Glazbeni dnevnik: Film, 'Zagreb je hladan grad'

Film, Zagreb je hladan grad (Zona sumraka, Jugoton, Zagreb, 1982.)

Veliko TO

Tekstovi Jure Stublića su kao pica u Studentskom Centru. Jeftini ali učinkoviti, jednostavni i precizni, tekstovi koje se, pa i kad malo zagore, poštuje jer ćeš prije ili kasnije barem u jednom od njih sam sebe uglavnom nesretno zateći. Iako često završe u kič/camp krajnosti starom se maheru, pogotovo u razdoblju u kojem se odazivao na nadimak Jura Jupiter, ne može poreći specifičan talent da s malo riječi i bez puno filozofije savršeno skine duh grada: njegove dnevne i noćne ritmove, pustoš i gužvu, izgubljenost u ledenom rasteru ulica, memlu studentskih soba, birtije, podije, tulume; sve to trljanje, bačenost u njegovu mutnu nutrinu i sumnjivu slobodu izbora, svakodnevne ups & downs, drukčije – sve što grad čini gradom.  

Nije slučajno Boro Radaković na početak svog Sjaja epohe, vjerojatno posljednjeg jugoslavenskog romana jedne progutane generacije i jednog grada koji je gutao, stavio upravo ovu pjesmu. Roman funkcionira kao njezina izraslina, višak riječi koje se granaju iz njenih pikado-strelicom izdubljenih okvirnih točaka, a ona, u tih 6-7 strofa koje ponavljaju i variraju tek nekoliko motiva, donosi čitav egzistencijalni narativ čije je (izmješteno) razrješenje skicirano u refrenu. Stublić grad nudi kao gigantski stroj za led koji prede u nama i oko nas, koji nam se ovako ili onako uvuče pod kožu i odande rasipa svoje kockice, srca. Jedino što se tom betonskom protagonistu može suprotstaviti živo je meso: tijela, njihovo trajanje-trljanje-trajanje, vatra koja izvire iz ove nagonske energetske transakcije koja će u konačnici rezultirati stapanjem otuđenog prostora i istog tog čovjeka u živom plamenu; kad meso susretne meso, kad budu gorjeli gradovi.  

U međuvremenu njegova boja je neon, njegovo svjetlo tek odbljesak stakla i metalnih površina, dok i te nekako ne zahrđaju. Ta je hladnoća vođena ritmičkim pulsom jednog od naših najboljih basista, Marina Pelajića Barracude, te minimalistički otkucanim bubnjem – čvrstoća i dinamička tenzija koje je bend dobio s Pikom Stančićem maksimalno dolaze do izražaja u ovoj pjesmi. Saksofon zamjenjuju orgulje i, što je za Film vrlo rijetko, vode glavnu melodijsku liniju, dok je gitara rezervirana uglavnom za molske, bauhausoidne postpunk vinjete. U kombinaciji s pijevnim, kotrljajućim refrenom koji razbija metronomsku naraciju 'Zagreb', A3 na zloglasno problematičnom drugom studijskom albumu benda (koji, prema receptu, i jest gotovo posve podbacio), predstavlja njegovo daleko najuspjelije mjesto, nekoliko milimetara mračnih rezova koji, ljepljivo zgusnuti, za čitav lakat šiju naslovnu, forsiranu i precijenjenu 'Zonu'.   

Tako se čitav svijet sabio u te milimetre, u težnju za redukcijom udaljenosti. A Juru se svijet, ono ostalo oko njega – kao i famoznu SC picu – čini se malo tiče. Ponaša se baš kao studenti pred tim predmetom koji grije: sve nade polaže u njega. Tako to ide. Ruke u džepove, kragnu gore, bubanj i bas u ramenima, glava, kao i obično, negdje između. Opet u hodu, opet u gradu, jer grad je sve. Sa sobom nositi sve svoje i osjećati što možeš, makar samo asfalt pod petama. I nije ljubav, i nije mržnja – grad, veliko TO – osjećaš samo prazninu. A iz praznine, velikog hladnog, izlazi i u nju ulazi sve.

Piše: Marko Pogačar