Glazbeni dnevnik: Darko Rundek, 'Señor'

Darko Rundek, 'Señor', (Apokalipso, Jabukaton, Zagreb, 1997.)

I vidiš grad

Zagreb, sigurna godina. Ako nečeg sigurnog u gradovima i godinama ima. Samo jedno je s tim u vezi zapravo moguće tvrditi: godine dolaze i odnose nas, komadić po komadić, nokat po nokat, sve dok ovi konačno ne prestanu rasti.

U jednoj od takvih godina, može ovoj koja je nedavno počela, stojim u svojoj kadi, pod vrućim mlazom, buljim kroz zamagljeno staklo, zatim ga otvaram i puštam unutra zimu, a ona ulazi, kako već jest i hoće. Taj pogled s devetog kata betonske beštije – pogled zbog pogleda; tupilo i ljepota, glupi ritam vlakova koji odlaze a isto tako mogu i ostati, samo ako netko to odluči, plast magle koja se odozdo uvijek i podlo podiže i miješa s parom mog tuša, parom kojom si štavim kožu, tjeram tijelo da otpusti viškove, iskašlje istrošen dan, kožu da poprimi boju neba koje nas napušta – taj pogled jest ova pjesma. Sva tuga. Svo tupilo. Sva glupost i prolazak, i sva ljepota.

Bez potrebe da pojašnjavam, Señora smatram svojom vlastitom uglazbljenom biografijom. Zašto? Zato što mogu. Sa mnom je, za razliku od dobrog djela muzike koju volim, od početka, otkad se pojavila ta ploča, posljednja stisnuta pesnica. Nisam veliki fan Rundekove solo diskografije. Rundek bez Haustora dođe mi kao rakija od dvaipo posto; isti okus i miris, ali bez puno učinka. Señor je pak pogodio, i to pogodio kao što rijetko što pogađa. Udario i raskolio štogod sinapsi.

Sastavljen s očitom namjerom da može biti čitan i izvan glazbe, tekst sadrži sva gusta mjesta Rundekove poetike, standardne tematsko-motivske preokupacije i formalna rješenja. Uz egzistencijalnu osnovu, opet je riječ o strukturi koja počiva na oprekama stanja – mirovanja i kretanja, jedine i množine, blizine i daljine. Uvijek kod Rundeka netko odlazi ili dolazi, i uvijek je netko naposljetku isključen iz slike – u ovom gradu nema mjesta za jednog od nas. Upotreba različitih jezika u refrenu (mada pjesma nema klasičan refren, ona je na neki način parataktička, nekoliko se melodijskih linija ravnopravno izmjenjuje) i kodi pjesme to i dodatno podcrtava. Ritmički puls je pravilan, izgrađen na labavoj rimi, sintaktičkim paralelizmima i prividu metra, no ritam skladbe ovu pravilnost razbija, odnosno raščlanjuje na nekoliko cjelina. Ništa tu nije promašeno i, što je najvažnije, nema suvišnog.

Glas i tekst vuku i vode, klavir igra ulogu koju je u nekim drugim trakama imao Sacherov bas, a saksofon dolazi kao i obično kada potpuno poštuje mol: istovremeno iz trulog korijenja i s plave plahte nad glavama. Atmosferom bi se pjesma sasvim dobro uklopila i na neke ranije ploče; na Treći svijet, recimo, između 'Skriven iza lažnih imena' i naslovne, ili Tajni grad, na upravo isto mjesto, između B3 i B4 – 'Samo na čas' i 'Uhoda'. Njezin tempo tempo je sporog hoda. Onog u kojem stalno zastajkuješ, spotičeš se o sebe i druge, i grizeš. Grizeš i prolaziš; od Trešnjevke preko Donjeg grada do Trnja, od Berlina do Manhattana, kojim god hoćeš redom. I ruke u džep i oči u grad, i grad u nebo. Pa ti prolazi, crna godino.

Piše: Marko Pogačar