Umjetnost bez volje

1.

Ovaj tekst započet ću onako kako sam oduvijek htio započeti neki od svojih tekstova, napominjući na samom početku kako njegove ambicije ne smjeraju k tome da ponude neku zaokruženu, programatsku koncepciju, već nastoji biti prilog jednoj širokoj temi i dugoj raspravi o njoj, mali prijedlog o potencijalnom i mogućem smjeru promišljanja koje bi poduzeo pretpostavljeni netko kojeg krasi bitno veća poduzetnost nego skromnog autora ovih redaka, skidajući tako sa sebe breme vaših očekivanja te omogućavajući ovom tekstu da vam s nešto manje anksioznosti izađe pred oči.

2.

A uvod je takav zato što je tema ozbiljna – nastojat ćemo, naime, kroz prizmu teorije neuroznanstvenika Roberta Sapolskog o nepostojanju slobodne volje kod ljudi, sagledati kreativnost i kreativni proces, nešto uže koncipirane i predstavljene kao dominantne pristupe tvorbi i tumačenju značenja književnog teksta.

3.

Za početak bi, stoga, trebalo dati kratak pregled spomenute teze Sapolskog (za opširniji prikaz njegove zadnje knjige, Determined: A Science of Life Without Free Will možete pročitati tekst Andree Milat). Ukratko i pojednostavljeno, Sapolsky smatra da su pojedinci, tj. sve odluke koje oni donose, determinirana rezultanta bioloških (genetskih, neuroloških, hormonalnih) i okolišnih (geografskih, socio-ekonomskih, kulturnih, itd.) preduvjeta i okolnosti, što bi se u nekoj inverznoj definiciji moglo sažeti tako da je pojedinac kumulativni rezultat svega onoga što nije. Slobodna volja je pritom de facto iluzija koja proizlazi iz razine i načina funkcioniranja naše svijesti. Štoviše, ona je na neki način nužna kao uvjet mogućnosti našeg funkcioniranja kao svjesnih bića te bića svjesnih svoje smrtnosti, a samim time i potencijalne posvemašnje besmislenosti života.

Sapolsky se u tom kontekstu osvrće i na potencijalne društvene implikacije ove teze, ističući i analognim istraživanjima potkrepljujući kako njezina široka potvrda i aktualizacija ne bi trebale dovesti do društvene dezintegracije. Za njega osobno, društvene implikacije ove teze važne su te ih nešto detaljnije tematizira u kontekstu dekonstrukcije neoliberalno-protestantskog etosa upornosti, marljivosti i predanosti kao osobnog izbora za koji treba (a u teoriji i neminovno hoće) uslijediti zaslužena i neizbježna nagrada, neovisno o općoj diskrepanciji te otegotnim okolnostima koje nečija početna pozicija može predstavljati. Osim toga, zanimljiv slučaj predstavlja i pravosuđe jer postavlja se pitanje kako suditi nekom tko nije odgovoran za svoje postupke, a on navodi prakse koje bi mogle poslužiti kao uzor, vodeći se idejom svojevrsne karantene prije nego kaznionice. 

4.

Sapolsky umjetnosti i kulturi ne poklanja previše prostora u svojim analizama – kulturu uzima u obzir kao bitan faktor determinacije pojedinca, iako je njegovo shvaćanje, dijelom i zbog opsega analize, ponešto reduktivno i generalizirajuće, homogeno. Kulturu dijeli na individualističku i kolektivističku, tj. zapadnu i istočnu, bez potrebe da se osvrne na heterogenost pojedinih kulturnih krugova te složenost interkulturnih i intrakulturnih odnosa i obrazaca. S druge strane, za njegovu općenitiju tezu, a ne konkretnu analizu, to vjerojatno i nije od presudne važnosti.

Puno više prostora ne posvećuje ni kreativnosti, prije svega zbog toga što na (neuro)biološkoj razini još uvijek ne postoji mogućnost preciznog opisa tog izrazito složenog procesa koji još ni izbliza dovoljno ne poznajemo i ne možemo upratiti i definirati, iako znamo, ili barem pretpostavljamo, koje su komponente bitne, odgovorne i sudjeluju u tom procesu. Radi se o višestranom fenomenu koji se javlja uslijed međudjelovanja više faktora: neuroloških, prvenstveno divergentnog mišljenja, koje smjera pronalasku više potencijalnih rješenja za određeni problem, a za koje su odgovorni prefrontalni korteks i zadane mreže u mirovanju; biokemijskih, prvenstveno neuroprijenosnika poput dopamina i serotonina; te okolišnih uvjeta.

