Page arrow
Piše: Mirela Dakić

Tko se boji feminističke kritike?

Large virginia woolf 1912.jpg large

Virginia Woolf, Vanessa Bell, WikiArt.

Utorak
05.12.2023.

Više od dva mjeseca prošla su od književne promocije koja je privukla nesvakidašnju pozornost ne samo na domaćoj književnoj i kulturnoj sceni, već i u širem javnom i medijskom prostoru. Združeno predstavljanje romana Psi Dore Šustić i Dok prelaziš rijeku Zorana Ferića, na kojem su uz autoricu i autora sudjelovali i pisac Nikola Petković te novinar Vid Barić, na ovogodišnjem riječkom sajmu knjiga i festivalu autora vRisak izazvalo je lavinu reakcija – od niza tekstova naših književnica i kritičarki koji su uslijedili nakon osvrta Dunje Matić objavljenog na portalu VoxFeminae do medijskih istupa svih četiriju sudionika promocije  te svakodnevnih komentara u medijima i na društvenim mrežama.

Seksizam, autonomija, feminizam, cancel kultura, smijeh, tema, stil, privilegija, margina – neki su od lajtmotiva pozamašnog skupa tekstova koji čine, riječima Borisa Postnikova, književnu polemiku godine. Iako bi dijelu zainteresiranih za ovu raspravu možda odgovaralo da se ona što prije stiša, mnogi bi se složili da je neophodno održati je otvorenom te promisliti i o njezinim širim dosezima.

Naime, od sličnih situacija kojima smo na domaćoj književnoj sceni svjedočili posljednjih nekoliko godina, ova se ipak razlikuje količinom i jačinom kritičkih glasova koji su, krenuvši od sporne promocije, postavili dalekosežnija pitanja o odnosima moći u književnom polju. Doista, zašto je jednima (ženama, mladima, prekarno zaposlenima, potplaćenima, više toga ili sve odjednom, i tako dalje) u književnom polju nelagodnije nego drugima? Koji strukturni uvjeti omogućuju i reproduciraju ovu raspodjelu? Kakvu odgovornost sa sobom nosi riječ izrečena i napisana u javnom prostoru? Imamo li pravo u tom prostoru očekivati informiranog i pristojnog sugovornika? I kako bismo mogli mijenjati postojeće stanje?

Iako smo naišli na pokušaje da se problemi istaknuti u reakcijama na promociju diskreditiraju epitetom provincijalnog, kao da se drugdje (gdje?) razgovara o znatno važnijim temama (kojim i za koga?), valja podsjetiti da je ovdje riječ o itekako problematičnim, a ustaljenim obrascima tretmana žena (i autorica i kritičarki) u književnom polju koji se opetovano i posvuda pojavljuju. A upravo je takve obrasce feministička kritika – pristup književnosti koji se razvija na spoju feminističke teorije i književne teorije i kritike – odavno prokazala te se s njima i danas suočava. Pobrojimo samo neke od gorućih problema na koje su upozorili dosad objavljeni prilozi: strah i nelagoda žena zbog neprimjerenih komentara o njihovu radu, diskreditacija kritike i izbjegavanje odgovornosti optužbom takozvane kulture otkazivanja, seksizam u književnom polju i javnom prostoru uopće te važnost govora o njemu, marginalizacija feminističkih tema i otpor prema feminizmu u javnoj sferi, nužnost obrazovanja o rodnoj ravnopravnosti, uloga humora i društvenih mreža u aktualizaciji feminističkih tema, odnosi feminizma i književnosti, i mnogi drugi.[1]

Imajući u vidu dosadašnje priloge raspravi, pokušajmo s kakvim-takvim vremenskim odmakom djelomično raspetljati poprilično nelagodno klupko, na čijem se jednom kraju nalazi reduktivna slika feminizma i njegovih predstavnica u književnosti – napose feminističkih kritičarki, ali i feministički orijentiranih čitateljica i književnica. Na drugom se kraju ovog klupka nalazi suprotstavljena figura kritičara, čitatelja i pisca koji ustaje u obranu autonomije književnosti. Poput problematičnog tretmana žena u književnom polju, dihotomija između feminizma i književne ili umjetničke autonomije, koja se analogijom širi na dihotomiju politike i književnosti, ni u kojem smislu nije aktualni, domaći patent, izumljen u Rijeci 2023. godine, već stalno mjesto književnoznanstvenih prijepora unatrag nekoliko desetljeća.

