Književni odgoj i ostali jednorozi

Ispričat ću vam priču...

...zapravo, nekoliko njih, ali krenimo redom.

Ivan i Petar najbolji su prijatelji. Idu u isti razred i nekoliko puta tjedno poslije škole zajedno igraju nogomet. Dijeli ih samo jedna stvar – ljubav prema čitanju. Ivan obožava čitati, a kućna biblioteka koju su njegovi roditelji godinama nadopunjavali omogućava mu pristup najrazličitijim vrstama knjiga. Osim možda igranja nogometa, Ivanu ništa nije draže nego provesti poslijepodne zadubljen u neku dobru knjigu. Najviše voli čitati o dogodovštinama Pet prijatelja. Toliko su mu se svidjeli da ih je preporučio svom prijatelju Petru, ali na njegovo razočaranje, Petra to nije ni najmanje zanimalo. Petar je mrzio knjige. Mrzio ih je i njegov otac, koji je smatrao da je čitanje gubljenje vremena i izlika za dokoličarenje. Posebno za dječake. Petru otac nikad nije kupio ni jednu knjigu osim lektire, i to samo onda kad je ne bi uspio naći u knjižnici. S obzirom da je lektira bila njegov jedini doticaj sa književnošću, Petar je zaključio da su sve knjige dosadne i da mrzi čitanje. Njegov otac podržao ga je u tom stavu. Kad su odrasli, Ivan i Petar ostali su prijatelji. Ivan je cijelog života volio čitati, a Petar je objesio naočale za čitanje o klin onog trena kad je završio sa školovanjem.

Petar ima i rođaka, recimo da se zove Mate. Mate je odrastao u maloj sredini. Ni on u kući nije imao ni jednu knjigu, ali je rado odlazio u školsku knjižnicu. Bio je prirodno znatiželjan i često je i sam izmišljao raznorazne priče. Međutim, školska knjižnica bila je vrlo ograničenog fonda. Mate je najviše volio fantastične priče o vilenjacima, patuljcima i raznoraznim magičnim stvorenjima, a takvih u knjižnici gotovo da i nije bilo. Bilo ih je, doduše, u knjižari u gradu u koju je povremeno išao, ali knjige su tamo bile toliko skupe da je Mate o njima mogao samo sanjati. S vremenom, Mate je zaključio da ipak ne voli čitati. Iako je i u lektiri našao nekoliko zanimljivih naslova, većina mu je bila nerazumljiva i dosadna. Nakon završetka školovanja ni Mate više nikad nije uzeo knjigu u ruke.

Sjećam se trenutka kad sam se ja zaljubila u čitanje

Moglo mi je biti osam ili devet godina. Trebala sam ići na igralište, ali ogromni pljusak pokvario mi je planove. Ostala sam kući i od dosade počela kopati po brojnim knjigama u kućnoj knjižnici, sve dok nisam pronašla nju: Beskrajnu priču. Uz pustolovine hrabrih dječaka Atreja (koji je, priznajem, bio moj prvi književni crush) i Bastiana Baltazara Buksa, provela sam cijelo poslijepodne na kauču, grickajući svoju omiljenu grickalicu, hrskavu zelenu jabuku s cimetom. Mirisala je kiša, mirisao je cimet, mirisao je požutjeli papir knjige i park više nikome nije nedostajao.

Kasnije, kad sam odrasla i postala nastavnica stranih jezika, imala sam tu sreću da sam s učenicima mogla razgovarati o različitim temama, dokle god su usvojili ono što je predviđeno po planu i programu. Tu mogućnost sam koristila kad god sam mogla, pokušavajući inspirirati učenike da i sami budu kreativni, da pogađaju kako bi neka priča završila, da pišu pisma i daju savjete likovima iz teksta. Nažalost, djeca i mladi u osnovnim i srednjim školama zadatke otvorenog i kreativnog tipa često su doživljavali kao vrstu osobito napornog mučenja, umjesto kao priliku za igru. Kad bih zadala sastavak ili neki drugi zadatak koji je zahtijevao vlastitu interpretaciju i upotrebu mašte, dočekalo bi me kolektivno gunđanje i pitanje: "Je l' baš moramo?" Čak bi me pitali mogu li umjesto toga vježbati gramatiku, što me je poprilično zgrozilo. Pokušala sam ih navesti i na razgovor o čitanju. I ovdje bih se najčešće razočarala. U gotovo svakom razredu postojala je možda jedna osoba koja je voljela čitati, a ostali su rekli da čitaju samo lektiru, i to samo zato što moraju.

Lektira i čitateljska (ne)kultura

Lektira, koja je za neku djecu i mlade prvi susret s knjigom, često nije bliska njihovim interesima i svakodnevici. Često se zbog opisanog iskustva zapitam koja je svrha lektire u školama. Što želimo da djeci i mladima ostane od svih tih knjiga na popisima koji su predmet opetovanih rasprava? Želimo li da memoriraju činjenice koje će kasnije netko testirati i ocijeniti, ili želimo u njima razviti ljubav prema čitanju?

Mislim da ako previše naglašavamo jednu "pravu" interpretaciju teksta, tako suzbijamo samu svrhu književnosti uopće. Ako već mora opravdati svoje mjesto u nastavi, osim puke činjenice da obogaćuje život na više načina nego što je to moguće nabrojati, književnost potiče razvijanje kritičkog mišljenja i kreativnosti. Smatram da se u nastavi učenike previše često vodi do unaprijed određenih zaključaka, predviđenih planom i programom, da bi ih se "odgojilo" i naučilo nekoj "životnoj lekciji", uz nezanemarivu dozu dociranja. Ono što se dobije tim pristupom su djeca i mladi koji ne vole čitati knjige iz istog razloga zbog kojeg ne vole, primjerice, jesti prokulice – jer su im stariji rekli da moraju, da je to za njihovu dobrobit, da nema deserta ni igrice ako to ne učine – i tako ubili svaku želju da djeca samoinicijativno uzmu knjigu u ruke. Umjesto toga, djeci bi on najranije dobi čitanje trebalo predstaviti kao nešto što radimo zato što je zabavno jer to zaista i jest. Sve ostale dobrobiti čitanja dolaze nakon te jednostavne, ali prečesto zaboravljene istine – čitanje je zabavna aktivnost i tako bi joj trebalo pristupati.

Jasno je da u sklopu svih zaduženja koja su učiteljima natovarena na vrat, oni ponekad jednostavno nemaju dovoljno vremena, a ni mentalne energije koju bi uložili u osmišljavanje posebno zabavnog sata lektire, ali čak i povremeno osvježavanje nastave u obliku kreativnijeg pristupa tekstu može učiniti puno. Svijet u kojem živimo sve brže se mijenja, sve postaje multimedijalno i interaktivno pa bi bilo sjajno kad bi se ti principi mogli iskoristiti i u obradi lektire. Kao profesorici engleskog jezika padaju mi na pamet, recimo, primjeri uvođenja Shakespearea tako da se učenicima prvo pusti Romeo and Juliet Dire Straitsa i razvije rasprava o različitim prikazima ljubavi u književnosti.

Ili upoznavanje s Edgarom Allanom Poeom pomoću videa Christophera Leea kako čita poemu The Raven, što se može povezati s pop kulturom, LOTR-om i brojnim drugim stvarima. Ako netko ima volje, mrvicu vremena i kreativnosti, mogućnosti je pregršt.

S druge strane, ako je knjiga predstavljena kao samo još jedan sadržaj kojeg treba naučiti prepričati, koji ima točnu i krivu interpretaciju, ako djeca slušaju roditelje kako o čitanju pričaju s otprilike jednakim entuzijazmom kao, primjerice, o redovitom odlasku u zubara, koji nije ugodan, ali je dobar za njih i mora se izvršiti, logično je da ni sami neće imati preveliku potrebu da se late knjige.

Čitateljskoj kulturi ne pomaže ni spoznaja da živimo u društvu u kojem je često sramota javno reći da netko voli bilo koji drugi žanr osim takozvane "lijepe književnosti" i kanonskih djela. Uzmimo, na primjer, Doru. Svi znamo jednu Doru. Kad je bila djevojčica, Dora je obožavala Narnijske kronike, Harry Pottera i brojne druge knjige koje su joj omogućavale da zaroni u neki sasvim drugačiji svijet. Voljela je opise magičnih stvorenja, čarobnih napitaka i predmeta koji su imali mogućnost prenijeti onoga tko ih dotakne na drugi svijet. Odrasli su blagonaklono gledali na Doru jer je čitala tipičnu literaturu za djecu tog uzrasta. Međutim, kako su godine prolazile, nešto se u njihovom stavu počelo mijenjati. Dora nije prerasla svoju ljubav prema spekulativnoj književnosti, a odrasli su pričali o njenim književnim izborima sa sve pogrdnijim tonom. Nazivali su to "pričama za djecu" i govorili joj da "kad već voli čitati, neka barem uzme pravu knjigu". I njeni vršnjaci su joj se počeli izrugivati, nazivajući je štrebericom. Dora je počela skrivati svoje knjige o vilama, vješticama i jednorozima. Umjesto toga, usredotočila se na lektiru. Djela koja joj je učiteljica zadala bila su sušta suprotnost knjigama koje bi izabrala za sebe, što joj je potvrdilo ono što su joj svi stalno govorili – knjige s elementima fantastike ne spadaju u pravu književnost. Dora se trudila zavoljeti knjige koje je morala pročitati za školu, zbilja jest, ali unatoč svim naporima to joj nije pošlo za rukom. Ono što se dogodilo jest da je Dora prestala čitati. I tako je jedino kanonsko u Dorinom životu postalo njeno odbijanje da uzme knjigu u ruku.

