Polubol
svi se ljudi plaše smrti a umiru tako lako
strah ih je planina a odlaze bez pozdrava
boje se gladi a punih stomaka srču kavu na suncu!
strepe od svega a kame im slatke, igraju se ljubavi s vatrom
moja lutanja van sebe i u sebi počinju uvijek ispočetka
hoću živjeti za sebe i za vas, a tako je teško biti i htjeti malo!
i tako je teško biti s vama!
mislim da ću zaboraviti suosjećajnost
baš kao moja zemlja
kao naša zemlja
Kažnjena
kažnjena
neću pronaći sebe
u pomirbi
spirale za
mučenje
kao netom izdahnula krijesnica
kažnjena
na vječnu besmrtnost
plemenitih dilema
tješe me
slični visoki uzori
koji su se poput mene
često zanosili
* * *
ova
blasfemična
sloboda
procvjetala
od
lisica
Batrljci opušaka
Čaša piva je preda mnom
Tvoju sam iskapila
Na podu crvena tekućina
Gdje čame poljupci
Neispražnjena pepeljara puna opušaka
Miriše na rosu tvojih usana
A ja plačem, i plačem, i plačem
Brojim krila slijepih miševa
Dok mi lupaju o prozore
Sjedim na rubu naspram mjeseca
Koji me motri ispod slanih trepavica
Gutljaji piva nemaju kraja
A ti se šegačiš što ludim za tobom
Iz piva se diže hladna para
Dok ja dokrajčujem batrljke opušaka
Majke
Moje su mi paranoične sheme diktirale:
Sve su majke plemenite kao moja mati
... ali žene su kurve, kurve su i muškarci
I, OHHHHH Bože, kurve su i majke!
Kurve majke zatrudnit će na rujnoj mjesečini
Uz grmljavinu kakvu nećeš čuti za života
Drama će zaspati pod jastucima straha
Svijeće će skrivati krokodilske suze
Zgranutost ukrotiti ako se osedla
Majke kurve kriju identitete
Trbuhe tko zna koliko umnožene
Majke kurve abortiraju, a strah ih je
Iskvarenog morala.
Igraju prijetvornosti po šatorima
Koji su ih čitavog života branili od oluja
Majke kurve pretvaraju se da vole djecu
I OČEVE, koje!?
Ah, majke, majke koje obeščašćuju svoju djecu
I ostavljaju ih ranjene
Majke kao računske mašine
Penju se stubištem lijepih očiju i osmjeha
Majke, porculanske lutke, kojima su
Djeca i muževi teret, a opet ne mogu bez njih…
Ah, jadan trbuh!
Maternica što proizvodi katran i nevinu djecu
Kurve majke, pomahnitalih utroba u svakom dobu i mjestu
Od Ekvatora do Sjevernog pola
Ah, majko moja, moje božanstvo!
Ti koja značiš razliku među trbusima!
Ti koja si od plemenitih majki
Ti koja si žena što daje ljubav,
I ljubav je tvoja
Od Prave majke!
***
Gušim emociju do mjere
Da je više i ne osjećam.
Satirem na smrt stihove, bespomoćna slova,
Nalikujem torzu, ptici otkinutih krila.
Kljucati vjetar kljunom duše
Što zarad sebe ne pati
Muka je jako velika.
Mome ocu su sve sitniji koraci
A majka ga svuda prati
Kao da je njegov bastun, živ i duševan.
Ali, nedavno, krhki bastun nije izdržao.
Kad padneš, uvijek se nadaš da ćeš ustati.
Očev sitni korak užurba se dok prelazi ulicu
Prilazi vratima knjižnice gdje mu uvijek ugađaju,
Posuđuju mu i po četiri knjige
Jer je najredovniji međ’ čitateljstvom.
Moj otac voli život. Nikada se ne žali na bolest.
Brinu ga dugovi, porodični problemi.
Jest da je pao, ali ga drži nada u oporavak.
Samo koraci, oni mu postaju sitniji.
Sad je u dobi kao kad je prohodao.
Žalim zbog krila ptice
Bolesne i na posljednjem putovanju.
Ubija me mali grad, ne prepoznajem ga više.
Samo što bol umije razbuditi čula:
Osjećaš miris svih zgotovljenih jela u tuđem gradu.
A sutra, sutra će se ići na trčanje
Da bi bol postala platonska;
Kakvo je samo razočaranje bila izložba slika
Viđene dan prije.
Kad uzbuđenje mine, i ono je slobodno i ti oslobođen,
Misliš samo kako doći do novog modela omiljenog telefona.
Zatim svodiš opće račune:
Život je naravno kurva a ja sam prljava egoistkinja.
A tamo vani, ipak ima ptica i očeva.
Ima i majki.
Svega ima iznova, a ništa nije kao prije.
