Narodna Socijalistička Republika Albanija
Okružni sud, Tirana
Akt 135 Presuda 142
Predsjednik – sudac Fiqiri Haxhiademi, pomoćna sutkinja – Violeta Vito,
pomoćni sudac – Ramazan Keta, tajnik – Marianthi Kufo, državni tužitelj – Isamedin Resnja i ovdje prisutan radni narod iz oblasti umjetnosti, analizirali su kazneno djelo optuženog
MAKSA VELA
sina Sotira i Ani, rođenog u Parizu 1935. sa stalnom adresom u Tirani, Kvart 2, Ulica Hoxhe Tasima 57.
Maks Velo, visokoobrazovani građanin porijeklom iz srednje klase, zaposlen kao građevinski inženjer na poljoprivrednom dobru Ndroq (po nalogu Partije, op.ur.), razveden, s jednim djetetom, neosuđivan, nije član Partije, uhićen 14. listopada 1978. godine,
OPTUŽEN JE
za protudržavnu agitaciju i propagandu, što se po Članku 55/I Kaznenog zakona smatra kriminalnim djelom.
Nakon analize materijala istražnog postupka, dokaza iznijetih u toku sudskog procesa, nakon riječi Državnog odvjetnika koji za optuženog traži deset godina zatvora, nakon iskaza obrane i izjave optuženog, ovaj sud
U ime naroda
OBJAVLJUJE
da analiza i procjena brojnih dokaza podnesenih tokom suđenja potvrđuju kako je optuženi Maks Velo, pod utjecajem stranih reakcionarnih umjetničkih pravaca i strujanja, kao što su ekspresionizam, postekspresionizam, formalizam, kubizam, frojdizam, itd, čiji su predstavnici Gauguin, Modigliani, Braque, Picasso, Freud, itd., stvarao slikarska djela, crteže, skulpture, itd., u potpunosti prožete ovim strujanjima koja su u suprotnosti sa socijalističkim realizmom.
Djela optuženog, kako je razvidno iz provjere ovoga suda i ekspertize koju su obavili stručnjaci, slikari Kujtim Buza, Foto Stamo i Skënder Milori, odvojena su od života, od problema koji se tiču zemlje, od herojstva i borbenog duha, od optimizma i revolucionarnog nadahnuća naših narodnih masa u ime socijalističke izgradnje naše zemlje, protivna su marksističko-lenjinističkoj ideologiji i učenjima Partije i Envera Hoxhe, protivna su našem pravcu socijalističkog realizma u umjetnosti, našem nacionalnom biću, narodnom proleterskom duhu i klasnoj borbi kao temeljnom obilježju naše revolucionarne umjetnosti.
Optuženi Maks Velo pokušava izlagati neka svoja djela, ali iako mu za to posebna Komisija ne izdaje dozvolu, on ne odustaje od namjere da propagira svoju umjetnost, pa kod sebe poziva razne slikare i kipare, pokazuje im na čemu radi i govori im o stranim reakcionarnim umjetničkim pravcima koji prožimaju i njegovo stvaralaštvo, priča im o predstavnicima tih strujanja, smatrajući ih velikim umjetnicima koji bi trebali inspirirati i albanske slikare. Mladima govori o trendovima moderne umjetnosti i o tome kako je soc-realističko slikarstvo zastarjelo.
Optuženi je svoje ideje prenosio slikarima kao što su Hirushka Zekthi, Kostandin Stavri, Miltiadh Jorgji, Andrea Nikolla, Mihal Hanxhari, Aristotel Papa i drugi….
Maks Velo, café-knjižara Friend's Book House, novembar 2015.: "Miltiadh Jorgji bio je denuncijant, umro je; Mihal Hanxhari i Kostandin Stavri također su mrtvi, oni su bili okej, kao i Andrea Nikolla koji danas živi u Tirani. Hirushka Zekthi bio je doušnik, živi u Njemačkoj, a Aristotel Papa uhićen je prije mene, proveo je tri godine u zatvoru, ali tokom ispitivanja regrutira ga Sigurimi, te i on postaje njihov špijun. Umro je prije tri godine u Draču."
