Strategije feminističkog čitanja kanona

Čini se da je pojam književnog kanona, nakon nekoliko desetljeća njegova temeljitog preslagivanja i propitivanja iz različitih vizura, danas gotovo nemoguće koristiti bez kritičke aparature koja sa sobom nosi i zahtjev za njegovom temeljitom revizijom. Dotičući se aktualnog statusa književnog kanona u jednoj od najlucidnijih analiza suvremenog književnog polja, posvećenih među ostalim i domaćem književnom terenu, Dubravka Ugrešić (pesimistično ili optimistično?) primjećuje: „Tržište je srušilo zatvorene umjetničke institucije, akademije i fakultete, pregazilo staromodne umjetničke arbitre, čuvare dobrog ukusa, teoretičare umjetnosti i književnosti, otpuhnulo stroge i zahtjevne kritičare, prešlo valjkom preko važećih vrijednosnih hijerarhija i izgradilo svoje tržišno-estetske kriterije“ [1] (2001: 53). Nasuprot pojednostavljenoj dihotomiji, autorica napominje kako tržište „u pravilu nikada nije subverzivno, ne ruši estetske kanone nego ih integrira i iskorištava u svoje svrhe“ (Ugrešić 2001: 185). Pod tržišnim valjkom ipak popuštaju i „čuvari“ i „arbitri“ pa, barem u domaćem književnoznanstvenom kontekstu, relativno rijetko nailazimo na ambicioznija ili čak kolektivno istraživački i kritički postavljena nova čitanja književnog kanona. Pritisku su odoljele tek rijetke inicijative zahvaljujući kojima u javnom prostoru još uvijek možemo naići na kanonska reizdanja te istraživanja, publikacije i razgovore o kanonu i klasicima. Ipak, književni kanon svakako preživljava u književnom obrazovanju, izdavaštvu i uglavnom netržišno orijentiranim kulturnim programima, a kvaliteta njegova života pritom bitno ovisi o entuzijazmu nastavnika, urednika, kulturnih radnika i drugih aktera u književnom polju koji se njime još uvijek bave.

Da odnosi prema književnoj instituciji, a stoga i kanonu kao jednom od njezinih središnjih mehanizama, ovise o različitim izvanknjiževnim pozicijama i kategorijama, Ugrešić je u Zabranjenom čitanju možda najzornije pokazala pod naslovom „Žene, pušenje i književnost“, u kojem duhovito secira rodnu asimetriju u književnoj povijesti, ističući kako su se stoljećima uloge u književnoj produkciji i recepciji među ostalim nejednako raspodjeljivale i prema kriteriju spola. Proizvođači književne povijesti (i sadašnjosti), podsjeća nas autorica, žene uporno nastoje svesti na:

supruge, ljubavnice, prijateljice, obožavateljice, prevoditeljice, pratiteljice, darovateljice, žene-mecene, prepisivačice, tipkačice, korektorice, odane urednice, mudre književne pregovaračice i agentkinje, inspiratorice, muze, savjetnice, vatrene podržavateljice, nježne puniteljice književničkih lula, marljive sobarice spisateljskih kabineta, pažljive kuharice, vrijedne arhivarke, bibliotekarke, strastvene čitateljice, pouzdane čuvarice rukopisa, žive sfinge u posmrtnim književničkim hramovima, spremačice u kućnim muzejima umrlih književnika, laštilice književničkih bista, usisavačice prašine s književničkih sabranih djela, frenetične zagovarateljice društava za obožavanje mrtvih i živih pjesnika, žene, žene, žene… (Ugrešić 2001: 76).

Ne čudi stoga što se među glasovima koji su u posljednjih nekoliko desetljeća kritički progovorili o kanonu i njegovoj proizvodnji ističe upravo ženski glas, odnosno glas feminističke kritike. Gotovo pola stoljeća nakon objave kapitalnih studija koje su utemeljile ovo (inter)disciplinarno područje, feministički odnos prema kanonu i dalje je jedno od intrigantnijih pitanja koja možemo postaviti o dinamici moći u književnom polju. Najveći je utjecaj na njegove formulacije ostvarila anglofona feministička kritička produkcija 1970-ih godina, sa svojim danas već klasičnim studijama poput Seksualne politike (Sexual Politics, 1970) Kate Millett, Njihove vlastite književnosti (A Literature of Their Own: British Women Novelists from Brontë to Lessing, 1977) Elaine Showalter i Luđakinje u potkrovlju (The Madwoman in the Attic: The Woman Writer and the Nineteenth-Century Literary Imagination, 1979) Sandre M. Gilbert i Susan Gubar, koje su redom utemeljile neka od uporišta feminističkog okršaja i ukrštaja s kanonom, ponajprije u metodološkom smislu.

Ako se prisjetimo temeljnih postavki ovih studija, dominantni se ton feminističkih čitanja književnog kanona kretao od politički relativno jednostrane kritike predodžbi o ženama u kanonskim djelima koja uglavnom – pa i danas – krasi muški potpis, preko istraživanja nedovoljno poznatih aspekata te otkrivanja i spašavanja od zaborava zanemarene ženske književne struje, do osmišljavanja alternativnih poetičkih i kritičkih modela prikladnih za pristup spisateljicama i njihovu odnosu prema književnoj tradiciji te repertoaru tema i postupaka, statusu ženskog autorstva i ostalim aspektima ženskog čitalačkog i stvaralačkog udjela u književnom polju. Budući da su se pritom strategije feminističkih čitanja kanona razvijale u nekoliko smjerova i u dijalogu sa širom književnom i stručnom produkcijom, bez pretenzije na cjelovitost u nastavku ovog teksta fokusirat ću se na dva pitanja koja se od začetka suvremene feminističke kritike ističu u raspravama o kanonu – 1) unutar- i izvandisciplinarnu homogenizaciju feminističkog odnosa prema kanonu, i 2) probleme koji prate temeljni zahtjev za uključivanjem autorica u postojeće kanone. 

Homogenizacija feminističkih čitanja kanona

Talijanski književni teoretičar Franco Moretti poznat je po različitim modelima koje u svojim studijama koristi kako bi istražio nove mogućnosti razumijevanja književne povijesti. Među njima se nalaze i dvije metafore koje preuzima iz lingvistike kako bi sagledao različite procese usložnjavanja i unifikacije u književnom polju. Za pristup prvima Moretti se poslužio metaforom stabla, koje prikazuje kako se izvorno jedinstven fenomen dijeli, odnosno razgranava. Za prikaz suprotnih procesa – procesa objedinjavanja izvornih raznolikosti – autor se poslužio metaforom vala [2]. Prenoseći Morettijeve pojmove u analizu disciplinarne pozicije feminističke kritike, mogli bismo pretpostaviti da se i ona – izvanjskim pogledom – uglavnom koncipira kao jedinstven val kritičarki koje su se u zapadnoj humanistici pojavile krajem 1960-ih godina i poduhvatile se žustre kritike književnog kanona, a pritom za volju svojih političkih ciljeva (navodno) pokušale i srušiti vrijednosti koje kanon čine kanonom. Međutim, srodan se prigovor feminističkoj kritici upućuje i iznutra, unutar same discipline u kojoj se autori/ce međusobno čitaju. U procesima diseminacije i selekcije, proizvodnje čitanki, uvoda i priručnika te obrade područja u općim pristupima književnoj teoriji druge polovice 20. stoljeća feministička se kritika uglavnom koncipirala kao jedinstven val, koji objedinjava određene teorijske i metodološke tendencije, a druge osipa i ostavlja za sobom. Zato je prvi problem koji se javlja u raspravi o feminističkom odnosu prema kanonu njegova homogenizacija ili čak redukcija na jednu poziciju i metodu.

Iako je konflikt mnogima prva asocijacija na spoj feminizma i kanona, riječ je o daleko kompleksnijem odnosu od relativno jednostrane kritike kakvu, razumljivo, nalazimo na začecima feminističkog interesa za književnost. U jednom od prvih pokušaja sustavnije procjene feminističkih pristupa kanonu – eseju Izdaj naš tekst: feministički izazovi književnom kanonu [3] (Treason our Text: Feminist Challenges to the Literary Canon, 1983) – američka teoretičarka Lillian Robinson piše: „Kao i s drugim opresivnim institucijama, jedva smo ih svjesni dok ne uđemo u sukob s njima“ (1983: 83). Nije slučajno da se već u Drugom spolu Simone de Beauvoir, objavljenom 1949. godine, dakle dva desetljeća prije prvih cjelovitih feminističkih studija posvećenih književnosti, pojavljuje jedna od prvih utjecajnih artikulacija feminističke kritike književnih predodžbi o ženama u kanonskim djelima, koja su na zapadu uglavnom napisali i potpisali muškarci. U shematiziranim oprekama koje su obilježile rane faze kritičke rasprave o kanonu na jednoj strani problemskog klatna nalaze se norme, kulturne vrijednosti i isključivost, nasuprot kritici, relativizaciji i uključivosti koje su još od kraja 1960-ih godina propagirale i feministička i druge angažirane kritike, poput postkolonijalne i marksističke. One su s jedne strane ponudile kritička čitanja (muškog, zapadnog, bijelog, građanskog, itd.) kanona, a s druge su strane svoje alternativne kanone postavile kao kandidate, ili čak konkurenciju postojećem kanonu. Međutim, kako ističe Robinson, nijedan od ovih pristupa ne postavlja radikalniji izazov kanonu „kao kanonu“ (1983: 86), odnosno pojmovima vrijednosti i univerzalnosti koji utemeljuju i kanon i instituciju književnosti uopće.

