Ne znam koliko bi Zapadnjaci shvatili ukorijenjenost toponima u naše (istočnoevropske) mentalne krajolike, njima bi takva pojava vjerojatno bila egzotična, ako ne zabavna ili neshvatljiva. Ali, dobro je što postoje; ti pejzaži ne moraju biti eho nostalgije, oni su često naprosto pečat koji u sjećanje utiskuje vrijeme, oni su dio našeg života, potvrda o ma koliko nesvjesnom, ali moćnom otporu često agresivnoj i manipulativnoj ideji da s 'novim dobom' rađa se i 'novi čovjek' u čije će moždane vijuge 'nova ideologija' utisnuti 'novi jezik' i 'novo sjećanje'. Jezik je čudesna zvijer sklupčana u nama, katkad divlja, katkad pitoma, ali neukrotiva.
Arian mi priča kako se na fasadama pojedinih zgrada još uvijek naziru izblijedjeli grafiti srpova, čekića i crvenih petokraka. Iz jednog rovinjskog vrta i danas se vidi pročelje stare kuće na kojoj piše 'Živio Tito'. U Draču, u sjećanju postoji ono šetalište 'Volga', postoji i park Volga, iako nema tabli koje do njih vode. Ljudi i danas odlaze na pivo u kafić 'Krim', a Sovjeti su odavno otišli, zapravo i sami više 'ne postoje'. U Rijeci, oni stariji od trideset godina, kina (što je od njih ostalo), zovu 'Beograd' i 'Partizan'.
Onda, tu su lična imena čitavih generacija u kojima titra prošlost i nova imena u kojima se ogleda sadašnjost.
Da, svi mi živimo u imenima, kao što ja živim u imenu Durrës, koje je moja najsigurnija adresa, kaže Arian.
Iako u Jugoslaviji država nije zakonom određivala koja su lična imena podobna a koja ne (u Albaniji jest), poslije rata rađale su se Staljinke, Mašinke, Traktorke i nešto 'pristojniji' Slobodani, a u Albaniji Tatjane (Onjegin), Ane (Karenjine), Nataše (Rostove), Svetlane, Vladimiri i Borisi, što tek nije imalo veze s albanskom predratnom poviješću i s njenom tradicijom. Svejedno, na pjeskovitom tlu javljaju se fatamorgane, na seizmološki nestabilnom tlu – niču neboderi. Mitovi su moćna varka.
O ulicama i trgovima u Tirani da ne govorim. Nestali su Staljini i Hoxhe (kao i njihovi kipovi), a doselio se Mustafa Kemal Atatürk, došli su Wilson, Sarkozy, Bush, Chopin i Berlusconi, na trgove nalegli su Bukurešt, Italija, Dubai, Stockholm, Kuvajt, Monte Carlo, Skopje…
Naša osobna i kolektivna sjećanja kao da leže u galerijama ličnih muzeja, kaže Arian. Zaleđeni toposi prošlosti u kojoj su ljudi vjerovali da nasilje i revolucija vode u bolje sutra, zaleđeni toposi u kojima smo i danas zarobljeni. Gledaj i slušaj, kaže Arian, još 1917. Majakovski pjeva: "Ulice su naši kistovi, trgovi palete."
Nisu zaleđeni, kažem, dišemo ih, dišu nas.
Tako, u svom ograničenom kretanju Tiranom i Dračem, vidim kako me usisava vrtlog prošlosti u čijem se središtu batrga sadašnjost, a ona poput čarobnog štapića kakvog mađioničara pokušava smiriti duboke vode. Mogla sam biti u bilo kom dijelu Evrope, našla bih okrške koji pripadaju ovom albanskom puzzleu.
Promatram more, Arianovo more u Draču, ja, s duboko utisnutim genetskim kodom istog tog mora odavde tako udaljenog i toliko različitog. Može li se naći spona?
Kad umočiš prst u more, povezan si s čitavim svijetom, kaže ona blesava izreka koja, valjda, onima u negvama ima pružiti (lažnu) utjehu o slobodi.
Slušam, čitam i promatram Arianov obračun s tom golemom vodom u kojoj on traga za kompliciranim odgovorima čije se granice protežu daleko izvan granica svake zemlje, svake povijesti, svakog vremena.
