O opismenjavanju i prosvjećivanju #2

Nakon što smo u prethodnom tekstu otvorili temu opismenjavanja i prosvjećivanja u poslijeratnoj Jugoslaviji, kratko ćemo prikazati još neke okolnosti u kojima su se organizirali analfabetski tečajevi, a preostaje nam reći i nešto o važnosti Škole za obrazovanje radnika.

Tečajevi su se održavali uglavnom jedanput ili dvaput tjedno, uvijek u poslijepodnevnim ili večernjim satima (jedan od dana često je bila i nedjelja, za mnoge neradni dan). O važnosti provedbe pismenosti i širini njegova dosega svjedoči i činjenica da su analfabetski tečajevi organizirani i u vojsci. Trajanje tečaja i količina izvedenih sati ovisili su o mnogo faktora, poput motivacije učitelja, tempa kojim polaznici usvajaju gradivo, podršci okoline i slično, stoga je program bio fleksibilan i provodio se u trajanju od tri do šest mjeseci. Sastojao se od nastave materinjeg jezika i pismenosti, računa, povijesti, zemljopisa i prirodnih nauka. Završni ispit uključivao je provjeru čitanja, pisanja i računanja. Ocjenjivao se brojčano, od ocjene odličan do nedovoljan, s pretpostavkom da su ocjene nedovoljan i dovoljan, pa čak i dobar, rezultat slabo usvojenih slova i brojeva. Nakon uspješnog položenog ispita, bilo je važno nastaviti čitati i pisati, vježbati i proširivati znanje, što je također bio izazov, s obzirom na to da nisu svi imali jednak pristup knjigama i knjižnicama, a i dnevni poslovi, pogotovo na selu, nisu se mogli staviti na čekanje.

Kako bi se nepismene privuklo pohađanju tečaja, a pismene motiviralo na nastavak učenja, organizirani su Tjedni narodnog prosvjećivanja. Održavani su koncerti, predstave, književna čitanja i izložbe. Saša Senjan u svojoj doktorskoj disertaciji spominje kako je vrlo popularna predstava koja se izvodila tijekom raznih manifestacija vezanih uz narodno prosvjećivanje bila Analfabeta, srpskog pisca, dramatičara i satiričara Branislava Nušića. Ona je na jednostavan, pristupačan i humorističan način istaknula važnost pismenosti, učenja i duhovnog napretka pojedinca (varijantu ove kratke jednočinke od dvadesetak minuta smještenu u jednom uredu u izvedbi Geodetske tehničke škole u Beogradu, pod mentorstvom profesorica Amire Petrović i Rade Dragičević, možete pogledati ovdje). Tjedan narodnog prosvjećivanja bio je prilika i za skupljanje novca za financiranje tečajeva, stoga su se, između ostalog, prodavale metalne i papirnate značke s porukom „nauči pisati nepismene“. U želji za poticanjem što boljih rezultata, organizirana su i takmičenja, prigodno u godini uz Praznik rada ili Dan žena. Oni koji su se istaknuli svojim znanjem dobili su počasnu zastavicu, diplomu, set knjiga za knjižnicu, radio-aparate za čitaonice ili godišnju pretplatu na list Naprijed, ovisno o razini takmičenja.

Žene su u poslijeratnoj Jugoslaviji činile gotovo 2/3 nepismenih, podatak je koji donosi Senjan. Nažalost, to je posve razumljivo, s obzirom na stoljetnu patrijarhalnu tradiciju i nastojanje da žene zadrži u sferi kućanskih poslova i brige za obitelj. Pritom je Antifašistička fronta žena odigrala važnu ulogu u organiziranju analfabetskih tečajeva i poticanju žena na opismenjavanje.