Pitajući se kako je feminizam promijenio način na koji shvaćamo književnost, u uvodnom poglavlju studije Književnost nakon feminizma (Literature After Feminism, 2003) književna teoretičarka Rita Felski osvrnula se na najutjecajnije zagovornike prividnog sukoba između književnosti i feminizma. U njihovim očima feministkinje „ne samo da mrze muškarce; one također preziru književnost… One su se oglušile o sirenski zov ljepote i zaboravile očaravajuću igru jezika i forme. Njihove su uši začepljene, a srca kamena i tvrda. Čitaju književnost stisnutih usana, osuđujući, revno tražeći i najmanju naznaku seksizma. Feminističke su kritičarke, govore nam, strogi ideolozi, bez smisla za humor, koji kompleksna djela svode na jednodimenzionalne poruke i puke izraze piščevih društvenih predrasuda.“[2] Kao opis posla ne zvuči baš privlačno, zaključuje autorica (bez humorističnog efekta, dakako).

Suočena s karikaturom feminističke kritičarke, koja je više puta iskrsnula i na riječkoj promociji i u kasnijim osvrtima njezinih sudionika, a zbog sasvim realne mogućnosti daljnje marginalizacije feminističkih tema, smatram da nije suvišno podcrtati nekoliko činjenica, koliko god poznate bile.

Najprije, da se feministička kritika kao suvremena disciplina razvija više od pola stoljeća, oblikujući svoje konsenzuse i disenzuse u živom i plodnom dijalogu s humanistikom i društvenim znanostima, kao i da je niz književnoznanstvenih pristupa, koncepata i metoda (koji joj se često i rado odriču) feministička kritika upotrijebila kako bi književnosti pristupila iz novih perspektiva, pod novim svjetlima, i stubokom promijenila način na koji čitamo i shvaćamo književni tekst. (Feministička čitanja književnosti koja su na mene ostavila najviše traga upravo su ona koja otkrivaju kritički, emancipacijski potencijal poznatih, kanonskih djela – potencijal koji je u tradicionalnijim čitanjima ostao zanemaren ili previđen. Riječ je o čitanjima koja pokazuju na koji nam način djelo koje nas je nekad davno „uvuklo“, kojem smo se više puta kao čitatelji/ce vraćali/e, može postati saveznikom u najaktualnijim, ali i najintimnijim borbama.)

Nadalje, podcrtajmo i da korpus feminističke kritike čini širok spektar pristupa književnom tekstu, da se unutar disciplinarnog polja feminističke kritike i u dodiru s drugim književnoteorijskim školama o književnosti raspravlja i spori te da ga to ne čini slabijim, već snažnijim (strašnijim?). Da je zbog svih sudionika u književnom polju – od autora, izdavača, nastavnika, učenika, studenata književnosti, književnih teoretičara i povjesničara do čitatelja i čitateljskih zajednica – nužno stvoriti prostore za feminističku raspravu o književnosti, kanonu, autorstvu, estetici, angažmanu, vrijednostima i procesima prevrednovanja.