Čitam dalje:
Optuženi je takve razgovore vodio i s Edisonom Gjergom, a svoje neprijateljske stavove prema našoj umjetnosti iznosio je i na sastancima Albanske lige pisaca i umjetnika… na kojima su se, zbog toga što su prožeta stranim utjecajima, kritizirala djela 'Ep o jutarnjim zvijezdama' Edisona Gjerga i 'Sadnja drveća' Edija Hile, koja je optuženi hvalio, smatrajući ih naprednim i avangardnim. Istovremeno, optuženi je kritizirao vrijedne radove nekih drugih naših slikara.
Intermezzo:
Osim Maksa Vela, koji je od stotine optuženih i osuđenih umjetnika i pisaca u valu hapšenja nakon IV. ('Crnog') Plenuma Centralnog komiteta Radničke partije Albanije (1973.), osuđen na deset godina, u jezovitom zatvoru Spaç nešto ranije na izdržavanje kazne upućen je upravo slikar Edison Gjergo (osam godina), a onda i Ali Oseku (četiri). Po izlasku iz zatvora koncem 1982., Gjerga, kao što to čini s većinom političkih zatvorenika, policija šalje u egzil, prebacuje ga u provinciju gdje radi kao bojadisar, ali na temelju doušničkog izvješća Sigurimijevog kolaboracionista pod kodnim imenom 'Mehaničar', Sigurimi ponovno otvara Gjergov dosje u namjeri da protiv njega obnovi proces koji bi rezultirao dodatnom dugogodišnjom zatvorskom kaznom. No, Edison Gjergo (1939.) pretekao je, odnosno, preveslao je Sigurimi i u svojoj pedesetoj – umro.
Nakon izlaska iz zatvora (1975. – 1979.), slikar i poznati scenograf Ali Oseku (1944.), poput ostalih umjetnika i pisaca dobiva zabranu bavljenja svojim radom, gubi profesionalni status i zapošljava se, po direktivi, kao fizički radnik u metalurškom kombinatu u Elbasanu.
"Jednoga dana", priča Maks novembra 2015. u café-knjižari Friend's Book House, "Ali je došao kod mene i rekao, hajdemo se prošetati. Spustili smo se do trga na kraju današnjeg bulevara Dëshmorët e Kombit i on je pokazao na svoju sliku. Bila je to najveća slika Envera Hoxhe koju sam ikada vidio – oko 12 metara visoka, obješena o terasu Sveučilišta, pokrivala je tri kata. Nisam mogao vjerovati kako je Ali Oseku, kojeg je taj diktator osudio na četiri godine strašnog zatvora, mogao naslikati to strahotno golemo platno."
Tako Ali Oseku kupuje svoj položaj i svoju, recimo, slobodu. Danas Ali Oseku pravi i izlaže slike s kojih je protjeran čovjek; slike bez figuracije, platna katkada živih boja i sfumato atmosfere, radove (meni) pomalo dosadne. Danas Ali Oseku ima atelje i donedavno je predavao na tiranskoj Likovnoj akademiji. Maks Velo nema atelje i nikome ništa ne predaje.
Nastavak:
PREDSJEDAVAJUĆI:
Na istom sastanku Albanske lige pisaca i umjetnika optuženi Maks Velo tvrdi kako grafika s puškom i pijukom na pozivnicama za izložbe – djeluje banalno i kako bi trebalo zamijeniti je slikom koja educira i razvija osjećaj za lijepo.
Optuženi svoju neprijateljsku aktivnost širi i na studente Visokog umjetničkog instituta u kojem je honorarno predavao. Tada optuženi s posebnom strašću citira predstavnike reakcionarnih umjetničkih strujanja…
Neka svoja djela optuženi poklanja raznim osobama, kao primjerice, Francuskinji Odile Daniele koja u nekoliko navrata dolazi u Albaniju proučavati našu kulturu, te za uzvrat od nje dobiva knjige i časopise suvremenih reakcionarnih umjetnika, dok na jednom vjenčanju mladome paru poklanja svoj crtež.