Prvi sam put shvatio da je ovo moje more više 'dobro' nego što je 'lijepo' kad nam je počelo donositi dotada nikad viđene predmete, obične male stvari iz svakodnevnog života kojih u našoj zemlji nije bilo, a za kojima smo čeznuli. Na tim često iskvašenim stvarčicama, zapravo ostacima, zapravo smeću, čitali smo Made in Italy, Made in France, Made in Germany. Preko tih predmeta u luci moga grada Mediteran se spajao s ostalim zemljama svijeta i, za razliku od grada, koji je bio nalik neosvojivoj tvrđavi, luka je za mene postajala mikrokozam jezika, lica, brodova i putovanja. Te nama strane predmete, dobrodošle poput prijatelja, mimo onih koje je nanosilo more (prazne boce Coca-Cole, zgnječene limenke Heineken piva, poluraspadnute kutije Marlboroa), donosili su i moreplovci, pa tako i otac (njemački bicikl MIFA, iz Rotterdama moj prvi kasetofon marke Philips, iz Rijeke zlatni križić koji sam na lančiću, skriven, nosio oko vrata iako nisam kršćanin). I, počele su moje prve lekcije iz zemljopisa i povijesti, preko imaginarnih džepnih Webstera i Laroussea uplovio sam u 'zabranjeni svijet'. U slobodu.
Još mnogo toga zvecka po Arianovim džepovima, čitavi životi raščlanjeni u strah, u prkos, u ljutnju, u traganje, ali i u ljubav i bliskost, u male svakodnevne radosti. Arian priča i ja pitam kako je sve to bilo moguće, kako je taj košmar mogao tako dugo trajati, a on, kao i Elsa Demo, novinarka i vrsna prevoditeljica Kafke, ponavljaju, Svijet nas je zaboravio, i tako, s vremenom postali smo duboko zamrznuti. Evropu smo promatrali kroz ključanicu, jer prozori su bili zatvoreni. Kakav prst u moru koji te spaja sa svijetom! U našoj distopijskoj zemlji more je postalo zid kojim smo bili opasani i kojem je bilo po život opasno prkositi.
S obale su se vidjela tri reda bačvi pričvršćenih za morsko dno, nastavlja Arian. Prvi red bio je granica za djecu i slabe plivače, postavljen stotinjak metara od kopna. Drugi red nalazio se ukotvljen na većoj dubini, dvjestotinjak metara od obale – demarkaciona linija za dobre plivače. Taj drugi red bio je posljednja opomena svima nama. Tu liniju nitko nije smio prijeći. Ikada. Iza nje plutao je treći niz bačvi – crvene bove iza kojih je granična policija čekala spremna na 'akciju', nakon koje bi slijedila uhićenja i optužbe za bijeg iz naše socijalističke domovine. Iza tog trećeg reda ležala su dva mora, Jadransko i Jonsko, za nas beskrajan prostor slobode, za vlast – prostor ugroze iz kojeg neprijatelj stalno vreba.
Te bačve, plutajući bunkeri, kažem.
Morske mine, kaže Arian, koje su eksplodirale u nama rođenim 60-ih i 70-ih i ubijale snove o danu kad ćemo imati hrabrosti otvoriti prolaz iz te tada plave grobnice. Onda su došle devedesete i naše skamenjeno more vratilo se u život.
Posljednju barku nosim na leđima
Ali ne nalazim mora na koje bih je položio, pjeva odrastao Arian.
U kakvu se neman izobličilo to more danas, u 'slobodnom svijetu', u što su ga pretvorili krojači rata, dvadeset godina poslije? Pred oči mi iskrsnu onaj ruski umjetnik i performer
Petr Pavlenski koji 2013. u Sankt Peterburgu kod Zakonodavne skupštine leži nag, učahuren u višeslojno klupko bodljikave žice, ili, još gore, koji također kao od majke rođen, iste godine sjedi pokraj Lenjinovog mauzoleja na moskovskom Crvenom trgu i debelim čavlom svoje mošnice zakiva za kaldrmu. I sjetim se 'instalacije'
Shqipe Jonuzi, mlade vizualne umjetnice s Kosova, na sad već tradicionalnoj albanskoj međunarodnoj izložbi 'Onufri' (na čijem prvom postavu, prije dvadeset godina, sudjeluje i naš
Slaven Tolj, ali koga to zanima?), instalacije naslovljene
Castle Europe. Ta staklena kocka u kojoj se batrga zatočeno ljudsko biće, bez obzira na svoju možda izravnu poruku i eksplicitnost, bar na mene ostavila je jači utisak od sad već potrošenih, pa čak i isprazno-sentimentalnih i manipulativnih radova jedne
Yoko Ono i
Marine Abramović također tom prilikom izloženih.
(foto: D.D.)