Svesti višedesetljetno nasljeđe i produkciju jedne discipline (iz koje se pročitalo koliko tekstova?) na figuru sumornog cenzora, nepoželjnog i štetnog za književnost i kulturu, čin je za koji valja preuzeti odgovornost, osobito ako služi legitimaciji vlastite pozicije. S druge strane, riječima Rite Felski, „predstaviti feminizam kao polje raznolikih glasova, radije negoli kao jednostruku, doktrinarnu ideologiju značajno bi oslabilo uporište mnogih autora. Tko je ukrao književnost? Pa feministkinje!“[3] Pomoći može jedino savjet Borisa Postnikova iz već spomenutog teksta Muškarci koji nisu čitali žene: „Slovo po slovo. Riječ po riječ. Tekst po tekst. Pa dok ne naučimo čitati.“

A jednom kad naučimo čitati, mogli bismo se iznenaditi! Naime, u osvrtima na promociju sva trojica sudionika u obrani od nadolazećih kritika pozvala su se redom na: tekst, slobodu u izboru tema i poetike, literarnost. Najmanje dva-tri paradoksa pojačavaju moju nelagodu. Prvo, činjenica da se zagovornici književne autonomije ni na promociji ni u svojim kasnijim istupima nisu detaljnije pozabavili ni tekstom, ni temom, ni poetikom, ni literarnošću. Da su to učinili, dva romana dobila bi i relevantnu analizu i ravnopravan tretman, što je vjerojatno jedan od motiva s kojima slušatelji i dolaze na promocije knjiga. Na ovaj problem upozorila je Dora Šustić u svom tekstu Nježni put: „O dogovorenoj temi razgovora – književnom stilu – postavlja se jedno pitanje. O estetici, tematskim preokupacijama, motivima, pripovjednim tehnikama, problemima oba romana, inspiracijama, kontekstu, njegovim implikacijama postavlja se nijedno“. 

Drugi se paradoks tiče već spomenute opreke (feminističke) politike i (autonomije) književnosti pod pretpostavkom da druga može i treba poslužiti obrani od prve. Baš suprotno, koncept autonomije književnog teksta nipošto se ne može održati kao obrambeni argument protiv feminističke kritike jer ga i feministička kritika sama desetljećima pretpostavlja i zagovara. Doista, riječ je o temeljnoj mogućnosti književnog teksta, ali i umjetnosti uopće, da se svojom temom i formom emancipira od uvjeta, zahtjeva i imperativa konteksta. Jedino takva književnost (ako se vratimo njezinu ishodištu u modernizmu evociranom u paratekstu dvaju romana s citatima Virginije Woolf i Marguerite Duras) može postati uistinu kritična i transformativna u odnosu na društvo i kontekste u kojima se čita i aktualizira. Međutim, polazišna pretpostavka o autonomiji književnog teksta ne oslobađa kritičara ili kritičarku odgovornosti za izrečeno i napisano o tekstu i/u kontekstu.

Feministička se kritika od svojih začetaka borila da se književnost koju pišu žene čita kao književnost, a prvenstveno su to činile spisateljice modernističkih poetika poput već spomenutih Woolf i Duras, koje se nisu bez otpora uklapale u reduktivne, ponajprije biografističke, identitetske i reprezentacijske okvire tumačenja. Sredinom 1970-ih Marguerite Duras istaknula je kako je tradicionalnom čitatelju ženska modernistička poetika dvostruko nepodnošljiva: ne uklapa se niti u predodžbu o piscu (koji je muškarac) niti u predodžbu o ženi (jer kreativno koristi umjetnički postupak)[4]. Ono što kod Duras vrijedi za modernističku poetiku, lako može vrijediti i za recepciju spisateljica uopće, ako u vidu imamo tradicionalni kritički previd forme književnih tekstova koje pišu i potpisuju žene. Činjenica da je književna forma uopće u suvremenom polju nerijetko zasjenjena drugim fokusima interesa, tema je za drugu prigodu. Ovdje je od središnje važnosti kontinuitet specifičnog interesa za formu u feminističkim redovima, koji se desetljećima održava kako na polu ženskog književnog stvaralaštva, tako i na polu književne teorije, kritike i povijesti.

I na domaćem književnom terenu autorice su se desetljećima morale zauzimati za ozbiljan tretman vlastitog književnog djela, umjesto da takav tretman bude pretpostavka stručnog rada na tekstu, i književnoznanstvenog i izdavačkog. Sjetimo se reakcije Irene Vrkljan na kišobran ženskog pisma pod koji je recepcija, zajedno s drugim ženskim poetikama, zaklonila njezino djelo: „nisu me htjeli svrstati u književnost uopće, nego sam stavljena tamo sa strane, i tako me, oni koji to žele, mogu hvaliti, bez da budem konkurencija muškom pisanju“.

Možemo li, doista i napokon, početi raspravljati o tekstu, o izboru teme i forme? Ovo pitanje okupira i domaću feminističku kritiku najmanje četiri desetljeća. No tko je od onih koji u javnom prostoru govore o feminizmu i književnosti na način da književnost brane od feminizma pročitao koje domaće stručno izdanje, časopis ili članak posvećen feminističkoj kritici? Natuknicu feministička kritika u Pojmovniku suvremene književne teorije? Poglavlje iz Uvoda u feminističku književnu kritiku?

Da se dihotomija politike i književnosti u feminističkim predjelima domaćeg književnog polja u kontinuitetu uspješno preslaguje, pokazuje ne samo feminističko i književno nasljeđe naših prostora, nego i jedna od najboljih aktualnih inicijativa u regiji – regionalni književni izbor „Štefica Cvek“, prvi put objavljen u siječnju 2022. godine. Iako je u najširem smislu fokusiran na feminističke i queer teme, temeljni je preduvjet izbora iz pozamašnog skupa književnih tekstova upravo formalni kriterij. Zanimljivo je ipak što se tematski fokus povezuje sa strukturnim novinama koje izbor „Štefica Cvek“ uvodi, a koje propituju uvriježene mehanizme hijerarhizacije i promocije u književnom polju: riječ je o izboru koji u fokus dovodi više autor(ic)a, bez unaprijed definiranog broja, i koji se donosi na temelju preporuka šireg kruga suradnika iz regije. Ova inicijativa jedan je od najboljih primjera kako se postojeće stanje na književnoj sceni može mijenjati i koliko su nam pritom vrijedne lekcije koje smo naučili od Dubravke Ugrešić, među ostalim i o autonomiji književnog glasa. Kako je podsjetila Marija Dejanović u članku Zabilješke o strahu od ženskog glasa[5], nije slučajno što su posljednji doista „otkazani“ autori na našim prostorima bile autorice – vještice iz Rija.

Kad je o feminističkoj perspektivi u književnosti riječ, neprimjerenost mišljenja ili – ili (ili književnost ili politika, ili forma ili sadržaj, ili autonomija ili angažman, ili protukanon ili kanon) u pristupu kompleksnoj temi „žene i književnost“ među prvima prokazala je već spomenuta Virginia Woolf. Iako objavljen davne 1929. godine, njezin esej Vlastita soba iznenađujuće je relevantan i aktualan gotovo stoljeće kasnije. Pripovjedački vješto i duhovito raskrinkavajući veze materijalnih i strukturnih uvjeta književnih i obrazovnih institucija s rodnom diskriminacijom, u prvom dijelu eseja Woolf među ostalim opisuje i dolazak pred vrata sveučilišne knjižnice:

„Mora da sam ih otvorila, jer se istoga časa, poput anđela čuvara što priječi put lepršanjem crne halje umjesto bijelih krila, pojavio ljubazan gospodin srebrnaste kose i prezriva držanja, koji je tihim glasom, mašući mi neka se udaljim, izrazio žaljenje što je damama ulaz u knjižnicu dopušten samo ako su u pratnji sveučilišnog nastavnika ili pak nose sa sobom pismo preporuke. Slavnoj je knjižnici savršeno svejedno što je istu slavnu knjižnicu proklela jedna žena. Ugledna i mirna, s blagom koje čuva sigurno zaključano u svojem krilu, ona zadovoljno spava i spavat će tako, što se mene tiče, zauvijek. Nikada neću probuditi te odjeke, nikada više neću zatražiti to gostoprimstvo, zakleh se dok sam ljutito silazila stubama (…) pomislih na orgulje što odjekuju u kapelici i zatvorena vrata knjižnice i na to kako je neugodno kad se vrata zaključaju, a vi ostanete vani; pomislih kako je još gore kad se vrata zaključaju, a vi ostanete unutra; pa misleći na sigurnost i blagostanje jednog spola te siromaštvo i nesigurnost drugoga te na učinak tradicije ili nedostatka tradicije na duh književnika, naposljetku pomislih kako je vrijeme da pokupim smežuranu kožu toga dana, punu razmišljanja i dojmova i ljutnje i smijeha, i bacim je u živicu“.[6]

