Cheesecake prije juhe iliti male pobjede blagdanskog ručka naše male komune

Mojoj maloj komuni.

Cijeli dan sam užasno sretan jer kuham, pravim, slažem, uzbuđen sam jer nam je ovo prvi zajednički Božić, čak slušam i božićnu plejlistu supernova ili kako se već zove. Govorim si ne pokazuj toliko oduševljenja, ispast ćeš očajan, ne piši ništa na društvene mreže, to je patetično. Čitam statuse o blagdanskim depresijama osoba koje ili nemaju obitelj ili su s istom posvađane i pronalazim se u svakom postu. Do ovog Božića svaki sam malo patio, na afterima, ili sām, uz glazbu razmišljao bih koliko sam sjeban. Ima nešto jako mazohistički u tome, ali njegovao sam taj mazohizam. Radio sam tulum svaki Badnjak kod sebe, a božićni after i odlazak ljudi na ručkove, depresivniji je od svake spuštalice, pa bih sam sebe uvjeravao da je to posljedica svega šta smo stavili u sebe i da mozak ne može proizvesti serotonin. Na pozive kod drugih ljudi rijetko bih se odazvao, sve mi se to činilo jako fejk, bio sam ljubomoran na njihovu sreću i obiteljska slavlja. Kad bih i došao, osjećao sam kako seciram svaku rečenicu, sjedim postrani i analiziram odnose svakog od ukućana, prisjećam se odrastanja i naših slavlja, pokušavam uhvatiti sliku svoje sobe iz djetinjstva ili sam ljut jer se ne mogu sjetiti kakav je bio raspored u kuhinji. Prije sjedanja uvijek pitam di mogu sjest, koja su njihova mjesta, nemam pojma čak ni gdje ti ljudi sjede, kakvi su protokoli njihove kuće, a jedem puricu i zahvalan sam što nisam sam. Pitam se koliko poremećen možeš biti dok sjedim za nečijim velikim stolom i mislim o tome da su me zvali samo zato jer nemam gdje pa mi se i to prisustvo učini tako fejk, samo jedva čekam da odem negdje, da se maknem iz umjetne situacije. Shvatio sam da se ne radi o ljubomori ili ljutnji toga što oni imaju, nego da se radi o tome što ja nemam i da blagdanski ručak nije situacija u kojoj se čovjek mora najesti s drugim ljudima, blagdanski ručak je zajedništvo ljudi koji se vole, koji si pripadaju, koji znaju što je kome međusobno najdraža hrana i kako sjede. I dok radim francusku pitam se jesam li stvarno sretan ili sam to sam sebi nametnuo da se ne osjećam loše. Pojačam glazbu, neki Božićni treš i govorim si boli te briga, bit ćeš sa svojim prijateljima.

Ulazim u stan, vrata mi otvara Lazar, glazba svira u pozadini, rijetka prilika kad je u sakou, kosa postojana kao i uvijek i na sebi ima nove tenisice. U kuhinji stoje Iris i Robi, sređeni od glave do pete, minglaju oko stola, toče cugu, stol je prepun hrane, alkohola za tri dana, a na šporetu stoji juha od bundeve (Lazarov specijalitet). Lazar i Robi su počistili stan, izgleda kao u one dane kad im roditelji dolaze u posjet. Vadim francusku i stavljam na stol, uzimam šljokice iz džepa i pušem im u lice.

užasno sam sretan, ovo nam je prvi zajednički Božić.

                                           i ja, nisam čak ni tražio propusnicu.

e pa sad imaš covid opravdanje.

                                           da.

Iris je ove godine izgorio stan, došla je natrag u Hrvatsku i prvi put smo skupa za blagdane.

                            jebote ja sam se presvukla 5 puta, meni je ovo najbitniji dan u godini.

vidi nas, stari vjernici!

                                  znaš šta meni je ovo najbolji Božić na svijetu, u mojih 26 godina.

