Vidimo se sutra, Milenijalče

Megi, Hani, Petri, Alji i Jeleni.

Ponekad, kad se svi nađemo u istom gradu, zatvaramo se u stan i pokušavamo nadoknaditi vrijeme, ono u tri kofera, na filmskim setovima, na unaprijed propalim pederskim dejtovima, u noćnim smjenama s plaćanjem na ruke, u obiteljskim kućama za blagdanskim stolom... Hvatamo svaki trenutak kad nismo bili zajedno, a tako smo si nedostajali. Popunjavamo rupe između whatsapp poruka, dugih mailova i rođendana na skajpu. Koliko god bili udaljeni, povezuju nas nesigurna radna mjesta, mamurna jutra, minusi na tekućim računima, afektivne odluke, nestabilne veze, jednaka želja za bliskošću i još mnogo toga što ne izgovaramo i ne imenujemo.

U javnom prostoru ih se često naziva lijenčinama, generacijom koja ne zna što će i ne želi ništa, besperspektivnom generacijom koja cijeli dan provodi na mobitelima živeći na grbačama svojih roditelja. Ideja vojnog roka počela se nametati kao nužnost u odgoju, kao da roditelji i institucije ne postoje, a svaki pokušaj prilagodbe novim procesima rada se osuđuje. Ovoj generaciji su poslijeratni gospodarski procesi, sam rat, ali i ekonomska kriza 2008. godine direktno utjecali na odrastanje i izgradnju identiteta te posljedično na nemogućnost preuzimanja društvenih uloga. Kad su odrastali, milenijalci su bili okruženi poslijeratnim procesima privatizacije i nestankom čitavih gospodarskih grana zbog čega su zahvaćeni visokim stupnjem nezaposlenosti i osjećajem socijalne ugroženosti.

"Financijska kriza i nemogućnost pronalaska stalnog zaposlenja, uzrok je iseljavanja većeg broj hrvatskih milenijalaca u potrazi za svjetlijom budućnosti. U nemogućnosti pronalaska stabilne i dobro plaćene karijere, spas za svoju budućnost pronalaze u razvijenijim zemljama. Rezultati istraživanja iz 2012. godine pokazuju kako čak 71% pripadnika generacije milenijalaca želi potražiti posao izvan granica Hrvatske, a čak bi se 32% željelo zadržati izvan granica Hrvatske duže od 3 godine. Visoka stopa nezaposlenosti ili pak mala i neredovna primanja na teritoriju Hrvatske, pripadnicima generacije milenijalaca onemogućavaju samostalan ili pak obiteljski život pa je ova generacija posebno ovisna o svojim roditeljima te ovisi o njihovoj osobnoj i financijskoj potpori." (Iz teksta Silvije Podoreški Marketinško usmjeravanje prehrambene industrije prema potrošačima digitalnog doba, str. 44.)

Uvijek govorim da mogu bilo gdje na svijetu otići i imat ću gdje prespavati, ali za to je potreban novac, neka štednja ili veći honorar kad se posreći EU projekt. Odlasci prijatelja su češći od umiranja bliskih osoba, ali slično bole negdje iznutra i jednako se podnose s vremenom. Razliku čini reflektiranje tog podnošenja. Oni kojih više nema ne osjećaju naše izlječenje, smanjenu bol i pomirenost, a oni koji sele, sudjeluju u tom procesu. Na početku je teško, suočeni smo s novom situacijom u kojoj naš odnos, takav, nije postojao i pokušavamo ga održati u istoj dinamici. Kave i spavanja zamjenjujemo porukama i video pozivima, a produžene vikende i izlaske pretvaramo u posjete i zajedničke godišnje odmore.

ajmo se molim te danas samo pozdraviti s vidimo se sutra.

ajmo.

i nikakva grljenja.

nikakva grljenja.

i bez drame.

Znamo da se sutra ne vidimo, ali svi odigravamo dogovorenu scenu. Prije odlaska sam joj pofarbao kosu da uštedi na vremenu i na frizeru jer vino još nismo popili i mora dodatno platiti veliku prtljagu u avionu. Izlazi s torbom punom stvari, odjeće koje je u dolascima gubila po stanu, Orahovca, Cedevite i Vegete, nagurat će ih u kofer koji je dodatno platila. Zagrljaj je dug, bez gledanja u oči, rukom cilja kvaku da se ne osvrne i ne uhvati pogled nekoga od nas. Ostajemo sjediti u kratkoj tišini.

jebote meni je ovo preteško.

i meni.

pun mi je kurac skajpa i whatsappa i fejsa.