Ako se zadržimo na prva dva koraka – kritičkom čitanju i reviziji kanona, ne iznenađuje da su se već zbog njih feministkinje našle na meti kritike proučavalaca književnosti koji bi u obavljanju svog zadatka željeli zauzeti tzv. „neutralnu“ poziciju (koja, naravno, nije neutralna, već sadrži određene teorijske i metodološke pretpostavke o književnom tekstu i kulturnom polju). Primjerice, u jednoj od utjecajnijih studija o suvremenoj književnoj teoriji – naslovljenoj Demon teorije (Le Démon de la théorie: Littérature et sens commun, 1998) – Antoine Compagnon feminističku kritiku zajedno s kulturalnim studijima, psihoanalizom i marksizmom isključuje iz razmatranja, a za volju skupine (navodno) neutralnih pojmova: književnost, autor, svijet, čitatelj, stil, povijest i vrijednost. Razvikaniji je stav američkog kritičara Harolda Blooma, koji u studiji Zapadni kanon (The Western Canon: The Books and School of the Ages, 1994) žali što „škola ozlojeđenih“ (The School of Resentment), skupina kritičara stasalih s francuskom teorijom 1960-ih i 1970-ih godina, među kojima ističe kulturne materijaliste ili neomarksiste, nove historičare (sljedbenike Foucaulta) i feministkinje, odolijeva izazovu kanonskih  djela. Iako Bloom smatra da ozlojeđeni namjeravaju srušiti kanon u svrhu svojih društvenih programa (1994: 4), dovoljno je zaviriti u korpus na koji se referira kako bi se njegova kritika pokazala uvelike promašenom.

Dvostruke margine

Sredinom 1970-ih godina francuska spisateljica Marguerite Duras svoju je poziciju u književnom polju opisala kao dvostruko marginalnu (Duras 1974: 61 prema Rubin Suleiman 1990: 15), a njezinom je opaskom književna teoretičarka Susan Rubin Suleiman naslovila svoju studiju posvećenu spisateljicama i umjetnicama u nadrealističkom pokretu [4]. Kako objašnjava Rubin Suleiman, „avangardna spisateljica dvostruko je nepodnošljiva iz perspektive centra jer njezino pisanje iznevjerava ne jedan već dva skupa očekivanja/kategorizacija; ne odgovara ni 'uobičajenom revolucionarnom gledištu' ni 'ženskom gledištu'“ (1990: 15). Figurom dvostruke margine mogli bismo opisati i feministička čitanja književnog kanona koja odudaraju i od tradicionalne recepcije kanonskih djela (jer je riječ o čitanju iz feminističke perspektive) i od feminističkih zahvata koji kritički odbacuju kanon ili u njega nastoje ucijepiti žensku književnu liniju (jer je riječ o istovremeno afirmativnoj i subverzivnoj intervenciji u dosadašnja čitanja klasika).

Plošan pogled na feminističku kritiku koji nažalost i danas, pa i na lokalno-regionalnom književnom terenu, prečesto susrećemo, a reproducira se kako u stručnoj literaturi tako i u javnom prostoru, ne uspijeva zahvatiti produktivnije feminističke susrete s kanonom niti njegovu ulogu u konstrukciji temeljnih književnoteorijskih pojmova i kritičkih pristupa. Prisjetimo se koncepata poput revolucije pjesničkog jezika Julije Kristeve,  proizašlih iz avangardnog raskida s devetnaestostoljetnih buržoaskim shvaćanjem umjetnosti, koje je uostalom i iznjedrilo (i svjetski i nacionalni) književni kanon. Spomenute kritike, poput Compagnonove i Bloomove, koji bi angažiranije teorijske perspektive najradije isključile iz aktualne slike proučavanja književnosti, teško da se mogu nositi s inovativnim feminističkim interpretacijama kanona, poput Kristevine analize avangardnog pjesničkog nasljeđa te recentnijim produktivnim spojevima feminističke perspektive s formalističkim pristupima književnom tekstu, kakve još od 1980-ih godina zagovara u nas bitno zanemarena feministička naratologija. [5] Naime, da bi se u obzir uzele i temeljitije feminističke intervencije u tradicionalnu književnoznanstvenu aparaturu, potrebno je i bitno promijeniti pogled ne samo na feminističku kritiku, već i na udio srodnih joj perspektiva poput kulturalno-studijske, marksističke i postkolonijalne u aktualnom stanju književne znanosti. Zato se i moramo zapitati jesu li feministička čitanja kanona doista stjerana u slijepu ulicu površne kritike ili ova pretpostavka proizlazi iz njihove nimalo benevolentne recepcije u širem književnom polju?

Pojednostavljena shvaćanja feminističke kritike stoga sustavno previđaju i ona čitanja koja ni manje ni više nego kanonski tekst okreću protiv njegove tradicionalne recepcije i pokazuju kako nam klasici ponovno mogu postati saveznicima, čak i u najaktualnijim borbama. Upravo ovakva čitanja ponajviše idu u prilog tezi da je nepriznata unutarnja rascijepljenost kanona najbolji „potencijal za zaštitu od njegova autoritarnog pritiska i preduvjet mogućnosti njegove revizije“, kako to ističe Vladimir Biti u svojem Pojmovniku suvremene književne i kulturne teorije (2000: 247). Klasični je primjer ovakva čitanja poznati, ali rjeđe prizivani esej Shoshane Felman Žene i ludilo: kritička zabluda (Women and Madness: The Critical Phallacy, 1975), u kojem autorica čita Balzacovu kratku priču Adieu otkrivajući zablude njegovih priznatih kritičara. Naime, Felman je u svom čitanju interpretativni fokus preusmjerila s muških na ženske likove i relativizirala status središnje „muške“ (ratne) priče afirmirane u Balzacovoj recepciji. Ovaj je esej jedan od zornijih primjera feminističkih čitanja koja Jonathan Culler u svojoj knjizi O dekonstrukciji: teorija i kritika poslije strukturalizma (On Deconstruction: Theory and Criticism after Structuralism, 1982) opisuje konceptom drugog momenta feminističke kritike. Kako objašnjava Culler, u ovom se momentu razvoja feminističkih teorija i metoda kritika obvezuje „da preko postulata o čitateljici proizvede novo iskustvo čitanja i da čitatelje – muškarce i žene podjednako – navede na preispitivanje književnih i političkih pretpostavki na kojima se temeljilo njihovo čitanje“ (1991: 44). Slijedeći primjer Felmanina čitanja Balzaca, cilj je ovakve feminističke kritike obrnuti pretpostavku prema kojoj je „perspektiva muškog kritičara spolno neutralna, dok se feminističko čitanje motri kao slučaj zastupanja posebnih interesa i kao pokušaj da se tekst ugura u kakav unaprijed određen kalup“ (Culler 1991: 48). Štoviše, cilj je i pokazati kako je feministička kritika umnogome „racionalnija, ozbiljnija i promišljenija od muških čitanja koja mnogošto izostavljaju i iskrivljuju“ (Culler 1991: 51). Stoga među poticajnijim feminističkim pristupima kanonu možemo izdvojiti upravo ona koja kanon okreću protiv njegove dosadašnje recepcije, a pritom obogaćuju razumijevanje ne samo pojedinog djela, već i autora i razdoblja kojim se bave, kao i konceptualizaciju književnosti i književnog teksta u širem smislu. Međutim, feministički stav prema (uglavnom muškom) kanonu tek je jedna strana problema koji nas ovdje zanima, a u nastavku teksta osvijetlit ćemo i jedno od njegovih naličja – feminističke zahtjeve za inkluzijom ženske književnosti u kanonskom popisu.

