Sve je to život

Lucia Berlin je fantom američkog tla. Seleći se za života duž Amerike (preciznije, od Aljaske do Čilea), u nju je upisala nevidljivu, ali trajnu liniju. U Berlininoj prozi, naime, za razliku od njene nomadske pojave, ne postoji ništa fantomsko. Svojom iznimnom, vrlo životnom građom, u čitatelja bi mogla evocirati nekoliko stvari. Visceralnost balade; grubi meksički pejzaž; žestinu votke omotane smeđim škarniclom. Svaki put kad odložite Luciju Berlin, htjet ćete natrag.

Laku noć, Lucia. Hasta mañana.*

U pristupu autoričinom djelu, možda bi trebalo ovako početi: Lucia Berlin je pripovjedačica. Na stranu ograde naratologije, želim reći sljedeće: Berlin je pripovjedačica kao što su to bili prvi pripovjedači/pripovjedačice. Oko vatre, na izvorima čovječanstva. Ili, crtači u špiljama?

Intuitivna i neopisivo zarazna: s Lucijom Berlin sjedate kraj vatre u hladnoj američkoj noći i ne ustajete dok ne stavi zadnju točku.

Američka autorica izdala je prvu zbirku priča 1981., u petom desetljeću života, iako je u književnim časopisima, poput onog Saula Bellowa, prisutna i ranije. Sad već kultni Priručnik za spremačice objavljen je posthumno, 2015., a tri godine kasnije uslijedila je Večer u raju.

Za pogled iz prve ruke, uzmimo priču Pony bar, Oakland:

Ima nekih savršenih, posebnih zvukova. Teniska loptica, loptica za golf udaraju baš kako treba. Lopta u kožnatoj rukavici. Otegnuti mukli udarac nokauta. Omami me zvuk savršenog razbijanja u biljaru, čist udarac preko mantinele i nakon njega prigušeno klizanje štapa pa kuckanje kugli. Mazno trljanje kiksa o kapicu štapa.

Biljar je erotičan kako god ga promatrali. Obično pri mutnom, drhtavom svjetlu flipera. (Večer u raju, str. 221).

Namjerno izdvajam upravo početak priče; ova mjesta, naime, odražavaju kako maestralno radi pripovjedni zvrk. Ponekad – kao u slučaju iznad – on će se zavrtiti fenomenološki, potanko raslojavajući iskustva. Ponekad će pokrenuti pisma: djevojačku ispovijest o stupanju u zrelost. Nekad će se taj zvrk, direktnim obraćanjem, nagnuti prema čitatelju (Čekajte. Dajte da vam objasnim. (…) Zašto se nećkam to vam ispripovjediti? Ne želim da pomislite kako sam sentiš, želim ostaviti dobar dojam.).

Ali nikad, ni pod koju cijenu neće pasti na tlo niti će se do kraja priče zaustaviti.

Svakako, u tome leži uzbudljivost ove poetike – promišljenoj, pucketavoj dinamici.

Potonji pridjev – sjajno pogođen za puls i poiesis Berlinine proze – dolazi od Lydije Davis, autorice koja je Luciju, među ostalim, afirmirala na književnoj sceni. Pritom, pucketavost o kojoj Davis govori je odlika unutarnjeg kao i vanjskog, ritmičkog dijela sižea. To jest, Berlinin tekst razvija se pucketavim, kontroliranim jezikom. Efektnom rečenicom, brzopoteznim nabrajanjem, praskavim dijalogom.

Pucketavost radnje pak ostvaruje obrada svakodnevice; uvid u njenu egzotičnost ili pak zaoštravanje, usložnjavanje. Na primjer, u priči Angelova praonica egzotika proizlazi iz susretā junakinje s Indijancem u praonici rublja. Iz viskija koji on nateže, pare u kojoj se rađa bliskost. Evo fragmenta priče:

Zvao se Tony. Bio je Jicarilla, Apaš sa sjevera. (…)

Kasnije se vratio, pijan, baš kad mu je rublje omekšalo i počelo se sušiti. (…)

Angel i ja odvukli smo Tonyja na pod otraga u sobi za peglanje. Vruće. Zbog Tonyja i postoje sve one molitve i parole Anonimnih alkoholičara. NE MUDRUJ I NE PIJ. Angel je na Tonyjevo čelo stavio jednu mokru čarapu i kleknuo pokraj njega.

“Vjeruj mi, brate… i ja sam ondje bio… na samome dnu gdje si sad ti. Znam kako ti je.”

Tony nije otvorio oči. Svatko onaj tko kaže da zna kako se netko drugi osjeća, budala je. (Priručnik za spremačice, str. 18).

Kao u većini Berlininih tekstova – kao u životu uostalom – obično i iznimno dotiču se tiho i često, ispod radara, osim onog iskusnog promatrača.

S druge strane, spomenuto zaoštravanje pretpostavlja sljedeće – svakodnevicu koja eksplodira, koju iščaši neki incident. Jednom je to smrt dilera u vatri (La barca de la ilusión); drugi put Božić koji stravično polazi po krivu (Noёl, Teksas, 1956.). No, bez obzira na zaplet, Berlinine priče uvijek odašilju istu poruku: SVE JE TO ŽIVOT.

Kritika Berlin često uspoređuje s A. P. Čehovom i Raymondom Carverom što je svakako utemeljeno. Štoviše, autorica je Čehova redovito navodila kao utjecaj, a utvrdila je i  srodnost s američkim kratkopričašem (Pisala sam kao on dok ga još nisam ni čitala.).

U svakom slučaju, kao sličnost Berlin i Čehova odnosno Carvera može se odrediti sljedeće: humornost i direktnost, spretnost dijaloga. No, Berlin je, bar iz ovog ugla, intuitivnija.