Granice zatvorenog teritorija se šire. Evropa se pretvara u tisuću puta uvećanu bivšu socijalističko-komunističku Albaniju. Na njenim rubovima stoje stražari, u njenoj utrobi reže crni psi, a mi smo zakovani (sami sebe zakivamo) o njeno autistično, negostoljubivo i narcisoidno tlo. Bačve iz Arianovog djetinjstva ponovno izranjaju, multipliciraju se i mutiraju poput virusa ovih i virusa onih koji čak prijete oduzeti nam razum.
I, konačno da se vratim
na Franzena i njegove ptice.
Ptice su mi ukazale na postojanje jedne nove dimenzije svijeta. Iz temelja se promijenila moja koncepcija ljepote, jer sam toliko zavolio ptice, lupeta Franzen, naravno, ne razmišljajući u metaforama.
Sad nadoknađujem izgubljeno vrijeme, kaže,
provodeći drugu polovinu svog života promatrajući ptice. Tako sam za National Geographic napravio seriju fotografija o pticama iz Albanije. Albanija ima prekrasna močvarna staništa u kojima, zbog krivolova, nestaju ptice. Kad bi se situacija u Albaniji popravila, palamudi Franzen,
kad bi u zaštićenim predjelima lov na ptice prestao, kaže,
postoji mogućnost za brz oporavak ptičjih staništa. Da, za ptice možda ima nade. Pada mrak. U kafiću pred platoom koji imitira kolodvor, a na kojem je neviđena gužva, čekamo polazak autobusa za Tiranu. Na improviziranom roštilju žena peče kobasice držeći u naručju mačku, do nje na niskoj bankini muškarac prodaje sjemenke, djeca trče i ciče, privatni prijevoznici izbezumljeno viču Tiranë, Tiranë. Onda pored nas prođe čovjek s kavezom punim vrabaca.
Udubljen u sopstvene misli, posmatrao sam kako vrapci na drveću lepršaju s grane na granu, i uživaju u tišini popodneva. Najednom mi je na um pala jedna misao: "Što da ne pokušam da zaradim na vrapcima? Sarti koji žive u ovom mestu veoma vole kanarince i druge ptice pevačice; a što je vrabac gori od kanarinca?" U ulici koja je prolazila kraj gradskog parka nalazila se stanica za fijakere, na kojoj su kočijaši dremali i odmarali se u svojim kolima na popodnevnoj vrućini. Otišao sam do njih i iz konjskih repova iščupao dlake koje su mi bile potrebne za zamke koje sam napravio i rasporedio na raznim mestima. Filos me je sve vreme veoma pažljivo posmatrao. Ubrzo se u jednu zamku uhvatio vrabac, koga sam veoma pažljivo izvadio i odneo kući. Kod kuće sam gazdaricu zamolio da mi pozajmi makaze, ošišao sam svog vrapca tako da po obliku podseća na kanarinca, i maštovito ga obojio anilinskim bojama. Vrapca sam odneo u Stari Samarkand, gde sam ga odmah prodao kao specijalnog 'američkog kanarinca'. Za njega sam uzeo dve rublje. Za te pare sam odmah kupio nekoliko jednostavnih obojenih kaveza i otada sam svoje vrapce započeo da prodajem u kavezima. Za dve nedelje sam prodao osamdeset ovih 'američkih kanarinaca'. Prva tri ili četiri dana sam kad bih išao da lovim vrapce Filosa vodio sa sobom; posle sam ga, međutim, ostavljao kod kuće, jer je već postao poznat među dečacima u Novom Samarkandu, pa bi ga gomila njih pratila do gradskog parka, gde bi plašili vrapce i smetali mi da ih hvatam. Onog dana kada sam prestao da ga vodim sa sobom, Filos je iščezao iz kuće rano ujutru, da bi se vratio tek uveče, prljav i umoran, i na moj krevet ostavio mrtvog vrapca. Nisam rizikovao da se u Samarkandu duže zadržim. Bojao sam se da bi vrag mogao da odnese šalu i da bi moglo da se dogodi da se neki od mojih američkih kanarinaca skvasi na kiši, ili pak da mu se prohte da se u svome kavezu okupa u vodi koju su mu dali za piće. A tad bi stvarno bilo gužve, jer bi se moji američki kanarinci pretvorili u bedne, ošišane i unakažene vrapce.
Dakle, nije sve onako kako se čini. I, čovjek nije ptica.
(foto: D.D.)
***
Tekst je nastao u sklopu projekta Prošireni estetički odgoj (Aesthetic Education Expanded) koji je financiran u sklopu programa 'Kreativna Europa' Europske unije.
Petr Pavlenski (Foto: S. Nikolajev)