Osim slika, crteža u tušu i skulptura od bakra i drva, nakon pretresa, u kući optuženog pronađene su suvremene strane knjige i časopisi, koje je, kako je dokazano na ovome sudu, optuženi posuđivao kiparima i slikarima, ali i svojim studentima. Ovo potvrđuju svjedoci prisutni prilikom pretresa stana optuženog Maksa Vela. Nakon analize kreativnih radova optuženog, ekspertna komisija kategorički je utvrdila da su ti radovi prožeti reakcionarnim umjetničkim stremljenjima. Optuženi priznaje da je on autor radova pronađenih u njegovom domu i da su rađeni pod utjecajem dekadentnih stranih tokova koje on cijeni. Optuženi također priznaje da je o svemu tome predavao svojim studentima.
I na koncu, treba spomenuti kako je tokom preliminarne istrage optuženi Maks Velo upućen u psihijatrijsku ustanovu, pred komisiju psihijatrijskih stručnjaka, koja je kategorički potvrdila da je optuženi mentalno zdrav, to jest normalan, prema tome i pred zakonom odgovaran za počinjeni zločin.
Presuda ovoga suda kao otegotnu okolnost uzima u obzir opasnost koju za naše društvo ovaj zločin predstavlja, njegov oblik i područje na kojem je izvršen, njegovo dugotrajno prakticiranje, te veliki broj osoba s kojima je optuženi tu aktivnost obavljao. Sud također ima u vidu lošu reputaciju optuženog.
Na temelju navedenog, ovaj sud, postupajući prema članku 278 Kaznenog zakona
PROGLAŠAVA
optuženog Maksa Vela krivim za agitaciju i propagandu protiv države, te ga, na temelju članka 55 Kaznenog zakona osuđuje na 10 (deset) godina zatvora.
Služenje kazne počinje od dana 14. listopada 1978. godine, kada je optuženi uhićen.
Troškove suđenja snosi optuženi.
Na odluku ovoga suda optuženi može uložiti žalbu u roku od 5 dana nakon objave presude.
Objavljeno 17. travnja. 1979. u nazočnosti radnog naroda iz oblasti umjetnosti.
***
Optuženi Maks Velo na presudu ovoga suda uložio je žalbu koja je upućena Vrhovnom sudu na razmatranje.
Vrhovni sud 10. svibnja 1979. donosi pravomoćnu presudu broj 139 kojom odluka ovoga suda ostaje na snazi.
U Tirani, 24. svibnja, 1979.
IZVID KAZNENOG DJELA
Tirana, 15. ožujka 1979.
Stručna komisija 10. je ožujka 1979. analizirala djela Maksa Vela te donijela zaključak koji je poslužio kao dokaz na ovom suđenju. Komisija je pregledala 246 različitih slika i 75 rezbarija u drvu i nakon detaljne inspekcije, zaključila:
Maks Velo više je puta bio predmet kritike u odnosu na učenje Partije, a pogotovo u svjetlu 4. plenuma Centralnog komiteta Albanske partije rada.
Na temelju onoga što smo vidjeli, a uzimajući u obzir i čitav opus Maksa Vela, tvrdimo da je u potpunosti potpao pod utjecaj formalne umjetnosti buržoaskih i revizionističkih tendencija. Njegova djela sadrže elemente ekspresionizma, apstrakcionizma i kubizma, a to su smjerovi utemeljeni na reakcionarnim djelima njemačkih ekspresionista, odnosno na ozloglašenim kreativnim radovima Pabla Picassa, Bracquea, Matissea, Kandinskog i drugih.
