'Međuknjiževni pisci i spisateljice naša su budućnost i realnost.'

U posljednjim se desetljećima mnogo pokretalo i preokretalo u raspravama o definiranju pojma kulture. Povrh svega, discipline poput etnologije, kulturne antropologije, kulturologije, ali i humanističke znanosti općenito, dakle one kojima je kultura izravan predmet istraživanja, proširene su u kontekstu kulturnoga obrata kroz koncepte i teorijske pristupe koji su usmjereni protiv homogeniziranja i ograničavanja razumijevanja samoga pojma kulture. Karakteristika ovih pristupa je prije svega nova terminologija koja je namijenjena isticanju aspekata poput prelaska ili pak preklapanja granica. Stoga su u okviru kulturološkoga, ali i u okviru sociopolitičkoga diskursa, multikulturnost i interkulturnost te u najnovije vrijeme i transkulturnost postale neke od glavnih tema suvremenih društava.

Različiti oblici migracija i drugi globalizacijski procesi, ali i porast pluralizma raznorodnih stilova života u društvu sve više propituju pomalo zastarjele statičke odrednice i uz to i one fiksne, uvriježene klasifikacije. Upravo se time i otvorio prostor za reviziju kulturne samopercepcije, ali i za tumačenje i percepciju okoline koji su zaslužni za probijanje horizonta i tradicionalnih okvira poimanja kulturnih, društvenih i koncepata o identitetu, ali se i nadopunjava, nadograđuje i do maksimuma iskorištava cjelokupna sfera izuzetno širokoga dijapazona fenomena poput transgresije, dekonstrukcije, ambivalencije, diferencijacije, fragmentacije i pluralizma kojima je postmoderna utrla put. Tako se i pojedinac više ne doživljava kao homogena pojava, već kao klupko ili pak svojevrsno križište nastalo preklapanjem uslijed različitih doživljaja, političkih uređenja i sustava, diskursa, grupa i emocija koji na njega utječu kao vanjski čimbenici. Zbog globalizacijskih su procesa i konture stranoga u odnosu na jastvo postale mnogo fluidnije i time bljeđe, što također dovodi do kritičkoga pogleda na tradicionalnu ideju i prikaz identiteta i alteriteta kao dihotomije te njeno preispitivanje. Navedeno također značajno utječe i na suvremeni književni krajolik.

U najnovije je vrijeme sve vidljiviji porast broja autora/ica koji žive i pišu između kultura ili na njihovome križištu, ali posebice onih koji se u svojim djelima bave upravo temama poput identiteta, alteriteta i hibridnosti, odnosno onih koji se i tematski i formalno na neki način vežu uz interkulturnost i/ili transkulturnost. U skladu s time, noviji se kulturološki i književnoteorijski istraživački pristupi i sve više odvajaju od već spomenutih tradicionalnih okvira, posebice od okvira zastarjeloga koncepta i pojma nacionalne književnosti.

Jedan od takvih primjera je i Jakuta Alikavazović – iznimno zanimljiva francuska spisateljica ovdašnjih korijena. Kći je emigranata s područja nekadašnje Jugoslavije. Iako je rođena u Parizu te je cijeli svoj život provela u Francuskoj, odgajana je dvojezično i to je zasigurno obilježilo i njezin identitet, a promatrajući njezin opus, vidljivo je da je to mnogo utjecalo i na njezino pismo te odabir tema o kojima piše. Zadivljujuće tečno govori jezik svojih roditelja pa smo se u razgovoru s njom nakon održanoga Festivala europske kratke priče dotakli i te teme uz, naravno, neophodan razgovor o njezinim djelima.

Tijekom ovoga se festivala zapravo prvi put predstavila domaćoj publici, naime, još uvijek čekamo predstavljanje nje kao autorice kroz prijevod i objavu nekoga djela na barem jedan od regionalnih jezika. Budući da nema nijednoga prijevoda na policama cijele regije, Jakuta Alikavazović ističe kako joj se zbog toga vrlo teško predstaviti kao afirmirana autorica i vjeruje da bi bilo lakše razgovarati o nekom konkretnom djelu ili čak o autofikciji koju također piše, a teže o svome sveukupnom radu u nekoliko rečenica. No, prijevod kao transfer – čak i dvostruki s obzirom na njezine korijene – bi ju doista veselio i smatra da bi toga uskoro i moglo doći, izgleda kao da je to u procesu i to unatoč tomu što nije sama nešto pokretala. Vjeruje da će i njezino gostovanje u Hrvatskoj tomu pridonijeti. S druge se pak strane često pita kako joj je ime toliko promaklo izdavačima na ovim prostorima, posebice uzimajući u obzir brojne nagrade i postojeće prijevode s francuskoga na velike europske jezike. Naglašava da se nekada se pita je li joj ime previše naško ili je li to zbog tema koje obrađuje u djelima, ali svakako bi voljela da je mogu čitati i svi na ovim prostorima, koliko god to bilo kontroverzno ili pomalo opasno jer, dodaje, s književnošću je uvijek tako – tu je uvijek nešto problematično ili kontroverzno, samo se postavlja pitanje komu, a zasigurno je lakše kada je stranac u pitanju.