Trajna agonija (ne)vidljivosti

Osnovnu feminističku dilemu, koja i danas obilježava pokušaje ustanovljivanja različitih književnih i umjetničkih kanona, Lillian Robinson sažima ovako: Uvijek dolazi do trenutka u kojem se zagovornici osmišljavanja kanona u kojem se prepoznaju postignuća obaju spolova moraju usuglasiti ili povući; ili je spisateljica dovoljno „dobra“ da zamijeni određenog pisca na propisanom popisu ili nije. Ako nije, ili bi ga trebala zamijeniti, u ime izricanja istine o kulturi, ili ga ne bi trebala zamijeniti, u ime (neispitane) vrijednosti. (1983: 90)

Paralelizam zagovora ženske književnosti u kanonu i pokušaja redefinicije kanonske književne vrijednosti, Robinson predviđa, ostat će trajna agonija feminističke kritike (1983: 89), koja u konačnici onemogućuje da se u ovoj raspravi pronađe jednoznačno rješenje. O zahtjevu za vidljivošću koji radikalnije ne intervenira u tradicionalnu koncepciju ne samo kanona već i književnosti uopće u domaćoj su književnoj znanosti dosad podrobnije pisale Lada Čale Feldman i Ana Tomljenović u svom Uvodu u feminističku književnu kritiku (2012), gdje u poglavlju Književnost kao (patrijarhalna) institucija pitanje kanona smještaju uz bok periodizaciji i hijerarhiji kao sastavnim elementima književne institucije. Iako je najutjecajniji feministički impuls prema kanonu njegova revizija („uključimo određena imena u kanon“) ili inverzija („raskrstimo s kanonom i izgradimo svoj“), autorice ovdje zaključuju kako se i feministički osviješten protukanon suočava s određenim paradoksima, ukoliko „spisateljice u njemu neće izbjeći primatu svojega ženskog, a ne spisateljskog određenja, koje ih je (…) iz kanona i izbacilo“ (Čale Feldman i Tomljenović 2012: 120). Nadalje, tvrde autorice, „dominacija feminističkih tonova koja je mnogima možda za njega ulaznica prijeti (…) da potisne neke druge komponente njihova opusa, baš kao što prijeti i zanemariti eventualne tješnje poveznice s matičnom kulturom, razdobljem i književnim uzusima negoli sa ženskom linijom književnih interesa“ (Čale Feldman i Tomljenović 2012: 120). Autorice zato zaključuju da se pitanje kanonizacije ne može svesti „samo na procedure isključenja imena, nego i na propuste nekih segmenata ili obilježja opusa kojima se i žensko uvrštenje u kanon katkad 'plaća'“ (Čale Feldman i Tomljenović 2012: 123).

Do sličnog zaključka dolazi i Laura Rosenthal u svojem poznatom članku Recovering from Recovery (2009), gdje se referira na književnoznanstveni tretman spisateljica 18. stoljeća te iznosi kritiku projekata „otkrivanja“ ili „oporavka“ (u širem smislu „vidljivosti“) koji dijelom reduciraju ženske i srodne opuse na rodnu komponentu. Autorica se stoga pita – „Postoji li način da se oporavimo od oporavka? Hoće li pozornost usmjerena na spisateljice u određenom trenutku nadići kategoriju 'spisateljica'? Treba li to uopće učiniti?“ (Rosenthal 2009: 2). Iako je projekt oporavka, ističe Rosenthal, „konsolidirao feminističku teoriju i praksu, oblikovao određene vrste specijalizacije i osigurao temelje za budući rad“ (2009: 2), pod imperativom oporavka/vidljivosti ponekad postrani ostaje procjena intelektualnog, historijskog i kulturnog značaja autorica, kao i uvid o estetskoj snazi i političkoj kompleksnosti njihova djela (2009: 5), koji bitno proširuju i usložnjavaju ne samo nosive koncepte roda i pisanja, već i područja feminističkog (inter)disciplinarnog istraživanja.

Da se nadovežem na dva ključna problema – ako s jedne strane uzmemo u obzir da feministički odgovor na kanon nipošto nije homogen te da s uključivanjem imena (po kojem god principu) bilo u kanon bilo u protukanon kritička zadaća nije završena, ono što me najviše zanima i što zasad samo naznačujem kao temu neke buduće rasprave jest sljedeće pitanje: kakvom koncepcijom književnosti barataju dosadašnje feminističke kritike kanona te u kojoj mjeri one nastoje intervenirati u kategorijalni aparat znanosti o književnosti, a time i u same procedure kojima se i kanon i protukanon, kao i književna povijest, grade i uspostavljaju?