U knjizi Behave: The Biology of Humans at Our Best and Worst, kao i u nekim kasnijim intervjuima, Sapolsky kreativnost definira kao posljedicu iznimno idiosinkratične i široke (tj. bitno šire od uobičajene) premreženosti povezanih, asocijativnih mreža neuronskih projekcija. Pojednostavljeno razini shvaćanja autora ovog teksta, to bi značilo funkcionalnu povezanost i premreženost neuronskih centara koji služe za percepciju određenog aspekta svijeta na specifičan način (vizualno, verbalno, itd.) sa bitno širim rasponom neuronskih mreža koje su zadužene za pohranu drugih oblika informacija, sjećanja ili pak produkciju nekog drugog tipa opažaja ili podražaja, tj. nekog oblika komunikacije. 

5. 

Na ovom mjestu sigurno se pitate što ovaj tekst radi na portalu posvećenom književnosti i zašto ste mu ovoliko vremena već posvetili, pa je red da na to odgovorimo prijelazom u domenu pisane riječi, konkretnije, da se ukratko osvrnemo na to kako se shvaćaju tvorba i tumačenje značenja u kontekstu književnog teksta. Naravno, i tu postoji cijeli niz teorija i tumačenja, ali sva se u principu kreću u i oko trokuta Autor – Tekst – Čitatelj, razlikujući se po tome na koji od članova tog terceta stavljaju naglasak, tj. kome daju primat. Štoviše, uopćeno bi se moglo reći kako se s vremenom taj naglasak pomicao u smjeru od autora prema čitatelju: od ideje autora kao medija božanskog nadahnuća te raznih esencijalističkih i pozitivističkih pristupa, preko privilegiranja teksta, tj. intertekstualnosti i Teksta kao bezgraničnog značenjskog potencijala, do čitatelja kao instance prilikom čije recepcije, odnosno čina čitanja se tekst tvori nanovo ili uopće.

Kroz dominantnu figuru autora prelamaju se brojni teorijski toposi koji su sad već tradicionalna mjesta prijepora – od pitanja o svjesnoj intendiranosti značenja teksta u koje je potrebno proniknuti, preko posljedičnih koncepata nadahnuća, talenta i kulta genija kao općih mjesta esencijalizma i pozitivizma, ali i klasične kritike općenito, dolazimo do teze o smrti autora, pri čemu je ta instanca svedena na mrežu intertekstnih relacija, kao svojevrsnu rezultantu svega pročitanog, tj. sveukupne kulturne komunikacije čijim je sudionikom na bilo koji način bila. To nas nadalje dovodi do Teksta kao zbira značenjskih potencijala koji se u konačnici singularno, tj. specifično, realiziraju u činu čitanja, odnosno u čitatelju kao konačnom i presudnom stvaraocu značenja teksta. 

Ako se dva dominantna i dihotomna pristupa figuri autora (nazovimo ih ovdje samo uvjetno klasičnim i strukturalnim) usporede uzevši u obzir tezu Sapolskog o nepostojanju slobodne volje, kao posljedice biološko-habitualne determiniranosti pojedinca (pojam "habitualne" koristi se kao referenca na Bourdieov koncept habitusa, koji se u ovom slučaju koristi u nešto općenitijem i širem značenju nego što ga je taj autor izvorno definirao) moguće je uočiti određene poveznice sa svakim od tih pristupa.

Prvenstveno, nameće se nužnost odsustva mogućnosti intencionalnosti (radi se o svojevrsnoj iluziji kao posljedici već opisanog determinizma) ne samo pojedinog djela, već i same činjenice da je netko umjetnik, čemu je moguće pridružiti i kultura kao faktor determinacije pojedinca, što također govori u prilog jednoj vrsti nesvjesne intertekstualnosti kao izvjesnijem modelu književnog stvaralaštva. Ipak, još uvijek kao da preostaju i uporište imaju pojedini segmenti klasičnog pristupa. Naime, na osnovi toga što je netko – ne svojom zaslugom, nego pukom igrom slučaja – biološki i habitualno podesniji za specifičan oblik stvaralaštva, kao da preostaje prostor za razmišljanje o inherentnom talentu i genijalnosti kao zamašnjacima kreativnosti, koliko god ona sama bila determinirana i neintendirana.  

Ako se osvrnemo na Tekst, moguće je ustvrditi da on postoji kao fizička činjenica te svojevrsni diseminacijski centar potencijalnih, nefiksiranih i individualnih značenja, ali ne i puno više od toga – intendirano značenje pojedinog teksta ne samo da ne postoji nego nije ni moguće; moguće bi tek bilo s odmakom i kroz obrasce više tekstova stvoriti određene zaključke o kulturi u kojoj je nastao i u kojoj cirkulira. U suštini je riječ o već postojećim pozicijama koje su možda tek dodatno relativizirane, što i ne čudi budući da je takav pristup tekstu po sebi impersonalan, na taj način većim dijelom isključujući i stranputice na koje nas navodi iluzija o slobodnoj volji.