Maks Velo odvojio se od života, od problema i preokupacija našeg naroda, od junaštva i vojničkog duha, od optimizma i revolucionarnog zamaha radnih masa pri izgradnji socijalizma u našoj zemlji. S obzirom na to da nije proučavao učenje Partije i djela druga Envera, pokazao se politički i ideološki nezrelim. Sukladno tome, Maks Velo iskazivao je liberalna stremljenja, priključivši se tako idejama F. Paçramija, A. Osekua, E. Gjerga i drugih. Maks Velo neprijatelj je umjetnosti socijalističkog realizma, umjetnosti koja služi visokim interesima naše socijalističke domovine. Kao snob, on je stvorio djela koja dramatično odstupaju od naše metode socijalističkog realizma u kojem se ističu nacionalno biće i duh naših ljudi. Njegova su djela također u potpunoj suprotnosti s proleterskim duhom naše partije i njenim klasnim odrednicama. Portret žene
Ovo je izobličena slikareva kreacija. Istina je ta da je čovjek naše epohe fizički i intelektualno lijep. Ovaj je portret izmišljotina umjetnikovog konfuznog uma i sačinjen je na temelju buržoaskih i revizionističkih modela. Utjecaj ekspresionizma osakaćuje i deformira ljudsko biće, te ovom portretu daje izraz gnušanja prema životu i društvu. Produženi vrat, izobličeno lice, nagrđeni obrazi, uvećane oči, kao i boje posuđene od impresionista poput Gauguina i ostalih, dovode do eklekticizma. Stoga, vidimo model umjetnosti bez lica, formalno i degenerativno slikarstvo.
Portret starice
I na ovom portretu vidljiva je degeneracija majčinske figure, deformacija crta lica. Uočljiv je izrazito izdužen vrat, bore su naglašene a oči tužne. Kroz ovaj portret umjetnik naglašava siromaštvo i pesimizam, kao i jadno duhovno stanje. Kome on sve to govori? Ljudskom biću naše epohe? Našim majkama?
Dva akta
Tehnika – pastel. Ove slike odražavaju frojdovske koncepte. Očita je umjetnikova tendencija ka naglašavanju banalnog, ka stvaranju umjetnosti temeljenoj na pornografiji, na emocijama pohote i bestijalnosti i na ponižavanju žene. Ovo je jasan dokaz autorove moralne i duhovne izopačenosti.
(…)
Mrtva priroda s čajnikom
Nastavak autorovih kubističkih tendencija. Model je preuzet od Bracquea, odnosno Picassa, kojeg autor očito obožava, pri čemu u potpunosti negira sebe.
(…)
I tako dalje, do zaključne procjene trojice slikara, članova komisije, odnosno kolega i "prijatelja" Maksa Vela:
Ostala djela
odraz su totalne degeneracije ovog čovjeka koji živi u našoj zemlji, ali koji mašta o lutanjima po bulevarima Pariza, New Yorka, Moskve, a kad bi imao vremena, čak i po bulevarima Pekinga.
Kreativno stvaralaštvo ovog pseudo-umjetnika rezultat je njegove političke i moralne izopačenosti. Maks Velo odbacuje veličanstvenu kulturu i blistavu umjetnost našeg naroda i naših borbenih umjetnika. Naši umjetnici žive i rade kao revolucionari. Oni su tako, vođeni marksističko-lenjinističkom ideologijom, učenjima naše Partije i druga Envera Hoxhe, stvorili briljantna realistička djela koja odražavaju našu veličanstvenu epohu, epohu Partije rada.
Cjelokupno 'kreativno' djelo Maksa Vela u potpunoj je opreci učenju Albanske partije rada, njenom političkom kursu i umjetničkom socijalističkom realizmu.
Kujtim Buza
Foto Stamo
Skender Milori
Daleko od toga da Maks Velo spada među malobrojne žrtve Hoxhinih drastičnih čistki kontinuirano provođenih gotovo pet desetljeća. Nestajali su diktatorovi najbliži politički i vojni suradnici, nestajali su inženjeri, arhitekti, liječnici, glumci, pjevači, fotografi, profesori, znanstvenici, sudci. Zahvaljujući prilježnim kritičarima i takozvanim 'povjerenstvima za vješanje', zbrisana je kulturna elita Albanije – pjesnici, prozaisti, slikari i kipari, redatelji, glazbenici, scenografi: smrtne kazne strijeljanjem, zatvorske kazne od po dvije do dvadeset i pet godina, hapšenja, uvjetne kazne, progoni i deportacije u udaljena, zabačena sela, kazne prinudnog rada, uništavanje umjetničkih djela, prekid umjetničkog djelovanja i stvaranje 'u sjeni', gubitak umjetničkog i društvenog statusa.