Kad živiš vani, moraš stvoriti obrambene mehanizme koji te čuvaju od plakanja u avionima, kad ti prijateljica živi vani, moraš naučiti da život ide dalje kad prođe check in. Moraš imati neograničene megabajte na mobitelu i debele živce kad si međusobno govorite teške i bitne stvari preko slušalica, a slika i zvuk blokiraju. Svaki put kad dođe u Hrvatsku, stvaramo izmišljenu komunu, pravimo se da je ona konstantna i zauvijek, ali svi potajice gledamo na kalendare između skrola i maila.

doći ću idući put na duže.

daj si pospoji!

probat ću bar na tri tjedna.

odgodit ću sve.

pliz.

Redovno javljamo na fakultetima i poslovima da ništa ne stižemo, stišće nas sa svih strana, lažemo da smo bolesni, sve samo da se zatvorimo u kuću i ne izlazimo. Sve samo da komuna funkcionira. I onda uvijek pri ukrcaju šaljemo poruke u grupne inboxe da je sve trajalo prekratko.

prestanite to pisat i ovako mi je teško.

dobro iris jebote pa kad je proletjelo!

uskoro ću opet doć, moram ionako za dva mjeseca kod stomatologa.

zašto se tam ne prebaciš?

preskupo mi je.

Vraća se uvijek puna novonaučenih riječi i zaključuje da je ondje sad stvorila neki svoj mir. Vraća se bježeći, ali sigurna u taj bijeg. Priča nam o hrani koju jede, likovima koje jebe i poslovima koje neće dobiti. Gradovi u koje naši voljeni odlaze najčešće su oni u kojima su ljudi povremeno, na prekretnicama, pokušavajući zaraditi ili isfurati neku svoju spiku, na erasmusima, doktoratima ili EU projektima.

kaj vi mislite da je meni tamo tak jebeno pa ja se svaki put moram opraštati od ljudi koje zavolim znajući da njih devedeset posto više nikad neću vidjeti... živim u tri kofera, trčim s jednog posla na drugi, razmišljam na tri jezika...

bit će ti samo bolje, uvijek je tako na početku.

ma mene najviše živcira što svi misle da kad si vani da ti je ono jebeno, nije to sam tak.

ma ko to misli

pa svi jebote, a većina volontira pa se nada da će ostati raditi, svi briju na različitost, a nitko nema za kruh jebote.

dobro tu nemamo ni za kruh, a ni za različitosti.

I nama to ponekad izgleda tako nedostižno i daleko, ali hrabro. Iris je u glavi izgubila jedan dio sebe, otišla je bez uloge koju je tu gradila cijeli život. To je, u ovom slučaju, namjerno rušenje kako bi se moglo izgraditi novo, nešto što ona izabere ili joj se samo nametne. Tako preuzima kontrolu nad svojim životom.

najviše me umara šta se stalno moram objašnjavati, definirati, predstavljati i onda kad dođem tu rez - odjednom nema toga... moram se prešaltati u glavi na hrvatski i sve je nekako iskrenije.

pa da, zato ja uvijek kad želim nekome reć da ga volim kažem na engleskom.

upravo to! potpuno je drugačije, kao da oponašam nekoga.

ja se štitim jezikom kao da imam nekog posrednika.

Dolasci su rjeđi, Iris ima nove hobije, karte su skupe i manje prioritetne. Dolasci joj postaju emotivno sve naporniji. Govori nam što sve Zagreb nije, a grad u kojem živi jest i čini se kao da živi dva potpuno odvojena života.

kaj kljucaš tak?

još uvijek ne vjerujem da sam tu.

jelda jebote, meni je kao da si hologram.

da, uvijek mi treba par dana da se prešaltam i da skužim jebote pa tu sam!

To prešaltavanje postaje sve teže, u gradu u kojem živi se to događa tako spontano i jednostavno pri povratku, a ovdje prostor postaje sve ispunjeniji pričama i događajima u kojima ne sudjeluje i informacijama koje joj ne možemo reći preko video calla (nemamo živaca za blokiranje slike i gubljenje mreže) i čekamo da ih kažemo uživo. Pomirenost nam čini da stvari držimo u sebi i dinamika odnosa se mijenja, pijani pozivi u tri ujutro se događaju rijetko, samo onda kada u klubu puste neku našu pjesmu i daljina postaje neizdrživa. 

da vam budem iskrena, meni je jučer bilo prečudno.

zakaj?

ne znam, sjedila sam i nekako kao da ovo više nije moje.

kaj zbog rendom ljudi?

ne, nego nekako, kao da više tu ne pripadam.