Govoreći o recepciji, neizbježno se nameće afektivna volatilnost prosudbe, neovisno o pristupu koji kao čitatelji gajimo ili koliko smo kao čitatelji iskusni i stručni – od biografije autora do detalja teksta, od svjetla u sobi do zvukova koji dopiru izvana – na nesvjesnoj razini sve utječe na shvaćanje i vrednovanje teksta, potirući mogućnost objektivnosti i racionalnosti, kao i svjesnog dovođenja u vezu više različitih tekstova. Istovremeno, recepcijski pristupi upravo ove stvari, s nešto drukčijom argumentacijom, i tvrde.

6.

Treba biti pošten pa postaviti pitanje možemo li iz dosad napisanog zaključiti da nam ovakav pristup govori nešto novo o književnosti i stvaranju? Pa čini se da i ne pretjerano, ali baš to je dobrim dijelom utješno. Kao što ni društvo ni svijet neće propasti ako odjednom svi shvatimo (ili odlučimo shvatiti) da nemamo slobodnu volju na način na koji smo to mislili, ni književnosti se neće dogoditi ništa osobito. 

Istovremeno, ključni uvid ne bi trebalo biti ni nevoljko prihvaćanje onog poznatog inzistiranja o primoranosti i osuđenosti na pisanje, kao nečeg u konačnici ne samo osnovanog, nego čak biološki uvjetovanog i neizbježnog.

Ono zanimljivije i poticajnije, što potencijalno proširuje polje promišljanja i faktore koje uzimamo u obzir kada razmatramo kulturu, jest svijest da humanističke i prirodne znanosti na teorijskoj, ali i praktičnoj, eksperimentalnoj razini u svojim metodama postaju sve premreženije i integriranije, te za neke od teza i pristupa već možemo tražiti i biološko uporište; štoviše, na nešto tendenciozniji način možemo govoriti o uvođenju biologije u estetiku, ne na razini teme ili medija, nego kao kreativne, ali i receptivne predispozicije, kako na socioekonomskoj razini, tako i na hormonalnoj i neuralnoj razini.

U svakom slučaju, promotrena iz ovog ugla, teorija Roberta Sapolskog postavlja više provokativnih i pomalo neugodnih pitanja, nego što nam nudi intrigantnih odgovora, a baš zato je ovo mjesto u tekstu na kojem se vraćamo i podsjećamo na napomene i ograde iz uvodnog dijela ovoga teksta.

A neka od njih bila bi primjerice, kako ideja o odsustvu slobodne volje utječe na književnu, i umjetničku kritiku općenito; kako na sam smisao pojedine kritike, tako i na mogućnost kritike općenito, uslijed potpune (i nesvjesne) nemogućnosti objektivnosti?

Doduše, možda je što se toga tiče poanta upravo u potrebi za argumentacijom, posjedovanjem i korištenjem meta znanja, kako bi se suprotstavljanjem različitih strana ispitale granice i preklapanja, sličnosti i razlike mišljenja i zaključaka, sve kako bi se iščistile nesvjesne pristranosti, a eventualno i njihovi razlozi. Upravo ta dvojba može biti i potentno polazište za mlade kritičarke i kritičare, koji osim što radeći prve korake stječu sigurnost te bruse vlastiti stil i način argumentacije, ali i pokušavaju ispitati koji su efekti i općenitije značenje književne kritike.

Nadalje, postavlja se pitanje ne samo kako vrednujemo, nego i kako biramo tekstove koji do nas dolaze; dodatno se komplicira i usložnjava pitanje "opće kulture" – popularne kulture, masovnih medija i obrazovanja – ne samo kao ključnih faktora koji uvjetuju kulturnu recepciju, u slučaju pojedinaca uvelike oblikovanih okolinom, a pogotovo dominantnom kulturnom matricom (ili matricama) koje hotimično ili neposredno na osobu utječu razmjerno tome koliko im je izložena, nego i zbog toga kako i zašto baš specifični kulturni obrasci postaju dominantni. U kontekstu mladih, koji su, iako u apsolutnom smislu kraće, u bitno intenzivnijem kontaktu sa svim oblicima popularne kulture, taj faktor postaje tim važniji, a pitanje o posljedicama tim složenije.

Promatrajući neke recentne tendencije koje bismo, u ponešto širem značenju mogli podvesti pod tezu Hala Fostera o „povratku realnog“ koje se manifestira dvojako – s jedne strane poetički, kroz naglasak na konkretnom osobnom i/ili političkom; te s druge strane kroz sve primjetnije i češće, organizirane i artikulirane pokrete koji kao fokus imaju borbu za poboljšanje uvjeta u kulturnom polju, samu definiranu kao umjetnički rad – pravo pitanje bilo bi odakle impuls za taj zaokret i promjenu, za to proširenje definicije polja i opsega umjetničkog djelovanja, ako prihvatimo da se ono odigralo bez naše svjesne intencije i volje, samo pod pritiskom vanjskih faktora? I opet, posebno su na udaru mladi koji tek ulaze u polje kulture, dok su istovremeno dugoročne posljedice tih previranja baš za njih najbitnije te će ih oni najviše i najduže osjećati.