Razlika je samo u tome što, među onima koji su danas još živi, Maks Velo jedan je od rijetkih lovaca na prošlost i na sjećanje. Jer, kako kaže, "najveći Neprijatelj svake diktature, svake autoritarne vlasti, je sjećanje. Moja zemlja se gušila i umirala pod teretom ideologije."
Maks Velo javno proziva svoje, i ne samo svoje, egzekutore, državne odvjetnike i tajne agente Sigurimija, one mrtve i one žive koji prekrajaju svoje biografije i koje sve do jučer (28. 11. 2015., na Dan nezavisnosti) nova, demokratska vlast 'greškom' (ili nemarom) nagrađuje 'za životno djelo' i za 'zasluge za narod'.
Kujtim Buza, čiji dosje još uvijek nije predočen javnosti, onaj Kujtim Buza u ožujku 1979. šef ekspertne komisije za procjenu stupnja degeneracije u umjetnosti Maksa Vela, danas kaže, "Jesam, bio sam tajnik Albanske lige pisaca i umjetnika od 1973. do 1987., ali nisam imao nikakve veze s osudama i sudskim presudama. Oseku, Gjergo i Velo nisu osuđeni zbog svoje umjetnosti. Da, bilo je razilaženja, bilo je umjetnika koji su širili područje svojih aktivnosti, koji su pokušali pomicati granice, odmicati se od partijski proklamiranog socijalističkog realizma, ali oni nisu bili disidenti. Bile su to političke osude i presude s kojima ja nisam imao nikakve veze. Iako sam se našao u onoj ekspertnoj grupi, ne smatram se krivim. Donijeli su nam deset radova Maksa Vela na procjenu. (?!) Napisali smo samo ono što se govorilo na sastancima našeg društva. Oni su osuđeni zbog toga, zbog nezadovoljstva koje su iskazivali; nitko u vrijeme Envera Hoxhe nije poslan u zatvor zbog boja na svojim platnima, zbog groteskne figuracije ili slikarstva različitog od onog soc-realističkog. (?!)"
Smrkava se. Na terasi Friend's Book House caféa Maks Velo pije svoju toplu čokoladu i, po ne znam koji put, ponavlja, 246, 246 mojih slika i skulptura konfiscirali su i uništili – spalili. Moje su knjige, sve moje knjige – oteli. I priča Maks Velo kako je na 'tom' procesu, u sudnici sjedilo četrdeset, možda pedeset njegovih kolega, slikara i arhitekata, koji su zdušno aplaudirali i razdragano klicali nakon donošenja presude o njegovoj desetogodišnjoj internaciji, neki su čak vikali, Linčujte ga!
U glavi su mi se nizali prizori iz
Radfordovog filma prema
Orwellovoj 1984.-oj. Kao da me usisala celuloidna traka, a onda katapultirala u jedno mračno (prošlo?) vrijeme.
Bile su to ovacije u ime smrti umjetnosti, nastavlja Velo. Trinaest mojih kolega svjedočilo je protiv mene.
Po Maksu, putra na glavi ima i danas naveliko slavljeni pjesnik Dritëro Agolli (1931.) Kad su iz Albanske lige pisaca i umjetnika izbačeni njeni čelni ljudi, slikari Ksenofon Dilo i vrsni Vilson Kilica, nakon čega su mnogi umjetnici osuđeni na dugogodišnje tamnovanje, Dritëra Agollija Partija, u vrijeme najžešćih čistki, 1973. imenuje njenim predsjednikom, što on ostaje sve do 1992. Za razliku od činjenice da na internetu gotovo nema informacija o sudbini slikara Ksenofona Dila, o Dritëru Agolliju može se naći čak detaljna analiza njegovih proznih i pjesničkih umotvorina. Dritëro Agolli – čovjek za sva vremena. (Kao da markira vlastiti profil, Agolli već 1968. godine objavljuje dramu 'Čovjek s dva lica' - Fytyra e dytë.)
Početkom 1990-ih kao član Socijalističke partije Albanije aktivan je u Parlamentu, onda osniva nakladničku kuću koja se zove Nakladnička kuća Dritëro i u njoj tiska nove i nove tomove svoje poezije i proze. Da li i njega u studenom 2015. Edi Rama odlikuje za lojalnost Enveru Hoxhi, ne znam.