Njen jezik, naime, ne odaje dojam prerade, suvišne intervencije. Nego, naprosto, kanala od života do čitateljskog uha. Autorica Elizabeth Geoghegan ovako to formulira: kao da s njom (Berlin) tračate za njenim stolom.  

A, ako je u ovoj prozi nešto tračersko – osim sočnog jezika – ono dolazi iz oka, iz portretističkog. Za primjer uzmimo priču Dr. H. A Moynihan:

Svi su mrzili djeda osim valjda Mamie i mene. Svake bi se večeri napio i postajao zao. Bio je okrutan, zadrt i ohol. Ujaku Johnu pucao je za jedne svađe u oko i izbio mu ga, a moju je majku cijeloga života posramljivao i ponižavao. Nije razgovarala s njim, nije mu htjela biti ni blizu jer je bio sav prljav, sav bi se zamazao i pljuvao dok je jeo i posvuda ostavljao zaslinjene cigarete. Bio je sav posut gipsom od modela za zube, kao da je kakav slikar ili kip. (Priručnik za spremačice, str. 8).

U jednoj od najboljih Berlininih priča, djevojčica vadi zube svom djedu, a zatim mu stavlja protezu koju je izradio. U svega šest rečenica djed je opisan u tri dimenzije: kao otac zlostavljač, ovisnik i ekscentrik svog zanata. No, do kraja priče – krvav i pijan od anestetika viskija – postat će jedan od najopakijih likova uopće. Lik koji, poput piratā R. L. Stevensona, opakost nosi kao neku karakternu značku.

Privodeći polako kraju, a na tragu rečenog, važno je navesti još dvije stvari. Prvo, obitelj je u tekstu rastrojena, rasuta zajednica. Štoviše, ona poteže niz relevantnih pitanja – od ovisnosti i nasilja do reproduktivnih prava žena. Drugo, Berlinin tekst je ženski prostor. Njime, među ostalim, prolaze spremačice, majke alkoholičarke, djevojke prisiljene na ilegalni pobačaj. Pa, iako politične, te teme se ne izdvajaju i ne tumače, nego se, jer su toliko vezane za život, za svaki njegov segment – tekstom posreduju.

Priča Ugrizi tigra pokazuje kako se to radi.

Dan je, istina, bio divan, vedar i jasan, a nebo one meksičke napadno plave boje.

No u autu je vladao neprobojan mûk, ispunjen stidom i boli. Jedino više nije bilo straha. (Priručnik za spremačice, str. 94).

Ovim jednostavnim kontrastom – neba i duboke nelagode pobačaja – priča izaziva grč u želucu.

U određenom smislu, baš zbog rečenog, Berlin kanalizira sličnu emociju kao, recimo, Olja Savičević Ivančević u domaćoj prozi. Iako unutar drugih formi [Berlin nikad nije napisala roman; Savičević Ivančević, držim, briljira upravo (u) romanima] obje autorice tekst formiraju skoro kao organizam. To bi otprilike značilo da – iako pomno osmišljen – on djeluje samostalno, spontano i, povrh svega, živo. A potonje, osim stilske izvrsnosti, podrazumijeva život – ili, intenzitet života – koji se čitatelju provodi, pronalazeći u njemu, kao što to život uvijek čini, točke kontakta i otpora. Mekoće i grubosti.

Primjerice, Adio kauboju, prvi roman splitske autorice, kao i Berlinina proza, to uspješno čini.

Mekoće i grubosti. Kontakti i otpori.

Otkad je pokojni, oca sam sanjala samo dva puta, oba puta isti san. (…)

Tako, sanjam, otac ide prema meni, u pratnji ima pticu. Istu kakadu papigu koja mu je kljucala vrh kemijske dok je u slobodnim popodnevima rješavao rebuse i križaljke. (…)  Ćubasta manekenka se šepirila, vrtjela važno svojom blesavom kokošjom glavicom, kakala po lusterima i kredencama i vrebala priliku kad će kome skočiti na glavu i iskljucati tjeme, sjećam se. (…)

“Bit ćeš dobra za juvu, ka bog si za juvu”, govorio je Danijel. Ptici je prijetio na pristojnoj udaljenosti ljubeći vrške prstiju i cmokćući.

(…)

U mom snu otac kašlje, kao što je bilo i na javi. Pluća su mu obrasla srebrnim azbestnim dlačicama, što se kroz njega jasno vidi. Vidi se kroz njega sve što je bitno vidjeti, samo to teško možeš ponoviti budan.

“E, otkud ti?!” pitam ga u tom snu u kojem se pojavljuje u pratnji ptice.

On se nasmije, potegne iza leđa prste, namigne i kaže: “Bang, bang!”

“Bang, bang”, ponovi papiga s njegova ramena. “Bang, bang.” (Adio kauboju, str. 30, 31 i 33).

                                                                      ***

Na samom kraju, dodajem napomenu. Svjesna tema koje su ostale u sjeni ili su tek načete, vjerujem da će ih rasvijetliti neka nova, bolja čitanja. Skoro stoljeće od rođenja autorice, dvadesetak godina od njene smrti i desetak od svjetske slave Priručnika, to je jedna od onih stvari koje se moraju učiniti; iako, sasvim sigurno, neće ostaviti osjećaj obveze ili dužnosti.

S Berlin, dakle, sjedate kraj vatre u hladnoj američkoj noći i ne ustajete dok ne stavi zadnju točku.

*iz priče Večer u raju

***

Tekst je objavljen u sklopu projekta I to je pitanje kulture?.

Sadržaj teksta isključiva je odgovornost Udruge za promicanje kultura Kulturtreger.

Projekt I to je pitanje kulture? provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv - Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. kolovoza 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK.

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.