Naklapanje o budućnosti čitanja naporno je i đavlu i bogu. Lamentacije o tome kako se čita sve manje, sve rjeđe, sve nekvalitetnije i sve bljeđe uvijek i neminovno na sebi nose odbojni dušobrižnički žig. Tekstove o tome kako se malo čita nerado spominju upravo ljudi koji čitaju, dok su češće baš oni koji to ne čine ti koji u nevjerici vrte glavama i nariču nad sudbinama novih pokoljenja koja neće imati prilike uživati u kulturnim dosezima svojih prethodnika. Golem je to problem u očima današnjih duhovnika što bdiju i suze liju nad kulturom.
Još ako je riječ o narodnoj kulturi, onda je sasvim jasno da je u igri divni malograđanski pir, gdje raznorazna društva, bratije i udruge kao kopci čuvaju narodsku umjetnost i kulturu od svake prijetnje kozmopolitskih zavojevača. Hrvatska, jasno je, obiluje takvim silnim momčadima što kao da su proizišle iz najgore Krležine noćne more; čuvaju nas mnoga ponosna braća, na čelu s Braćom hrvatskog zmaja i sličnim konzervativnim jedinicama za konzerviranje nepatvorene nacionalne kulture.
No ne treba biti nepravedan jer svugdje je tako, iako pomalo drukčije. Zanimljivo je kako se situacija razlikuje od kulture do kulture, jer primjerice u jednoj Americi, državi koja je sama oda individualizmu, uopće nisu potrebna patrijarhalna udruženja koja čuvaju kulturu za nove naraštaje. Tamo su tu ulogu preuzeli ravnatelji škola, u suradnji sa smjernim i čednim roditeljima koji nadgledaju odgoj svoga podmlatka. Zanimljivo je da se čuvanje kulture za nove generacije vrši tako što se kulturu čuva upravo od nove generacije, anarhoidnih elemenata i dekadenata spremnih zatrti sve ono što je vrijedno u jednoj nacionalnoj kulturi.
Čitate li američke medije, neminovno je da ćete se gotovo svaki dan sudariti s ponekim člankom u kojem se izvještava o tome kako je neko djelo iz ovog ili onog razloga izletjelo iz lektire ili uopće iz nastave o književnosti. Upravo su fascinantni razlozi zbog kojih knjige lete van iz programa; od korištenja politički nekorektnih riječi kao u slučaju djela
Marka Twaina koja su
posebno nadrljala, pa sve do promoviranja seksa prije braka u nekim knjigama, ili vanbračnih seksualnih izleta zbog kojih su u nekim školama stradale čak i knjige poput
Madame Bovary. A da ne govorimo o zabrani
Crvenkapice zato što baki između ostalog u košarici nosi - vino!
Uz takav apsurd, pokatkad naletite i na posve bezumne slučajeve, poput primjera od prije nekoliko dana u srednjoj školi u američkom gradu Pensacoli. Tamo je ravnatelj škole odlučio ukinuti program ljetnog čitanja svojih učenika, zato što knjiga koju su klinci trebali čitati promovira - hakersku kulturu. Djeca su dobila u zadatak pročitati YA ('
young-adult') bestseler
Coryja Doctorowa, roman
Little Brother, no direktor je, dakako uz punu podršku roditelja, odlučio kako knjiga naprosto nije podobna za mlade mozgove.
O razlozima je obavijestio i samog autora, navevši kako adolescentima ne treba književnost koja "izražava pozitivne stavove o propitivanju autoriteta", zatim "hvaljenje hakerske kulture", i naravno "nekritički pogled na seks prije braka". Ne samo to, ravnatelj se autoru požalio i na psovanje, koje doduše u knjizi ne postoji, no na jednom mjestu postoji referenca na jednu dobro poznatu prostu riječ.
Zanimljivo je kako su upravo ti takozvani YA romani jedino što mladi, i to ne samo u Americi, čitaju. U jučerašnjem razgovoru s
Johnom Greenom u
svojoj popularnoj emisiji komičar
Stephen Colbert je YA romane okarakterizirao kao "nešto slično pravim romanima, s tom razlikom da ih ljudi zaista i čitaju".
O stanju kulture gdje roditelji i ravnatelji izbacuju knjige iz lektire zato što "na jednom mjestu postoji referenca na prostu riječ" ne treba govoriti, svakako ne u nekakvom dušobrižničkom tonu. Umjesto toga, dovoljno je reći da djeca kojoj se brane knjige
u prosjeku čitaju četiri minute na dane vikenda i praznika, dok nešto stariji čitaju u prosjeku 10 minuta. Dušobrižnici: strepite!
Neven Svilar
foto:
Topeka Library