U kuhinji od pet kvadrata svi stojimo i vilicama grabimo hranu, cheesecake zalijevamo ginom i plešemo, otpakiravamo poklone i snimamo storije. Vibratori, brijači, porukice i mašne, netko odlazi do daljinskog i traži baterije da isprobamo vibrator, ja stojim na šporetu i grijem juhu, potaknut svim tim holivudskim filmovima i reklamama, mislim da se juha mora prva jesti. Igram se onoga što sam naučio, želim da je i naš ručak baš takav, ispravan, redom, obiteljski.

daj ljudi ajmo nekim redom, prvo juha.

                                           neću, jest ću cheessecake prije juhe.

i ja, zvučiš ko moja mama. 

Šljokičastih lica, raskopčanih košulja i već malo pripiti selimo se u sobu i puštamo glazbu na YouTubeu. Glasni smo, razuzdani, promatram svoje prijatelje i razmišljam o ljepoti ovog Božića, sve mi se čini manje fejk, to smo mi, rasplesani, naparfemirani, svako sa svojim sjebanostima, u bijegu od primarne obitelji i depresije (krivo bi bilo reći da su svi u bijegu, neki su ručak s obiteljima pojeli i došli ovamo).

jebote meni je izgorio stan i ja bih da izgori još tisuću puta ak to znači da smo skupa na žićbo.

                                           daj ne seri beskućnice.

joj daj odjebi pa pogle kak je ovo lijepo.

                                           živjeli ljudi, za izgorene stanove i nas.

živjeli.

Shvaćam da to nije bijeg, da je to konstanta, to je iskrena situacija. Usudio bih se reći da je ljubav u zraku, koliko god to otrcano zvučalo. Baš mi, baš tu, baš danas. Nema u tome nikakvog preseravanja, glume i želje za bit negdje drugdje. Cijeli život sam postavljao te situacije u usporedbi s tuđim, gledao storije ljudi s familijama i mislio si da sam tako usamljen. Sad slavim Božić sa svojim najbližima, nitko nije vjernik, ali smo ful nabrijani, svađamo se je li francuska s jabukama i dalje francuska, oformili smo dva stožera, s francuske na kurčeve, s kurčeva na emo pjesme iz 2000. i o svemu imamo neko mišljenje, nepromjenjivo, čvrsto i kakva god rasprava bila, mišljenje se neće promijeniti. To je naša glazba o kojoj smo stvorili stav još u osnovnoj školi, to je naša hrana koja nas podsjeća na raspored u kuhinji u kojoj smo jeli u pubertetu ili vodili ozbiljne razgovore s roditeljima, to su naši kurčevi i noge, koje gledamo na aplikacijama i u pornjavi, i to je tako dobro, to smo tako mi. Pijemo, plešemo i svako je u nekoj svojoj briji.

daj probaj bar, pa onda seri.

                                           neću, ne mogu zamisliti da zagrizem jabuku, fuj jebote.

jebote Danijela Martinović se skinula tu, a bila je žena od Tomphsona.

                                           a njegova žena se valjda ne smije skidat, daj ne seri.

e jel vi znate da je Avril Lavigne umrla i da ju je zamijenila dvojnica.

                                           iss Avril je sve, ona je bila tak jebena kad je bila skejterica.

daj ekipa idem ja probat vibrator, šalim se, to ću na afteru.

                                           Isus nam se rodio, kokse se porodio.

daj pusti Tanju Savić.

                                           nakon Pussycat dolls.

mene uvijek živciralo šta je Nicol glavna, jedina pjeva.

                                           seljanko pa kad su sve drugo plesačice.

jebote pa onda je ona top, pa ona je zapravo napravila grupu s plesačicama.

                                           e ovaj lik s kojim brijem, frajer je rekao da je Rihanna ružna, meni je to nepremostiva razlika, a ne sluša ni Miley, e tu se kraj već sam nameće.

zbog ove pjesme je pao youtube.