Riječka promocija dvaju romana i reakcije koje su uslijedile nakon nje ponovno nam je pokazala da se iza jednih vrata koja otvorimo uvijek nalaze druga. Kad ćemo otvoriti vrata iza kojih ne iznenađuje što autorica koja je napisala i objavila knjigu zna i može govoriti o njoj? U Vlastitoj sobi Virginia Woolf pretpostavlja da će za sto godina (dakle do 2020-ih!) spolovi postati ravnopravni, kako u svim poslovima, tako i u književnosti. Od velikodušnih stotinu godina koje nam je dala ostalo je tek nešto više od pola desetljeća. Imala je sjajan smisao za humor!

 

[1] Ovi problemi podrobnije su razrađeni u tekstovima Dunje Matić, Lane Pukanić, Marije Dejanović, Maše Grdešić, Milene Zajović, Anje Tomljenović i Borisa Postnikova, u gostovanju Ivane Bodrožić u Pressingu na N1 te Dunje Matić i Dore Šustić u Art à la carte na HRT3, i u emisiji Kulturni štab: Seksizam na književnoj sceni s Antonelom Marušić, Lujom Parežaninom, Luizom Bouharaouom i Ivanom Rogar. Zahvaljujem stranici Hrvatski feministi što mi je pomnim dijeljenjem materijala olakšala naknadno praćenje tijeka rasprave.

[2] Felski, Rita. 2003. Literature After Feminism. Chicago/London: The University of Chicago Press: str. 1–2.

[3] ibid.: str. 3.

[4] Riječ je o intervjuu iz 1974. na koji se referira Susan Rubin Suleiman u knjizi Subversive Intent: Gender, Politics, and the Avant-Garde. 1990. Cambridge/London: Harvard University Press: str. 14–15. 

[5] Jutarnji list, 7. 10. 2023., str. 14–15.

[6] Woolf, Virginia. 2003. Vlastita soba. Prev. Iva Grgić. Zagreb: Centar za ženske studije: str. 11–12; 27.

 

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Možda će vas zanimati
U fokusu
Homepage untitled design  28 26.01.2024.

Zakon za budućnost?

Danas, 26. siječnja, Hrvatski sabor izglasao je Zakon o hrvatskom jeziku, koji je posljednjih mjeseci bio tema prijepora stručne i šire javnosti.

Piše: Anja Tomljenović i Ivana Dražić

U fokusu
Homepage 359455218 594306512813757 8018325732218807553 n  1 13.07.2023.

Imaginacije Balkana u Sarajevu

Već osmi po redu Međunarodni festival književnosti Bookstan ove je godine održan od 5. do 8. srpnja, a Petra Amalia Bachmann donosi reportažu.

Piše: Petra Amalia Bachmann

U fokusu
Homepage janko ferlic sfl qonmy00 unsplash 30.06.2023.

Strpljen-spašen

Nedavno nas je dočekala i iznenadila vijest da su Knjižnice grada Zagreba uvele novo radno vrijeme te smo istražili o čemu se radi.

Piše: Anja Tomljenović

U fokusu
Homepage untitled design  15 05.06.2023.

Kako pisati o onome što volimo? Mistika, eros & fandom.

"Ovaj tekst niče na mjestu osvrta na knjigu Anne Carson 'Razstvaranje' / 'Decreation', upravo širenjem fokusa s jedne knjige o kojoj mi se činilo neodoljivo (i) nemoguće pisati, na fenomen kritičke blokade pri susretu s umjetnošću koju volimo."

Piše: An. Fazekaš

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu