Lopovi
Zdravo. Mi smo lopovi u provincijskom hotelu.
Čekamo da se netko razvali
Ili mu podmetnemo drogu u piće.
Zatim mu pretresemo džepove,
Uzmemo sat i lisnicu.
Jednostavno jako volimo novac.
Svatko ima životne ciljeve.
Ja želim golemu kuću s golemim posterima
Metallice na zidovima, on želi Hummera
Da njime praši Glavnom ulicom,
Da preko spuštenih prozora
Viče: 'Jebite se i jebite čitav ovaj jebeni grad!'
Ulov nam je, ipak, prilično mršav.
Tko ovdje dolazi? Nitko do ljubavnika
I trgovačkih putnika švedskih make-up kompanija.
Bez žaljenja im praznimo džepove.
No može li se zaista živjeti s takvim novcem?
Živimo jednostavno: unajmimo sobičak,
Nedavno smo kupili Toshiba liniju.
No nema dosta za auto.
I uvečer, uz snijegom zametene ulice,
Pod rijetkim uličnim lampama, dvije se zakukuljene
Figure pomiču. To smo mi na putu na posao,
U hotelski bar. Vlasnik dobiva dio.
Prema sporazumu, radimo uredno.
Ne razbijamo njuške niti lomimo rebra. Nesvjesne
Ostavljamo na trjemovima, ne na snijegu.
Pripremamo se za preseljenje u glavni grad.
Znamo par ljudi tamo, kako god, čovjek katkad poželi više,
Kužite? Drugačije, završili bi podmećući jedan
Drugome drogu i pljačkajući se međusobno, tek da ostanemo u formi.
Zatim se 'žrtva' probudi s paklenom glavoboljom,
A 'pljačkaš' je spreman s hladnim oblogom i jakim
Čajem. Snalazimo se. Naravno,
Ne možemo otkriti ime hotela i grada.
Vjerojatno nećemo ostati dugo.
Recimo tek neće to biti zauvijek.
Rujan
Pogon za stabilno vrijeme posluje
Punom parom. Stabla
Miruju na svojim mjestima.
Mobilna jedinka mačke
Tiha na travnatoj površini.
Sve je veoma dobro, veoma snažno,
Veoma realistično.
Sjever
Sjedim i mirno jedem svoju votku
U jednom lokalu na sjeveru grada.
Imam džep pun upaljača;
Mogu zapaliti što želim toplinom ruke.
I ti također sjedi, ti ljupki, plemeniti rode;
Raskomoti se na toploj njuški sudbine.
Samo bez poziva prema drugim mobilnim mrežama–
Jedino pravilo našeg društva.
I sjela je i bila tiha čitavim putem,
Čitavim putem od šest do jedanaest.
Zatim sam ustao rekavši hvala na ovoj večeri–
Na vremenu, prostoru i kretanju.
Dani anđela
Anđeli su vrlo spori momci
Koji kroz šaku puše
Cigarete s čokoladnom aromom.
Prelijevaju iz šupljeg u prazno
Gore na nebu.
Oblaci mirišu kao vanilija,
I sve je tako sigurno, čisto i dobro održavano,
Kao doručak u avionu
Za vječnost parkiranom
Na aerodromu.
S vremena na vrijeme gledaju stare akcijske filmove
Misleći: dobro, pa i mi bi mogli…
Zatim zajedno negdje odu,
Tek blago pokunjeni.
Stignu tamo – u vrt,
I hodaju među stablima jabuka berući
Voće s drva znanja dobra
I zla. Zagrizaju. Mljackaju. Za njih
Je bezopasno, kao i ostalo.
Jedan dan prolazi; drugi već sviće.
I oni ponovno gledaju akcijske filmove
Na TV-u promjera neba.
Stari svijet
Vidio sam rođenje starog svijeta,
Čitave ulice trošnih kuća
Podignute su, s hrđavom kišom
Olucima, odlomljenim nekoliko metara
Iznad zemlje, vratima istrgnutim iz okvira
I drugim zanemarenim strukturama. Dimom umrljani Opeli
I Volkswageni s ulubljenim haubama i
Flekama hrđe uvoženi su u zemlju, karavan
Za karavanom. Starci za upravljačima dolazili su iz čitavog
Svijeta, od svuda su dovukli te odbačene
Old timere, veselo kašljući u svoje pletene
Rukavice na lokalnim tramvajskim stanicama.
I život se smrznuo. Cijeli je svijet stao na kočnice, voda
Je sporije tekla iz slavina, policija
Je sporije gonila lopove, koji su sporije potezali pištolje
I povlačili okidače koji su se raspadali, poput truleži,
Zadnji put u zrak puštajući goreći pupoljak pucnja.
Metak bi letio barem čitavo stoljeće, naposljetku se smrznuvši
U zraku, poput tablete bačene u gusti, prozirni sirup.
Ili kao žuta vitaminska pastila isteklog roka trajanja
Koja pada iza regala i nastanjuje se u prašini, papirićima i nostalgiji.
Istine
Želim ti reći jednostavne istine,
Otkriti ti važne stvari.
Uvijek otvori vrata, uđi u lift,
Uspni se gore, nastavi hodnikom.
Uvijek uđi u aute, pokreni motor,
I, ako je zima, pričekaj da se zagrije.
Uvijek troši novac, no štedljivo,
I tek s vremena na vrijeme potroši sve što imaš.
U ljeto biti će ljeto, na jesen biti će jesen;
Ne budi frustrirana, ne čini ništa što ti se gadi.
Djevojke će postati mlade žene, i tad ćeš primijetiti
Kako prelaze ceste stišćući ručice djece.
Muškarci će trezveno odvagivati opcije
No onda djelovati u skladu s okolnostima, najčešće griješeći.
Vlade su napravljene da padnu,
Brodovi da klize pod mostovima.
Također svjetla na drugoj obali rijeke
Nikad – zamisli, nikad – neće utrnuti.
Ako se ipak ugase – spakiraj stvari –
Samo najnužnije – i odmah napusti grad.
Kad stigneš na drugo mjesto osvrni se, osloni o drvo,
Možeš zapaliti – ako pušiš – i zatim ustani, razmisli.
Vidiš, ovdje također uvečer piju čaj, a ujutro kavu.
Krive gradonačelnika i čekaju da se stvari poprave.
A ako postoji rijeka, i ako na drugoj obali vidiš svjetla,
To je nešto za što se može držati.
***
Sergej Timofejev
S engleskog preveli Marko Pogačar i Sergej Timofejev.
Foto: Hldrmn / Flickr