Slušam ih i ponovno se povlačim, sjedim i analiziram, ali ovaj put samog sebe, shvaćam kako sam bio nefer misleći da su svi koji imaju obitelj sretniji od mene. Nisam u svojoj glavi dopuštao tim ljudima da budu sjebani, kao bolje išta nego ništa, a onda sam se sjetio Robijevog autanja na Uskrs i priča da se pederi i lezbe uvijek autaju na blagdane, a to je samo zato što je to jedini put kad dolaze doma kod svojih. Razmišljam o Lazaru i kako je sve blagdane morao slaviti odvojeno od partnera jer je nezamislivo da ga dovede ocu u kuću. Iris je ponekad bila sama, ponekad s ljudima koje je tek upoznala, tek ponekad sa svojima doma, a najčešće na aerodromima, u iznajmljenim sobama, na ulicama gradova koje ne poznaje. Sad smo ovdje, takvo svoji, tako iskreni, tako slobodni.

e jel vi znate da se španjolci smiju jajajajaja.

                                           cuclaj mi jajajajaja.

jako vas volim ljudi.

                                           ajde živjeli za blagdane, guzice i vibratore.

i Miley Cirus!

                                           i Miley!

kakav je šampanjac?

                                           finiji nego što sam ja odgojen!

šta ti radiš?

                                           gledam jesu svi moji bivši vidjeli naše storije.

ljudi kako smo mi zgodni.

                                           e ovaj lik boga zove gospodin, kakav je to turn off.

u ovoj sobi mogu biti mrak, mogu biti noć, mogu biti sve šta poželim.

                                           ja tak mrzim bogate ljude iz Centra.

debilu ti živiš u Centru. kaj glumiš opet?

                                           ja sam u najmu.

a viš da nije njima lako s potresima.

                                           volim vas debili.

Kao što vidite, već je došlo ono doba kad svako brije nešto svoje, ali se toliko dobro poznajemo da ove replike nama imaju skroz smisla, Iris je oprala ljubav i brije na ljepotu, Robi se prisjeća likova s kojim je brijao, Lazar promišlja o dejtu na kojem je bio i ima li smisla ulaziti u to, a ja sam već toliko pijan da baljezgam o smislu života. Između toga, svi brijemo na lošu glazbu, bacamo šljokice, pokušavamo piruete, plešemo, prolijevamo cugu po parketu kao da smo u klubu i sretni smo jer smo sami svoj dj, jer slušamo ono što se nama sluša i pričamo što se nama priča, za blagdane, bez tišine, bez uštogljenosti, bez glume, bez laktova ispod stola, bez postavljanja bešteka na pravu stranu. Samo mi, naši snovi, želje, traume, mrdanje guzicama i deranje narodnjaka iz petnih žila. I tako je stvarno, trenutno i ispravno.

e na afteru ćemo jest juhu u krevetu.

                                           daj donesi lampice iz kuhinje.

ljudi ovo je život!  

I nije me briga kako je izgledao raspored moje kuhinje iz djetinjstva i zašto sam ovdje pozvan, briga nas gdje tko sjedi i nema nikakvih pravila. Plešemo, razbijamo čaše nespretno se gibajući, raskopčavamo košulje, snimamo storije, grlimo se i ljubimo, trljamo guzice jedni o druge, ganuto pjevamo na dalmatinske pjesme i eurosong. Ništa više nije važno, skupa smo, korona, potresi, minusi na računima, sjebani odnosi doma, kompleksi i nesigurnosti, sve to zaboravljamo i uživamo u iskrenoj noći.

zauvijek ću jest tortu prije juhe!

                                           za to smo se borili!

kako bi rekla naša doris d što god je da je borila sam se.

***

Serija tekstova Održati Tamagotchija na životu što duže objavljuje se u sklopu projekta I to je pitanje kulture?.

Sadržaj teksta isključiva je odgovornost Udruge za promicanje kultura Kulturtreger.

Projekt I to je pitanje kulture? provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv - Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. kolovoza 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. 

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici