Strah od amerikanizacije

Britanska književnost u nepuna je dva tjedna zabilježila veliku pobjedu na gostujućem terenu i veliki poraz na domaćem. Nažalost, sportski žargon ovdje nije slučajan, jer jedna od loših nuspojava književnih nagrada upravo je pojava natjecateljske filozofije u polju književnosti, a s njom i isključivosti. Ne samo što pobjednik odnosi nagradu pred 'gubitnicima', nego i naš pobjednik pobjeđuje njihove autore. U ovom slučaju, pak, prestižnu britansku nagradu Man Booker drugu godinu zaredom odnio je američki pisac, što je odmah preselilo fokus s nagrađenog romana na pasoš autora.

Još od 2014. godine, kada je odlučeno da u konkurenciju za Man Booker (za najbolji roman napisan i objavljen na engleskom jeziku u Ujedinjenom Kraljevstvu) ulaze i djela američkih autora, redaju se kritike da će Amerikanci 'pojesti' autore ostalih nacija. Kritike su dodatno ojačane činjenicama da je lani nagradu dobio Paul Beatty, a ove godine u uži krug ušlo troje ljudi iz Amerike. Stoga ne čudi što je čak i The Guardian, neposredno pred proglašenje ovogodišnjeg dobitnika, objavio oštar komentar novozelandske novinarke Lucy Diver koja tvrdi da je kontroverzna odluka "zacementirala neokolonijalnu kulturnu dominaciju SAD-a i UK-a". Njezin tekst privukao je veliku pažnju (što je i logično s obzirom na medij u kojem je objavljen), no ovdje služi i kao jasan primjer kako se iza navodno progresivne optužbe može provući nimalo progresivan, kompetitivni način razmišljanja. 

U uvodu komentara Lucy Diver navodi koliko je Booker za Eleanor Catton 2013. značio za Novi Zeland. Sportski žargon ulazi u igru u trenutku kad njen kolega iz lokalne knjižare kaže: "Ne gledam ragbi, ali pomislio sam, možda je ovo osjećaj kada osvojimo svjetski kup?" Uspjeh autorice, saznajemo, u njezinoj je državi doživljen kao čast i uspjeh cijele nacije. No, dok nam navedena izjava može biti simpatična i razumljiva, primjena iste logike na analizu Bookera razotkriva kako lako navijačka logika prelazi s pojedinih tekstova na razinu etničke generalizacije. 

Naime, Diver tvrdi: "Booker je 2013. smjestio novozelandsku književnost na međunarodnu mapu, ali još važnije, revitalizirao je svoju važnost za lokalne ljude. To je Booker nekad radio, može raditi i još uvijek treba raditi za globalnu književnost na engleskom." Ovogodišnji izbor, pak, ne obavlja navedenu funkciju jer se u užem izboru nalazi previše američkih autora. "U to vrijeme pojavile su se kritike da će ta odluka [iz 2014.] 'amerikanizirati nagradu'. Sad su se ti strahovi ostvarili."

No, Booker ne služi tome da afirmira nacionalnu književnost (ipak se daje pojedinom autoru za određeni roman) niti da lokalnu zajednicu podsjeti da u njezinoj blizini živi pisac vrijedan pažnje. Služi tome da nagradi najbolje romane koji su napisani na engleskom jeziku. Naravno, možemo suosjećati sa svim autorima romana na engleskom koji zbog veće konkurencije imaju manje šanse probiti se u finale i dobiti medijsku pažnju, ali kako onda ne suosjećati sa svima ostalima koji su isključeni? S autorima koji ne pišu na engleskom, onima koji ne pišu romane pa, na kraju krajeva, i s američkim autorima koji do 2014. nisu mogli ući u konkurenciju samo zato što su – Amerikanci. 

Zašto američki pisci ne bi konkurirali za nagradu za najbolji roman na engleskom jeziku? Diver navodi dva razloga: prvo, "američki autori ne trebaju Bookera, a mnogi ga ni ne žele." Čak i da je to istinito (za što autorica ne navodi nikakav konkretan dokaz), Booker se ipak dodjeljuje najboljem romanu, a ne autoru koji najviše želi ili treba nagradu. Drugo, Diver navodi da nagrađivanjem američkih romana čitatelji iz "drugih dijelova svijeta dobivaju ograničeni svjetonazor – koji ne predstavlja ni njih ni naše interese." Iza ovih 'plemenitih' i pluralističkih pobuda kriju se tek predrasude – nema nikakvog temelja za tvrdnju da suvremeni američki romani imaju uži ili širi svjetonazor od ostalih romana na engleskom. Nema ni temelja da Diver govori u ime "čitatelja iz drugih dijelova svijeta". Ne znam što misle alžirski, japanski, argentinski, australski, južnoafrički i ostali čitatelji, zapravo ne znam ni što misle hrvatski, ali iz moje perspektive - novozelandska Eleanor Catton ili Britanka Hillary Mantel jednako su mi (ne)interesantni kao i američki im kolege George Saunders i Paul Beatty. 

