Glazbeni dnevnik: Niet, 'Perspektive'

Niet, 'Perspektive' (Srečna Mladina, Galerija ŠKUC Izdaja, Ljubljana, 1984.)

Srečna Mladina

Bilo je ljeto 1997. godine, oni neki pasji dani, upravo sam završio sedmi razred osnovne škole, pustio kosu (nisam onda još bio skontao Berčeka) i otkrio punk-rock. Tako sam postao valjda zadnja generacija u našem obrazovnom sustavu kojoj je zbog duge kose zabranjen dolazak na nastavu, što je rezultiralo polupanim prozorima škole, maloljetničkim procesom, prisilnim šišanjem i nenadjebivim osjećajem ćosave borbe protiv sistema. Mjesec dana kasnije otišao sam kod oca u Sloveniju, vidio upravo snimljenog Košakovog Outsidera, i u malom muzičkom dućanu u Novom Mestu na poklon dobio dva izdanja: Glupost je neuništiva grupe KUD Idijoti (moj prvi kompakt-disk) te kompilacijsku kazetu slovenskih pankera za koje sam prvi put čuo.

CD-playera nisam imao: klik – iz starog SHARP kasetofona iskočila je traka s It's Alive The Ramonesa; još jedan klik i kao Zmaj kombajn pokosio me zvuk za koji nisam imao blagog pojma da postoji. Tako sam susreo Niet. Kazeta je bila Lep dan za smrt, zbirka snimaka nastalih između '84. i '93. godine, kad se bend, nakon rasformiranja originalne postave osamdeset i osme (Primož Habič je u međuvremenu strpao u sebe previše konjskih snaga i nestao) ponovo okuplja i snima još nekoliko pjesama s lead gitaristom Drnovšekom za mikrofonom. Stvar koja mi je objasnila hardcore bila je 'Umiranje' – 51 sekunda muke i bijesa ispljuvanih kroz mutirane Tesline strojeve – tek kad su se u priču uključili bubanj i bas dionica postalo mi je jasno da je to zaista traka, a ne frekvencijski šum aparata greškom podešenog na dugi val. Poslije toga nije se moglo natrag. 

'Srečna Mladina', 'Zastave', 'Melanholija' (koja će ostati jedan od meni najdražih njihovih brojeva), 'Petek Zvečer', 'Ni izhoda', i tako, u svega nekoliko minuta, do 'Perspektiva'. U tih se devet pjesama (sve su se, uz još nekoliko numera, pojavile u septembru '84. na izdanju koje je ostalo zabilježeno kao valjda najčešće umnažana kazeta slovenske muzike) bend stigao transformirati iz hladnog i ultrabrzog hardkora u još hladniji dark-waveom i post-punkom hibridizirani stroj koji je, međutim, zadržao i dalje razvio sjajan Drnovšek/Habičev smisao za jednostavnu no pamtljivu i u punom smislu himničku melodiju.

'Perspektive' otvara ravnjak s reverbom zasićenim, u maniri Killing Joke produciranim dobošem (Borut Činč), koji do kraja potkiva klasičnu, pravilnu A/B/C strukturu. Refren i kitica donose međuigru muškog i ženskog vokala (Tanja Ukmar, '85. napustila bend), koja se proteže i na refren, dok C predstavlja sjajna gitarska dionica koja kao da je ispala s neke zagubljene verzije 'Shadowplay', 'Interzone', ili 'Transmission' Joy Divisiona. Habičeva dopaška distopija uspjela je s druge strane u kratak tekst sabiti svu otuđenost ljubljanskog asfalta i egzistencijalni angst, bolnu bačenost u svijet iz koje se nemoguće iskobeljati: ampak tle moram bit. Sivilo koje pritišće lice, tvornicu, stroj, na kraju i samog čovjeka njegova je neotuđiva boja, vrisak i psovka njegov su standardni soundtrack. I jednog i drugog kod Nieta ima u izobilju. I nije čudo da su i bend i njegov frontmen trajali kratko ali zaorali duboko; po sinapsama, mesnim pejzažima tijela, svojim i tuđim žilama. Ovu sam pjesmu, sa slušalicama u ušima, smucajući se raznoraznim gradovima u svim njihovim zimama, vrtio do iznemoglosti. Bolje: ona je vrtjela mene.

Piše: Marko Pogačar