Sve je to nekakav proračunati lanac
Koji istovremeno
blista i rđa …
Sunce
Danas, samo danas, strah me je toga, ili možda ne, voljela bih da potraje. Danas sam, naspram mjesečevog srpa okrenutog grbinom suncu, umočila pero u zrake. Pero se po prvi put opijalo ovim oblikom slobode koju ti ne daje samo bol. Danas sam prvi put svojim očima, za sebe, gledala svijet i polagano ispustila svoj pelud, kojega sam zatim isisala i ponovo oplodila zracima. Priroda me oplodila. Skidala sam se polako, ostala sam gola i veoma prirodno doživjela orgazam. Potrebno mi je bilo samo tvoje uho, ne i tvoj miris. U protivnom postala bih tvoja robinja, pokrila bih tijelo vunenim sagovima i sklupčala se kraj vatre. Pogođena sam ekstazom koju mi daruje tvoje biće kada me nehotice uvlačiš u krletku gdje ja poludim, a ti posumnjaš u moju psihu. Ahaha! Što me nasmijavaš! Jedno uho volim, tvoje uho. Ti bi trebao znati da ja ne mogu biti žrtva svojega malenog stasa. Ono je, skupa s imenom, prosto konvencija duha, duše, razuma; ogledalo ljudske lakoće, vječni dar. Ja sam u potpunosti iznad toga. Ne volim zidove, prstenje, pisma za koje se vjeruje da upravljaju dušom i duhom. Ja ne volim zakone, institucije, državu. Ne sviđa mi se njihovo postojanje. Kao što mi se ne sviđaš ni Ti ovakav kakav jesi. Ali ljubav za slobodu i sloboda po sebi podsvjesno me i prirodno prisiljavaju da imam potrebu za tvojim postojanjem. U protivnom borila bih se s vjetrenjačama ili prosto predstavljala svoj stas, ili još manji onaj od jednog mrava. A zapravo, ni mrav ne predstavlja svoju mikroskopiju. Bez obzira što ga uvijek vidim u pukotinama između pločica kojima je udlaga izjedena, mrav se uvijek kreće, nikada ne staje. U odnosu na ono što mu omogućava oblik, on je slobodan. U tom pogledu ti si u pravu da ja sebi stvaram probleme. Ali, ako bih se ja pomirila sa svijetom i svijet bi bio izgrađen upravo onako kako bi odgovaralo mojoj ideji o pomirenju s njim, što bi se tu zakuhalo?
Treba mi samo tvoje uho da saopćim kako mi je ropstvo tvojeg mirisa pomoglo da iznova potvrdim perverznost svoje želje za uništenjem ovoga svijeta; da srušim granice, spalim države sa svim onim hipokrizijama nacionalnih identiteta gdje oni koji pretendiraju da se bore za njih, zapravo čine sve da ih oskvrnu s onom navadom dugih kosa i rugobom lanaca, lisica, bodljikave žice i svih drugih do srži zamamljujućih hipokritskih formi manipuliranja životom, I ti si dio toga. Ti si produžetak, rep gomile koja je opasna za one koji se ne slažu s njom. Zato mi je potrebno tvoje uho. Da zaurlam, a da ono opet ne čuje pošto se ne može otrgnuti gomili. Ja bih radije otkinula to tvoje uho kako bih na njegovom dnu, kojeg više neće biti, svom snagom zaurlala. Samo tako bi uspjela odjekivati u tebi, s nadom da bi na neki veličanstveni način ti shvatio da treba dići ruke od gomile, od onoga tvojega sopstva, kojeg su drugi stvorili. Nema nikakvog značaja tko su ti drugi? Ne zanima me uopće tko su. Znam da ćeš reći da je i mene netko stvorio i da sam u još gorem položaju. Da nemam ničega i da nas je malo na broju i da i mi slijedimo jedan drugi svijet koji zapravo ne postoji ili da smo i mi konformisti u našem antikonformizmu?! Ništa od toga, razmisli. O, ti uho koje me ne čuješ, želim da ti razjasnim da ne znam što je to "drugi svijet”. Nemam ni model, a ni san koji bi pokazivao kako se on može izgraditi. Ja naprosto ne želim ove cigle koje tako ružno stoje na ovoj zemlji. Želim probati razaranje ove strašne agonije kojoj nema kraja. I da mic po mic počnem sa gradnjom. Ti veliš da ne vrijedi razarati da bi se izgradilo nešto novo, koje će opet biti razoreno?!!! Eh, tako misle oni koji se kao ti plaše da krenu novim stazama s ljudima koji se ne boje teškoća i koji su naučili da ustanu svaki put kada padnu ili da tamo gdje nedostaje neki kamen, postave novi. Uho, čuješ li me?! Ne? Približi se malo. Ne želim tvoj miris, želim da me čuješ. Ako tvoj miris želi da me porobi, ja znam da bih počela potragu za nekim drugim mirisom kojemu bih služila dok ti ne bi postao moj sluga. Tako je to. Ali ja opet potvrđujem da je tvoj miris, a ne ti, ono čemu se poklanjam, zato što mi pojačava perverznost te ljubavi za neutaživom ekstazom uništenja ovoga svijeta, sa ciljem da se počne obnova. Ti možeš biti spašen. Ja sam sučelice polumjesecu i iza mene je još uvijek sunce koje mi grije ramena. Dobro je za početak. Sviđa mi se što traje. Ima već dva dana da sam sama sa sobom. Čini mi se da se oslobađam…!
***
Sabina Veizaj (preveo Shkelzen Maliqi)
foto:
clurichaun
