, onda ‘da’ neće imati svoj početni smisao, znači da neće više predstavljati odgovor koji je ona željela.
Žena me bila zaustavila na ulici.
Hodao sam razmišljajući koliko sam gladan.
Ona me bez pozdrava upitala bih li pošao s njom.
Nisam joj želio reći ‘da’, budući da nisam znao o čemu se radi, ali ni da joj kažem ‘ne’ i onda se suočio s mnogim ‘zašto’ koji bi izvirali iz njenog bića.
Počela mi se sviđati. Izašla je iz ničega, slušala me pažljivo, nisam je poznavao, a preobražavala je zaludnost u svetost...
Rekao sam joj: Bi li ti pošla sa mnom?
Pogledala me zbunjeno. Upitala me želim li joj možda ukrasti odgovor. Rekao sam da tek sada razumijem njeno pitanje.
Izgledam li ti ja luda kada si tek sada razumio?
Nipošto - rekoh joj – Štoviše, moj odgovor je ‘da’!
Mada sam se nadao da neće pitati zašto, ona je to učinila, a ja sam joj rekao ono što je htjela čuti. Rekao sam joj da bih joj udovoljio, ali i da bih sam mogao krenuti jesti.
Ti dobro poznaješ depresiju – konstatirala je zadovoljnim tonom.
Rekao sam joj da ne želim znati kakav će mi biti život, ne sviđaju mi se proroštva.
Zahvalila mi se na ‘da’ i udaljila se.
Shvatio sam da je i meni bilo drago što sam imao znanja o depresiji...
***
Autorica: Lisiana F. Demiraj
foto:
Hartwig HKD