Ironično, upravo dodjela nagrade američkom piscu Georgeu Saundersu za roman Lincoln in the Bardo pokazuje da je Diver u krivu. Saunders je rođen u Texasu, diplomirao je geofiziku u Coloradu, radio u struci u Indoneziji, a onda se vratio u SAD gdje je radio kao domar, krovopokrivač i mesar prije nego što je počeo objavljivati prozu. U tom smislu Saunders je odličan primjer američkog pisca koji, barem sudeći prema biografskoj crtici, nije privilegiran, a teško da je svjetonazorski ograničen. 

Za komentar nagrađenog romana pitao sam Booksinu kritičarku Nađu Bobičić koja za Politiku sprema veliki tekst o romanima iz užeg izbora. Dan prije objave dobitnika, Nađa mi je dojavila da je Saundersov roman "najjači tekst, formalno baš jako dobar, a i pristup istoriji i fikciji je savremen." Roman se odvija tijekom jedne noći kada Abraham Lincoln dolazi na grob svog tragično preminulog 11-godišnjeg sina. Lincoln ulazi u Bardo, što je termin iz Tibetanske knjige mrtvih koji označava svojevrsni 'limb' u kojem se duša mrtvih nalazi u prijelaznoj fazi, kad još nije jasno hoće li dosegnuti stanje nirvane ili će se survati u novu reinkarnaciju. Lincoln u 'limbu' susreće dušu svog sina, ali i sve ostale duše s groblja koje se još nisu trajno rastale od svog prethodnog života. 

Ovu bizarnu radnju prati i pripadajuća, nekonvencionalna forma – veći dio romana čini kakofonija glasova, zbog čega roman nalikuje filmskom scenariju i dramskom tekstu. Uz to, Saunders umeće autentične, ali i fikcionalne povijesne dokumente, novinske članke i pisma. Metoda podsjeća na djela Borgesa i Danila Kiša, dakle nije nova, ali je danas ipak neuobičajena i, kako tvrde naša Nađa i Hari Kunzru, u skladu je s pričom, dobro je izvedena i "za glavu nadilazi većinu suvremene književnosti".

Stoga, unatoč američkom državljanstvu i tematici iz američke političke povijesti, izgleda da je ipak riječ o dobrom, inovativnom i slabije nam poznatom glasu. Slično vrijedi i za veći dio ostalih romana u užem izboru – Nađinim riječima, u Exit Westu Mohsina Hamida "rat je opisan hiperrealistično, sa privatnom pričom tako da ti se kosti zamrznu, kojom brzinom zlo i nasilje razbiju društvo." Elmet Fione Mozley je "moćan odgovor na žanr gotike, sa feminističkim zaokretom", a Autumn Ali Smith se bavi "queer međugeneracijskim odnosima i eksplicitnim tematizovanjem pozicija žena u umjetnosti". Slabiji su tek History of Wolves Emily Fridlund jer "tu je sve pomalo stereotipno i očekivano, nije žanr okrenut naopačke kao u romanu Fione Mozley, nego je sve igranje na sigurno", dok je Austerov 4321 "ništa posebno, ambiciozan, hladan, razdužen". Dodajmo da su u uži krug ušle dvije debitantske autorice i da su tri od šest romana objavile male izdavačke kuće.

Na kraju valja primijetiti da ipak nešto povezuje britanskog nobelovca Kazua Ishigura i ne-britanskog bukerovca Saundersa: obojica su spisateljsku karijeru počeli studijem kreativnog pisanja, što ih čini još uvijek rijetkim primjerima da akademska edukacija u pisanju vodi do javnog priznanja. Je li riječ o tome da se establišment bolje povezao pa etablirani žiriji sada uvažavaju etablirane školske sustave, ili su studiji pisanja ipak urodili boljim i promišljenijim radovima? Bi li Ishiguro i Saunders postali bolji, gori ili jednaki pisci bez formalne edukacije?

Teško je reći, ali jedno je ipak sigurno – ako očekujemo da će nas ove velike i konzervativne književne nagrade upoznati s novim imenima iz zemalja Drugog ili Trećeg svijeta, onda ćemo se skoro svake godine teško razočarati. Ako pak očekujemo da nas barem upute na neka zanimljiva djela, možda ćemo imati više sreće, kao što smo imali ove godine – kada ostavimo nacionalnost autora po strani, čini se da i Ishigura i Saundersa vrijedi čitati.