U 35. broju glasila Žena u borbi objavljen je članak „A. F. Ž. u borbi za pismenost i znanje“ u kojemu se mogu iščitati neki podaci vezani uz broj polaznica tečajeva. Primjerice, u Gradskom odboru AFŽ-a u Karlovcu u analfabetskim tečajevima sudjelovala je 221 žena, u okrugu Petrinja u 29 analfabetskih tečajeva uključila se također 221 žena, u kotarskoj organizaciji AFŽ-a Valpovo otvoreno je 6 tečajeva sa 94 polaznika od kojih je polovica žena, a tražilo se i još poučavatelja kako bi se povećao broj tečajeva. Isto tako, u spomenutom broju se može pročitati i izvještaj o radu čitalačkih klubova u Slavoniji. Nadalje, sarajevski srez u izvještaju Glavnom odboru AFŽ-a (26. veljače 1948.) piše kako se održava 79 analfabetskih tečajeva s 1819 žena, uz 89 čitalačkih grupa s 1001 ženom. Kulturno-prosvjetna sekcija Zemaljskog odbora AFŽ-a BiH 28. listopada 1947. godine uputila je dopis svim sremskim odborima AFŽ-a s preporukama za sektor analfabetskih tečajeva u kojemu je upozorila na problem prekida pohađanja tečajeva na koji su žene najčešće bile prisiljene zbog obveza u kući i brige za djecu: „Prema planu, koji je donijela narodna vlast, mi se moramo izboriti, da se žene upisuju u analfabetske tečajeve, da njihovo pohadjanje bude uredno da se tečajevi ne rasiplju.“

U spomenutoj disertaciji Senjan također uočava kako je rad s nepismenima u promatranom razdoblju od 1945. do 1952. godine imao putanju parabole, odnosno u kampanji 1945./1946. i 1946./1947. bio je u uzlaznoj putanji, 1947./1948. nalazio se na vrhuncu, a sve iduće kampanje bile su u silaznoj putanji. Na smanjeni intenzitet organiziranja tečajeva utjecala je napetost u vanjsko-političkim odnosima početkom pedesetih, nedostatak financijskih sredstava, a zaredali su se i problemi s polaznicima: neki od njih slabo su se snalazili u grupnom radu i na selu je pohađanje tečaja trebalo uskladiti s radom na zemlji i sezonskim poslovima. Budući da su tečajevi bili organizirani izvan redovnog obrazovnog sustava i najčešće su bili tek simbolično plaćeni, s vremenom je došlo do preopterećenja u radu učitelja i poučavatelja.

Isto tako, nepismenost je varirala od republike do republike, od kotara do kotara. Što se tiče procjene broja opismenjenih osoba, iz izvještaja Saveznog zavoda za statistiku Žena u društvu i privredi Jugoslavije (iz 1948.) vrijedi izdvojiti zanimljive napomene. U nekoliko godina promijenila se definicija pismenosti, što je jedan od razloga (uz nedosljedno vođenje evidencije) zašto, pri iščitavanju statistike, pogotovo na državnoj razini, treba biti oprezan: „U popisima stanovništva 1953. i 1961. godine pismenim su smatrana lica koja znaju da pročitaju i da napišu običan tekst iz svakidašnjeg života, bez obzira na kom jeziku ili kojim pismom, pod uslovom da razumeju ono što su napisala odnosno pročitala.“ Isto tako, „polupismena lica, tj. lica koja samo čitaju, uključena su u nepismeno stanovništvo osim za 1948. godinu, kad su takva lica svrstavana u pismeno stanovništvo.“

Osim analfabetskih tečajeva, postojale su različite škole za odrasle koje su pružale mogućnost dopune obrazovanja koje nije stečeno redovnim školovanjem. One su redom: škole za opće obrazovanje radnika i namještenika koje su namijenjene zaposlenim radnicima i namještenicima (one imaju program i rang gimnazije), tzv. domačićke škole koje pružaju domaćicama proširenje praktičnog znanja u domaćinstvu i odgoju djece (ne daju nikakvu određenu školsku kvalifikaciju), majstorske škole koje uzimaju učenike iz redova kvalificiranih radnika i osposobljavaju ih za visoko kvalificirane majstore-radnike, ekonomske škole obučavaju i osposobljavaju kadrove zaposlene u trgovini, večernja radnička odjeljenja pri srednjim stručnim školama namijenjena zaposlenim radnicima i namještenicima (program i rang srednje stručne škole).