Doru, kao i brojne druge mlade, prestalo se poticati da čitaju za zabavu, već je čitanje postalo samo jedna od brojnih aktivnosti koje bi ih jednog dana učinilo obrazovanijima, i tako konkurentnijima na tržištu rada. Argument da mladi ne čitaju ne razlikuje se previše od ostalih argumenata kako su ljudi u nekom prošlom vremenu bili bolji/vredniji/pristojniji (umetni stereotip ovdje), što su ustvari prazne riječi. 

Učimo li u školi književnost ili povijest književnosti?

Nikad neću zaboraviti traumu čitanja Ilijade i Odiseje, koja mi je bila prva lektira u prvom razredu srednje škole. Cijeli život strastvena čitateljica, tada sam ozbiljno preispitala svoje životne izbore jer je za mene, klinku od petnaest godina, takva literatura bila previše složena (dopuštam da je problem bio u meni, iako slutim da nije jer su se i moji školski kolege žalili na isto). Dakle, na nastavi, mi nismo učili književnost, već povijest književnosti. Svojim primjerom nisam htjela reći da bi povijest književnosti trebala biti u potpunosti izbačena, ali nemojmo se zavaravati da će se tako mladi zavoljeti čitanje; osim onih rijetkih pojedinaca čija se ljubav prema čitanju najčešće razvila paralelno s lektirom, a ne zbog nje. 

Možda bismo, umjesto da inzistiramo na pamćenju opsežnih činjenica o povijesti književnosti, trebali uvesti književni odgoj, čiji bi cilj bilo razvijanje ljubavi prema čitanju. Mislim da način na koji sada djecu upoznajemo s književnosti naprosto nije dovoljno dobar, a "dovoljno dobar" bi bio onaj koji bi ih zainteresirao za čitanje i potaknuo da uzmu knjigu u ruke i nakon završetka školovanja, koji bi čitanje predstavio kao nešto što ih može zabaviti, a ne im predstavljati gnjavažu. Kad bi se čitanju u školama pristupalo na drugačiji način, možda bi čak i okorjeli "nečitatelji" promijenili mišljenje. Možda bi se onda rjeđe događalo da se, kad sam kao učiteljica na zamjeni u različitim gimnazijama upitala mlade koliko njih voli čitati, u zrak podignu između dvije i pet ruku. 

Prije zaključka sumirat ću ovdje nekoliko svojih zapažanja i poneku činjenicu:
Zapažanje 1: Hrvati, stariji i mlađi, premalo čitaju.
Zapažanje 2: Čitanje je, generalno govoreći, dobra stvar koju želimo poticati.
Zapažanje 3: Mlade najčešće uvodimo u svijet književnosti putem lektire.
Zapažanje 4: Lektira često nije prilagođena dobi, prezahtjevna je i udaljena od interesa i svakodnevice učenika.

Zapažanje 5: Što ako ukinemo lektiru?

Dio mene, onaj mali i nerealni dio, najradije bi izbacio lektiru iz škola. Dapače, strogo bih je zabranila. Zaprijetila bih djeci i mladima kaznama ako ih slučajno uhvatim s knjigom u ruci. Rekla bih im da im čitanje može u glavu utuviti revolucionarne ideje i potaknuti ih na maštanje, a svijetu svakako ne trebaju takve besmislice. Na temelju vlastitog iskustva znam da rijetko što tako jako motivira djecu kao zabrana. 

Na početku sam vam ispričala priču. Zapravo, više njih. Zašto? Zato što mislim da su priče oduvijek bile glavna mjerna jedinica svega. Pomoću njih smo spoznavali svijet, svijet koji smo tada poželjeli podijeliti s drugima i ovjekovječiti u pisanom obliku. To smo i učinili, i počeli roniti na dah tuđim papirnatim svemirima. Ne nužno zato što smo htjeli razvijati kritičko mišljenje, širiti opću kulturu ili se na drugi način intelektualno uzdizati. Ne, to smo učinili iz jedinog pravog razloga – jer nam je bilo zabavno. I to je ona osnova koju ne smijemo zaboraviti.

***

Tekst je objavljen u sklopu projekta I to je pitanje kulture?.

Sadržaj teksta isključiva je odgovornost Udruge za promicanje kultura Kulturtreger.

Projekt I to je pitanje kulture? provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv - Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. kolovoza 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. 

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici