Giovanni iz Bologne rekao je, Obavezno ponesi kavu, tko zna što te tamo čeka.
Lidiji sam predložila, Dođi u posjet, odgovorila je, Otići ću radije u Španjolsku. (Došla je Lile iz Skopja, ali Lile je pjesnikinja, a Lidija je kompulzivni potrošač.)
Onda sam se sjetila onog Franzena (za kojeg moj australski prijatelj – kritičar, kaže, Od njega i njegovih knjiga dođe mi da povraćam), onog Franzena koji fanatično promatra ptice na Balkanu pa ih, pogotovo albanske, fotografira i za mastan honorar šalje u National Geographic, i tako, iznervirana, sletjela u Tiranu.
U Parizu, prije dvije godine, u sobi do moje boravio je albanski slikar Edi Hila, on mi je, za razliku od većine Francuza koje sam tada susretala, ispao nekako blizak, svašta sam ga htjela pitati, o bunkerima Envera Hoxhe, o konjaku Skënderbeu koji preko tri desetljeća nisam okusila, a za koji sada čujem da više nije ono što je bio, o očišćenim dagnjama u staklenkama koje je Jugoslavija uvozila iz njegove zemlje, jeftine a savršene za risotto, o proganjanim piscima i slikarima koji su godinama, sve do 1991., zvjerski mučeni (a neki i strijeljani) u kazamatima-utvrdama rasutim po planinskim zabitima do kojih ne vode ni kozje staze, kamoli putovi, i koji su na ostacima toalet i cigaret papira pisali svoje knjige, svoje pjesme, zapisivali ili crtali svoje zaleđene snove; htjela sam ga pitati o Kadareu, je l' doista bio Enverov doušnik, svašta sam Edija Hilu željela pitati o zemlji koja je samu sebe zazidala, o četrdesetogodišnjem šaputanju, o strahu od kojeg ljudski glas puca, a grlo se razjapi u nijemu crnu rupu, sve sam to i još mnogo toga albanskog slikara Edija Hilu željela pitati, jer dugo već tu zemlju hoću posjetiti, tu zemlju dostojanstvenih i ponosnih ljudi (besa) u kojoj jedino orlovi su bili slobodni, a povremeno čak ni oni.
Ali s albanskim slikarom Edijem Hilom teško sam komunicirala iako smo oboje govorili francuski, jer albanski slikar Edi Hila stalno je slikao, a dodatno je bio izbezumljen zbog miševa, jer nije se mogao otarasiti miševa u svojoj sobi koji su mu se uvlačili u sve, u odjeću, u hranu, čak i u prazne najlon vrećice i u njima cijelu noć šuškali, pa smo tako uglavnom, u prolazu, razgovarali o miševima. Otišla sam na otvaranje njegove izložbe, ali tamo je Edi Hila bio okružen posjetiocima i medijima, znači, nije baš bila situacija za razgovor tête-à-tête. Onda sam se ja vratila u jednu, a Edi Hila u drugu zemlju.
Dvije godine poslije, evo me u Albaniji i u Tirani otključavam priču Edija Hile. Inače, u Tirani se uopće više ne uzrujavam. Ništa mi ne smeta, nitko mi ne presijeca korak, ljudi koračaju normalno, desnom stranom, prodorni glasovi ne čekićaju mozak, nebo je čisto, čak nema (mnogo) Amerikanaca. Jedino se plašim da me neko vozilo ne opauči, jer ovdje teku rijeke automobila i nitko ne jebe semafore, ni pješaci ni vozači, a nogostupi su nenormalno visoki, skoro do pola metra. Izvana, život izgleda, onako, kao u centru Berlina, jer i u Berlinu postoje dugački i široki bulevari koji se pružaju u nepregled i silni blještavi izlozi sa skupom markiranom robom. Kafići u Tirani su puni, mladi su moderno odjeveni, nasmijani i kljucaju po svojim i-phoneima. Ima shopping mallova, samoposluga sa svim mogućim inozemnim prehrambenim artiklima, ima mnogo velikih, luksuznih, i malih, privatnih hotela, ima parkova, ima i rijeka Lana. I, gdje god da ga pijem, macchiato je prve klase, bolji nego u Italiji. Ima i ptica, u kavezima i na nebu (na njih i na Franzena ću se vratiti u jednom od narednih priloga), uz to, svakog me jutra budi kukurikanje pijetla.
Dakle, iako strašna, priča Edija Hile ispade čak ne tako jezovita u usporedbi s deset, dvadeset ili trideset godina monstruoznih mučenja kroz koja prolaze pisci kao što su Fatos Lubonja (1951.), pjesnik Visar Zhiti (1952.), ili arhitekt i slikar Max Velo (1935.) i slikar Edison Gjergjo (1939.-1989.) koji je umro u zatvoru za političke osuđenike, onom od tri najužasnija u Albaniji, u zatvoru Spaç. Sad, kad u Tirani sjedim po ušminkanim kafićima zapadnoevropskog štiha, popijem po koji Skënderbeu i slušam Fatosa Lubonju, Visara Zhitija, te prelistavam moćne i mučne grafičke mape koje mi pokazuje nasmijani osamdesetogodišnji Max Velo.
U Tirani, s Edijem Hilom (1944.) gledam kataloge s njegovim starim i novim slikama od kojih mnoge vise po muzejima i galerijama širom svijeta, i onako (kao) usput, slušam o onom za njega kobnog od vlasti 1971. naručenog ulja na platnu (velikog formata – eno ga u Nacionalnoj umjetničkoj galeriji). Na tom ulju razdragani omladinci s crvenim maramama oko vrata, lopataju rupe i sade, za KP Albanije neprihvatljivo impresionistički procvale mladice. Na toj slici djevojke i momci gibaju se u furioznom ritmu, čak bezglavo, bez reda i stege, i dube svoju budućnost. Iako početkom 1970-ih Partija malo popušta uzde, tek toliko da kod naroda stvori iluziju o dolasku boljih dana – muškarci počinju nositi sunčane naočale i trapez-hlače, te puštati brade, a u domove se bojažljivo uvlače akordi rock glazbe i domaćinstva okreću televizijske antene prema Italiji i Jugoslaviji – nakon IV. (takozvanog 'Crnog') plenuma Centralnog komiteta svoje Radničke (komunističke) partije (1973.), Enver se Hoxha predomišlja i zemlju nanovo zazidava, puni je novim logorima, novim zatvorima, novim bunkerima u koje liferuje demokratski orijentiranu umjetničku i intelektualnu elitu, obmotava Albaniju ovoga puta još debljim lancima i Shqipëria samu sebe proždire, tone u strašnu, bolnu nevidljivost.
Zbog te slike (Sadnja drveća) s pretjerano razdraganom (neposlušnom) mladosti okupanom zlatnim lahorom koji bi mogao podići je prema nebesima (a na njima neke 'čudne', sumnjive forme vijore), daleko od jama što ih sama 'dobrovoljno' kopa, Edi Hila 1974., odmah po povratku u Tiranu s tromjesečnog boravka u Firenci, gdje ga Albanska državna televizija in statu nascendi šalje u RAI 'na praksu', biva uhićen i osuđen na šest godina prisilnog rada na nekoj tamo zabitoj farmi kokošaka na kojoj danonoćno tegli vreće sa zrnjevljem. Nakon što je pušten 'na slobodu', Edi Hila, sve dok traje režim Envera Hoxhe, sve do 1991., ne može izlagati (a dotadašnje su mu slike 'bunkerirane'). U dvostrukoj izolaciji, onoj ličnoj i onoj u koju ga zakucava stvarnost, dva desetljeća Edi Hila pravi svoje katkada jezovite, katkada snovite svjetove. Moj prijatelj, pjesnik Arian Leka, za Edija Hilu reče, Tokom noći sanjao je sunce, a to je bio zločin.
Poslije 1974., nakon povratka iz Firence, priča Edi Hila, dugo sam se pitao što je moj život, kakav je to moj život bez slobode, bez umjetničke slobode. Firenca je za mene bila prvi dodir s pravom umjetnošću; prvi sam put imao priliku vidjeti originalna djela velikih majstora, velike umjetnosti. Onda je sve to potonulo, svijet sam ponovno promatrao s razdaljine, kao sjećanje koje se pretvaralo u razvaline stvarnosti. Mislio sam da u živu, osvijetljenu stvarnost više nikada neću zakoračiti. Pod tim sam uvjetima morao postojati i opstati.
Edi Hila danas predaje slikarstvo na Umjetničkoj akademiji u Tirani. Onih pariških miševa ne želi se sjećati.
Mirupavshim.
***
Tekst je nastao u sklopu projekta Prošireni estetički odgoj (Aesthetic Education Expanded) koji je financiran u sklopu programa 'Kreativna Europa' Europske unije.
Foto: Daša Drndić