Postoji 'zgodna' priča o tome kako su kritičari i ona albanska 'povjerenstva za vješanje' davala obol profanaciji umjetnosti. Zahvaljujući njima, cenzura dobiva legitimitet, a kontrola krila. Umjetnički radovi skidaju se sa zidova muzeja i galerija, izložbe se zatvaraju; partijski mentori, najčešće bez praktičnog iskustva i adekvatnog obrazovanja, odlučuju kakva je umjetnost 'za društvo' prikladna i prihvatljiva. Bili smo na milosti i nemilosti onih sitnih barbarskih duša koje su nas mogle giljotinirati kad im se prohtjelo", kaže slikar Anastasi Kostandini (1954.)
"Godine 1959. spremao sam kolektivnu izložbu industrijskog slikarstva", priča slikar Ksenofon Dilo. "Došla je Liri Belishova, članica Politbiroa od 1948. do 1960, poslije je i ona prilično gadno zglajzala. U ratu je izgubila jedno oko. Belishova je promatrala slike, onda je rekla, 'Ova plava boja, što je to? Sliči na jugoslavensku zastavu!' Bilo je to nakon raskida s Jugoslavijom i u vrijeme albanske ljubavi prema Sovjetskom Savezu. 'Kako, zar je jugoslavenska zastava plava, jednobojna?', pitao sam. 'Ova slika ne upada u oči', brecnula se.
Kad je otišla, časnik Sulo Kozeli, i on je kasnije osuđen, dobacio je: 'Trebao si joj reći da bi joj upala u oči kad bi ih imala dva.' "
Maks Velo pušten je iz zatvora 13. siječnja 1986. da bi po nalogu Partije prenosio vreće s cementom na gradilištu jedne tiranske tvornice – do 1991. Za kaznu što u toku svog osmogodišnjeg utamničenja šest puta odbija suradnju sa Sigurimijem koji mu obećava 'kompenzaciju'. Odlukom Vrhovnog suda Republike Albanije, te 1991. Maks Velo proglašen je nepravedno osuđenim i oslobođen svih optužbi. Imao je 56 godina. Na ulici ga tada sreće Kujtim Buza koji uzvikuje, Još si živ?!
"Enver Hoxha", priča Maks, "uništio je vlastitu zemlju toliko koliko dotada to nije učinio nijedan diktator. Nakon pada njegovog režima, Albanija se počela oporavljati od duge i teške bolesti u kojoj je pravi pacijent bio čovjek. Albanija je bila obavijena dvostrukom željeznom zavjesom, cijela zemlja jedan logor, a u njemu na stotine drugih. Fizički, politički, ideološki, kulturno i mentalno bunkerirana zemlja, zamrznuta zemlja u prostoru i vremenu."
Poslije izlaska iz zatvora, Maks Velo fotokopira fotografije svojih spaljenih djela koje leže u arhivama Ministarstva unutarnjih poslova i kreće ih iznova slikati. Poučen jezivim ishodima brojnih ranijih montiranih procesa, 35 svojih radova uspijeva sakriti u drvarnicu i prije hapšenja, preko prijatelja, prebaciti u Francusku. Konačno, u rujnu 2015. Nacionalna umjetnička galerija tiska mu katalog i priređuje retrospektivnu izložbu. Maks Velo i piše. Dobro piše. Objavljuje radove o umjetnosti, pripovijetke, sjećanja (iz zatvora), eseje i monografije o (pojedinim) svojim kolegama.
Kako je bilo u Parizu?, sačekujem Maksa nakon dva tjedna.
Dobro, kaže.
Posjetio sam novu Fondaciju Louis Vuitton, Musée national Picasso, Louvre, le Petit Palais, Musée d' Orsay i Beaubourg. Bio sam na jednom simfonijskom koncertu i u Operi. Donio sam ti madlene. 
Maks Velo
*** Tekst je nastao u sklopu projekta Prošireni estetički odgoj (Aesthetic Education Expanded) koji je financiran u sklopu programa 'Kreativna Europa' Europske unije. 
Maks Velo: Tre shenjeza (1964.)