Postjugoslavenska perspektiva

Dok su se u globalnom okviru ključne feminističke rasprave vodile na liniji anglofonih i frankofonih zasada disciplinarnog polja i njihove temeljite postkolonijalne kritike, na ovom mjestu valja se zapitati i o potencijalima jugoslavenskog i postjugoslavenskog književnog prostora u promišljanju pojma kanona, kako nacionalnog tako i svjetskog te njegovih alternativnih koncepcija, među kojima se proteklih godina u književnoteorijskim doprinosima ovoj temi sve više ističe i pojam transnacionalne književnosti.

Uz reaktualizaciju pojma svjetske književnosti od burdijeovski postavljene studije Svjetska književna republika (1999) Pascale Casanova, koju odnedavno možemo čitati i u hrvatskom prijevodu Vande Mikšić (2024, Meandar media), te niza studija koje su potom uslijedile [6], pozornost književnoznanstvenih rasprava sve više privlače i književni fenomeni koji prostorno, vremenski, jezično i poetički zahtijevaju okvire drugačije od tradicionalnih nacionalnih ili komparatističkih – od autor(ic)a izmještenih iz  matičnih književnih sredina, prijevodne produkcije njihovih djela najprije objavljenih na drugim jezicima, njihove kritičke recepcije u širem regionalnom području, do jezičnih i poetičkih izbora koji prizivaju jugoslavensko kulturno-historijsko iskustvo kao interpretativni okvir. Unatoč širini ove rasprave te njezinih teorijskih i metodoloških izbora, u južnoslavenskim književnostima opusi autorica koje stupaju na književnu scenu od druge polovice 20. stoljeća naovamo kontinuirano potiču intervenciju u nacionalne književne kanone, što je od 1990-ih godina potencirano raspadom Jugoslavije i književnim putanjama kojima su prvenstveno spisateljice kao spisateljice krenule. Nakon Vještica iz Rija kao kulminacije javne difamacije svih onih koji se nisu uklapali u dominantni modus operandi tadašnjeg kulturnog polja, nije slučajno da je 1990-ih upravo ženska književnost postala poprištem najsnažnije društvene kritike. Naime, u eseju spomenutom na početku ovoga teksta Dubravka Ugrešić podsjeća da je u povijesti zapadnih društava barem jedno mjesto ipak bilo rezervirano i za žene i za knjige – lomača! O mehanizmima kojima se politika bivših jugoslavenskih zemalja ponajviše prelamala na ženskoj komponenti književnog polja u tematskom broju Sarajevskih sveski Jasmina Lukić iznosi još uvijek vrlo aktualnu tezu: 

potiskivanje rodnih tema deo je daleko kompleksnijih procesa koji su delovali protiv duha dijaloga i razumevanja, a podržavali isključivost i netoleranciju. Potiskivanje ženskog pisanja na marginu (tek nakon što je počelo ozbiljnije da se afirmiše) deo je procesa repatrijarhalizacije, koji je zahvatio sve sredine uvučene u krizu, i koji je bio povezan sa klimom nacionalne isključivosti i netolerancije. Interesovanje i razumevanje pozicije Drugosti iz osamdesetih godina zamenio je u devedesetima totalizujući zahtev za unifikacijom svih gledišta, pa su disonantni ženski glasovi postali apsolutno neprihvatljivi. Ratna kultura oslanja se na duboko patrijarhalni, mačistički model moći, koji rodna analiza ogoljava. Stoga nije čudno što se u ranim devedesetim godinama mnoge značajne autorke pojavljuju kao kritičarke te kulture, što su tada dominantne mizogine strukture moći jako teško prihvatale. (2003: 77)

U međuvremenu, u nizu studija objavljenih u proteklih desetak godina uz pojam postjugoslavenskog kulturnog polja [8] razmatra se dinamika kulturne produkcije koja zahtijeva i prostorno-vremensku i konceptualnu intervenciju u relativno zašivene pojmove nacionalne i svjetske književnosti, kao i pripadajućih im kanonskih djela. Povezujući pojmove jugoslavenske i postjugoslavenske književnosti s pojmom transnacionalne književnosti, u tekstu Rod i migracija u postjugoslovenskoj književnosti kao transnacionalnoj književnosti (2017) Jasmina Lukić ističe da ova perspektiva „sa svojim raznovrsnim pristupima, može ponuditi koristan interpretativni okvir za tumačenje kulturnih proizvoda složenih višenacionalnih, multikulturnih i transkulturnih sredina kao što je bila Jugoslavija“ (2017: 276), a isto vrijedi i za postjugoslavenske kulturne prostore.