U studenom 1947. godine Vlada Narodne Republike Hrvatske donijela je Uredbu o školama za opće obrazovanje radnika. Time su se škole za opće obrazovanje radnika zakonski izjednačile s gimnazijama i postale ravnopravne s ostalim državnim srednjim školama. Prva takva škola u nas otvorena je 1. travnja 1947. godine u Zagrebu, a 1. svibnja otvorene su radničke škole u Osijeku, Splitu i Sušak-Rijeci. „Već od prvih dana radnici su pokazali velik interes za naučne predmete i s tolikom pažnjom prate predavanja, da nikad dosad nije bila potrebna mi najmanja disciplinska mjera. Disciplina je za te učenike nešto, što izvire iz njihove svijesti i ljubavi prema svakom korisnom radu, iz njihove ljubavi prema svom narodu i konačno iz njihova stava prema napretku uopće“, bilježi Franjo Švelec u članku „O nekim iskustvima škole za opće obrazovanje radnika u Zagrebu“ (objavljenom u časopisu Pedagoški rad iz 1948. godine).

U školama za opće obrazovanje radnika školovanje je trajalo četiri godine i ukupno osam semestara. Predmeti su bili sljedeći: hrvatski ili srpski jezik s jugoslavenskom književnošću, ruski jezik, povijest, Ustav FNRJ, zemljopis, geologija, matematika, fizika, kemija, biologija (botanika, zoologija, nauka o čovjeku s osnovama higijene, osnove evolucije), astronomija. Ovaj plan odnosio se na svih osam semestara, a u višim semestrima (od V do VIII) gradivo se proširivalo i nadopunjavalo. Poslije uspješno završene škole, radnici su imali mogućnost nastaviti školovanje i upisati visoku školu ili fakultet.

Škola je redovito održavana u večernjim terminima, nakon cjelodnevnog posla, mnogi su radili u različitim smjenama i do škole putovali vlakom, zato nije čudila pojava umora ili prividne nezainteresiranosti učenika za nastavu. Neovisno o tim poteškoćama, Švelec nastavlja kako je stav učenika prema nastavnicima uzoran: „Onaj stav, koji učenici gaje prema težnji za znanjem, prenosi se i na njihov stav prema nastavnicima.“ Pred učiteljima je bio zahtjevan zadatak jer su se učenici priključivali tečaju s različitim stupnjem predznanja, a nekima se moralo pristupiti individualno i raditi u nešto sporijem tempu. Učitelji su se često međusobno savjetovali i dogovarali kako bi pronašli najbolja rješenja za prenošenje znanja i kako učenicima ne bi ostalo previše zadaće koju bi morali odrađivati kod kuće. Na inicijativu sindikalnih organizacija, neka poduzeća su kupovala svojim radnicima udžbenike i druge potrepštine.

Opismenjavanje je u poslijeratnoj Jugoslaviji bio ideološki motiviran i opsežan projekt koji je, unatoč spomenutim poteškoćama, ljudima omogućio pristup znanju. Što je još važnije, bio je usmjeren na skupine kojima je pismenost dotad bila nedostupna, poput stanovništva na selu, radnicama i radnicima. Oni koji su uspješno svladali čitanje, pisanje i računanje, imali su mogućnost daljnjeg usavršavanja i pohađanja škola, ali i mogućnost da se uključe u razne prosvjetne manifestacije. Također, domovi kulture, narodna sveučilišta i čitaonice osnivani su u sredinama koje ih prije nisu imale. Mnoge od tih škola i institucija baštinimo i danas, stoga se nadamo da ovi tekstovi, osim svoje informativnosti, sadrže i poticaj za daljnje istraživanje važnog segmenta domaće povijesti.

Naslovna fotografija, izvor: Nepoznat, “Analfabetski kurs,” AFŽ Arhiv, pristupljeno 21. srpnja 2022., link.

***

Tekst je objavljen u sklopu projekta I to je pitanje kulture?.

Sadržaj teksta isključiva je odgovornost Udruge za promicanje kultura Kulturtreger.

Projekt I to je pitanje kulture? provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv - Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. kolovoza 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. 

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.