Na tulumu, nekom nama nebitnom, sjedi u kutu prostorije i promatra nas, ljude s kojima je dijelila sve, i odjednom joj se čini da su se kilometri preselili i u ovu sobu. Ne zna datum kad će opet doći i kilometri su se sad preselili i u svaku misao, postaje joj neizdrživo biti ovdje.

ne mogu se vratiti, to bi mi bilo kao odustajanje.

pa ni nemoj. nisi sve tamo gradila bez razloga.

znam, nekad mi samo dođe da odjebem sve i samo dođem...

a jesi sretna, ono, sretnija nego što ti nedostaje sve?

ne znam, fakat nemam pojma. ali zanimljivo mi je, što me manje pomisao da se vratim plaši, meni se više ostaje. kao da sam sebi dokazala da mogu. bilo bi mi najbolje da vas mogu sve utrpati kod sebe u stan i da smo zajedno.

da, to bi bilo najbolje.

najgore mi je što se manje čujemo i što sam tako daleko, ne javljate mi stvari jer sam tamo, a zanimaju me jednako.

                            istina, al to je normalno, ne znači da si nam manje bitna, samo nam nekad ljudi trebaju fizički.

meni se samo čini da je vama lakše jer ste vi ostali zajedno.

                          s jedne strane da, ali s druge, ti imaš tamo toliko novih mogućnosti, ljudi, pojava...

imam da.

vidimo se sutra.

vidimo se sutra.

Dok se vrata zatvaraju, vidim još samo punu torbu stvari koje je ostavljala u dolascima po stanu i proizvoda koje tamo ne može kupiti. I onda, mjesecima kasnije, u nekom zagušljivom prostoru, u nekoj rupi od kluba, počne naša pjesma i izlazim telefonirati, hvatam signal, pristajem na blokiranje mreže, duge uspostave poziva i opet je sve kao prije.

mene ovo održava na životu.

i mene.

Poziv traje koliko nam signal dopušta. Prekida se slušalica naglo, nismo se stigli ni pozdraviti, sjetim se kako je u tri dana odlučila preseliti, kao da će ako još malo promisli odustati. Stavljam mobitel u džep i nastavljam plesati do iznemoglosti. Govorim si - ispleši to, proći će.

U javnom prostoru nas se često nazva lijenčinama, ali bez nekih jasnih uporišta. Mi znamo što želimo, ali nam to tako lako izmiče. Pokušavamo se prilagoditi novim načinima rada u kapitalističkom društvu, mobiteli i internet su naša sredstva za rad. Nama milenijalcima je djetinjstvo bilo obilježeno ratom, siromaštvom, nemogućnostima i snalaženjima. Bili smo okruženi ljudima koje je rat sjebao, čija su leđa iskrivljena i naša sigurnost nije vezana uz kolektive, sigurna radna mjesta i sindikate. Naša sigurnost su odnosi koje sami stvaramo i sreća koju pronalazimo. Malo je onih u našem okruženju koji mogu živjeti sami u podstanarstvu, zaraditi dovoljno za hranu i rentu, hobije i ljetovanja. Poslovi su nam možda manje fizički naporni, ali emotivno nas iscrpljuju, trčimo s jednog posla na drugi, nikad za stalno, uvijek bez garancije.

Financijska kriza i nemogućnost pronalaska stalnog zaposlenja tjera nas da napuštamo svoje voljene, ostavljamo zajednice koje smo stvorili u potrazi za svjetlijom budućnosti. Nakon milijuna intervjua, slanja molbi, mobbinga, probnih ugovora, postajemo umorni i odlazimo u razvijenije zemlje. U pokušaju osamostaljivanja i odlaska od roditelja nailazimo na previše prepreka i nemogućnosti pa su dodatna školovanja i stipendije jedini načini da stvorimo neku prividnu financijsku samostalnost.

Kad se svi opet nađemo u istom gradu i zatvorimo se u neki stan govorit ću ti o svojem odlasku.

Vidimo se sutra, Milenijalče, jer uskoro svi dolazimo.

***

Serija tekstova Održati Tamagotchija na životu što duže objavljuje se u sklopu projekta I to je pitanje kulture?.

Sadržaj teksta isključiva je odgovornost Udruge za promicanje kultura Kulturtreger.

Projekt I to je pitanje kulture? provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv - Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. kolovoza 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. 

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici

Naslovna fotografija: izvor.