Nastojeći Morettijevu metaforu vala primijeniti u analizi (post)jugoslavenskog književnog polja, Lukić ističe tri dominantna vala koji su se ovdje od druge polovice 20. stoljeća formirali onkraj granica pojedinih nacionalnih književnosti: modernizam, postmodernizam i žensku književnost, pod utjecajem međuratne avangarde i modernizma u domaćoj i prijevodnoj produkciji (2017: 279). Odatle, ako feminističku raspravu o kanonu preselimo u postjugoslavensko književno polje, smatram da je nužno obuhvatnije promisliti i istražiti međusobne veze ovih triju valova. Naime, dok se književni kanon – koji je u našoj književnosti uglavnom muški – tradicionalno sustavnije razmatra u odgovarajućem književnopovijesnom kontekstu, djela spisateljica u književnopovijesne preglede nerijetko se uvrštavaju upravo pod kategorijom „ženske književnosti“ ili iskrivljeno shvaćenog pojma „ženskog pisma“, a nauštrb procjene njihova mjesta u relevantnom književnopovijesnom okviru, kako u poetičkom tako i u političkom smislu. Međutim, reducirana slika ženske književnosti u našim povijestima književnosti, književnim enciklopedijama i leksikonima te antologijama književne kritike nije izoliran slučaj. Kako ističe Laura Rosenthal, među komponentama ženskih književnih opusa koji se u projektima „oporavka“ najčešće previđaju upravo su formalna obilježja djela oporavljenih spisateljica (2009: 9). Zato bi proučavanje veza modernističkog i ženskog vala u (post)jugoslavenskoj književnosti – odnosno istraživanje ženskog mjesta u modernističkim poetikama razdoblja te fokus na aproprijaciji modernističkih i avangardnih tendencija u ženskom korpusu – moglo bitno utjecati na reviziju književnopovijesne slike naših poslijeratnih književnosti i ponovno promišljanje različitih koncepcija kanona u nacionalnim i transnacionalnim okvirima. Također, fokus na vezama modernizma, avangarde i ženske književnosti mogao bi doprinijeti i prilagodbi teorijskog i kritičkog aparata za pristup suvremenim autoricama i autorima čija se djela ne uklapaju niti u tradicionalne književnopovijesne i kritičke kategorije niti u aktualne književne trendove. Ovaj je zadatak osobito važan u odnosu prema i dalje rezistentnim tematskim i čak biografističkim čitanjima koja se nerijetko vežu za rodnu perspektivu, a pitanje forme redovito zanemaruju ne samo metodološki, već i teorijski, u smislu i dalje aktualnih definicija politike književnosti kao politike forme.

Vratimo se zato još jednom Zabranjenom čitanju. Naime, pitanja feminističkih čitanja kanona u širem smislu i presjeka ženske produkcije u postjugoslavenskom književnom polju, kao produktivne perspektive u kojoj se ovaj odnos može iznova sagledati, usko su povezana sa širokim spektrom problema na lokalnoj, regionalnoj i globalnoj osi, od makrorazina književne produkcije i obrazovanja do mikrorazina navika čitanja i književnih preferencija. Lucidna dijagnoza koju je Ugrešić postavila vrsti književnosti koja najbolje uspijeva na kulturnom polju poravnatom tržišnim valjkom glasi: ona je „realistična, optimistična, vesela, seksi, eksplicitno ili implicitno didaktična i namijenjena širokim čitalačkim masama (…) Kao takva ona je socrealistička“ (2001: 33). Druga dijagnoza koju Ugrešić iz svoje specifične pozicije postavlja jest činjenica da je svaki pisac (ili spisateljica?) „nečiji pisac, svatko pripada nekom narodu, svatko piše na nekom jeziku“ (2001: 125). Međutim, iz perspektive njezina opusa – a odatle možemo promisliti i o širem pothvatu feminističke revizije kanona u postjugoslavenskoj književnosti – lijek za obje dijagnoze nalazi se u hijazmu pisanja i egzila, koji autoricu vraća vlastitim teorijskim i poetičkim utjecajima – ruskoj avangardi: „Umjetnički čin bio je za avangardne umjetnike čin subverzije. Umjetnost je imala svoju neprikosnovenu autonomiju, u obrani te autonomije sva su sredstva bila dopuštena. Temeljni umjetnički postupak ruske avangardne književnosti bila je izdaja, ostranenie, začudnost, razbijanje ustaljenih književnih normi, iznevjeravanje čitaočeva očekivanja. U tom smislu pisac je bio izdajnik, lisica, a metafora izdaje bila je zaštitni znak pravog umjetničkog djela“ (2001: 129). Možda bi nam autoričin umjetnički credo mogao poslužiti i kao inspiracija za samokritiku vlastitih čitalačkih procedura i pokušaja da pojmove poput kanona, s višedesetljetnim i k tome interdisciplinarnim historijatom rasprave, sagledamo kroz jednostranu kritičku i istraživačku leću. Složenost feminističkih pogleda na kanon, među kojima najproduktivnijima smatram upravo subverzivna, izdajnička čitanja i kanonskih djela i njihovih čuvara i arbitara, podsjeća nas da nije suvišno vratiti se temeljnim postavkama i ustrajati na kanonu usprkos kanonu. Čak i ako pritom propustimo štogod od realističnog, optimističnog, veselog i seksi.

[1] Usp. esej „Aura glamoura“ i druge u zbirci Zabranjeno čitanje.

[2] Usp. Moretti: „Conjectures on World Literature“, New Left Review, 2000. https://newleftreview.org/issues/ii1/articles/franco-moretti-conjectures-on-world-literature 

[3] Pod ovim naslovom esej Lillian Robinson preveden je u časopisu Genero (2002, 1). 

[4] Usp. Susan Suleiman: „A Double Margin: Women Writers and the Avant-Garde in France“ u knjizi Subversive Intent: Gender, Politics and the Avant-Garde (1990), jednoj od rijetkih studija koje nude ne samo ginokritičku rekonstrukciju, već i teorijsku razradu ženskog mjesta u modernizmu i avangardi.

[5] Usp. primjerice inauguralni tekst Susan S. Lanser Toward Feminist Narratogy (1986) te zbornik Narrative Theory: Queer and Feminist Interventions (2015).

[6] Usp. primjerice Damrosch: What is World Literature? (2003) i Rosendahl Thomsen: Mapping World Literature: International Canonization and Transnational Literatures (2008). 

[7] Usp. među ostalim Postnikov: Postjugoslavenska književnost? (2012), Mijatović: Temporalities of Post-Yugoslav Literature. The Politics of Time (2020), Matijević: From Post-Yugoslavia to the Female Continent. A Feminist Reading of Post-Yugoslav Literature (2020) i dr. 

Literatura
Biti, Vladimir. 2000. Pojmovnik suvremene književne i kulturne teorije. Zagreb: Matica hrvatska. 
Bloom, Harold. 1994. The Western Canon: The Books and School of the Ages. New York: Riverhead books.
Compagnon, Antoine. 2007. Demon teorije. Zagreb: AGM. 
Culler, Jonathan. 1991. O dekonstrukciji. Teorija i kritika poslije strukturalizma. Zagreb: Globus. 
Čale Feldman, Lada i Ana Tomljenović. 2012. Uvod u feminističku književnu kritiku. Zagreb: Leykam international. 
Derrida, Jacques. 1982. Positions. Chicago: The University of Chicago Press.
Felman, Shoshana. 1975. „Women and Madness: The Critical Phallacy“. U: Diacritics 5, 4: 2–10. 
Lukić, Jasmina. 2003. „Žensko pisanje i žensko pismo u devedesetim godinama“. U: Sarajevske sveske 2: 67–82. 
Lukić, Jasmina. 2017. „Rod i migracija u postjugoslovenskoj književnosti kao transnacionalnoj književnosti“. U: Reč: časopis za književnost i kulturu, i društvena pitanja 87, 33: 273–291. 
Moretti, Franco. 2000. „Conjectures on World Literature“. U: New Left Review 1.
Robinson, Lillian S. 1983. „Treason Our Text: Feminist Challenges to the Literary Canon“. U: Tulsa Studies in Women's Literature 2, 1: 83–98.
Rosenthal, Laura J. 2009. „Recovering from Recovery“. U: The Eighteenth Century, 50,1: 1–11. 
Rubin Suleiman, Susan. 1990. Subversive Intent: Gender, Politics and the Avant-garde. Cambridge: Harvard University Press.