Pitanje jezika i prožetost dvaju ili više jezika i jastva te time i uzrokovana hibridnost doista su odlika međuknjiževnih pisaca i spisateljica. Njih se može definirati kao ideja o fluidnome obliku identiteta koji internalizira kontinuirano pregovaranje i obradu različitih kulturnih aspekata i perspektiva. Iako Jakuta Alikavazović piše na francuskom i dosad je samo na francuskom i objavljivala, doista je – možda i više nego očekivano – vješta u uporabi ovoga našeg jezika. Emocije koje to priziva pri hibridnom i transkulturnom klupku posebno su zanimljive prateći jezične biografije takvih autora/ica pa nam je i sama spisateljica opisala odnos prema jeziku svojih roditelja koji je zapravo i njezin materinski jezik. Prvi joj je put bio da ovako razgovara da s nekime izvan obitelji i opisuje da se osjeća kao dijete, kao da majka sjedi na stolcu kraj nje i oštrim okom promatra i jednim uhom neprestano osluškuje da nešto krivo ne kaže. A roditelji su oni kojima i prvenstveno mora zahvaliti što su joj taj jezik prenijeli. Nikad ovdje nije živjela niti se školovala, a oni su u sedamdesetima došli u Pariz i ni sami nisu znali dobro francuski jer su tek kratko tamo živjeli. Intencionalno su odlučili kod kuće koristiti srpsko-hrvatski, onaj jedan jedini kojega su oni znali iz svoje kuće i domovine im. To je, naglašava Alikavazović, bilo još doba kada multikulturnost nije bila popularna i mnogi su ih od takvoga odgoja odgovarali, ali spisateljica ističe da i danas smatra da nisu mogli donijeti bolju odluku. Uspoređuje se s drugom djecom imigranata u Francuskoj koji jezik roditelja nisu naučili kao djeca, nego su ga krenuli učiti u odrasloj dobi i zaključuje da to znanje i ta prožetost jezikom i kulturom nikada ne mogu biti na istoj razini kao kada se nešto nauči u djetinjstvu.

Ovisno o formi u kojoj piše, autorica bira i drugačije teme, ali i drugačiji jezik. Uz knjige za djecu, kratku prozu i romane, redovno piše i kolumne. Kolumne piše za dnevne novine i  uspoređuje ih s malim skicama koje bi slikar naslikao u nekome trenutku o tome trenutku. Dodaje da je drugačije nego pisati priče ili roman jer na taj način ipak neprestano ima direktnu vezu s publikom, naime, kako elaborira, roman piše mjesecima, godinama i publika to čita s velikim raskorakom, a kolumnu napiše, pošalje i odmah dobiva reakcije ili napade. Ističe da unatoč tomu što nije brutalna i direktna aktivistkinja, vjeruje da piše o temama koje mogu utjecati na čitatelja ili na društvenu i političku situaciju u zemlji, ali i šire. Piše o temama koje su njoj bitne, a izdvaja ekologiju. O tome se puno govori u Francuskoj, a njoj je samoj ta tema postala mnogo bitnija otkad joj se rodio sin. U tom joj se trenu, dodaje, potpuno promijenila perspektiva. Uz ekologiju često izdvaja i druge teme, ali uvijek one koje nju osobno zanimaju ili dotaknu i kako kaže, pokuša ih proširiti, učiniti generalnijima. Ženska prava su joj očigledno vrlo važna i naglašava da sada u Francuskoj ima dosta debata oko feminizma per se. Napominje: ,,Meni je oduvijek čudno kada žena nije feministkinja. Kada kaže i proglasi da nije feministkinja. Pitam se kako može biti protiv sebe i svojih prava.”

Alikavazović se u kolumnama bori za ženska prava, ali u svojim drugim radovima isto tako daje glas onima slabijima, ratom pogođenima i tematizira upravo rat na Balkanu gdje je Jugoslavija svojevrsna matrica, konkretno u romanu L'Avancée de la nuit (Night as it falls). Alikavazović taj roman karakterizira kao ljubavnu priču o susretu mladića iz skromne sredine Paula i djevojke Amelije koje je buržujka. Ona je izgubila majku pjesnikinja koja je nestala tijekom rata u Sarajevu. Ameliju kroz cijeli život slijedi ta trauma – gubitak majke i život bez nje. Zapravo to nije knjiga o ratu, nego o posljedicama rata. Alikavazović ističe da iako nije živjela na ovim prostorima, nju taj rat doista jest pogodio jer je cijela obitelj sa strane njezine majke za to vrijeme bila u Bosni, većinom u Sarajevu, a otac joj je iz Crne Gore te nastavlja da je svjesna koliko je mnogima bilo teže u to vrijeme, dodaje da se ne zavarava oko toga i bilo bi suludo o toj temi rata govoriti ili pisati kao što to može netko tko je ovdje tada živio, a teško joj je i sada opisati svoje tadašnje stanje: ,,Čak je i meni ta afektivna realnost vrlo kompleksna, ali kako sam tada bila tinejdžerka, na neki sam način izgubila povjerenje u svoju realnost i nisam mogla shvatiti da više ne postoji jezik koji sam ja i dalje svakodnevno govorila. Sve je postalo vrlo fantomski.”

Dodaje da kada je pisala netom spomenuti roman to upravo bilo u središtu njezina zanimanja i proučavanja – kako trauma djeluje na ličnosti koje nisu direktno pogođene. Izgledalo joj je kao dobra metafora za razne svjetske situacije i pita se gdje u svijetu nema nekakvoga konflikta. Smatra da razni nacionalizmi i konflikti samo neprestano rastu, a njoj je samoj balkanizacija postala metafora za cijeli svijet. Roman je, naglašava, pomalo distopijski i pokazuje kolike posljedice trauma ostavlja. Po njenom je mišljenju ovaj je roman različit od drugih njezinih djela – prvenstveno možda zbog toga što je u tom trenutku shvatila da je zrela spisateljica i umjetnica, dozvolila si je mnogo slobode i u temama i u toj psihološkoj eksploraciji tih posljedica i kompleksne ličnosti tih žena. Naglašava da su te žene doista u središtu toga romana – majka i djevojka koja ima i nema majku. Dodaje da s druge pak strane kada gleda svoj prvi i ovaj roman, vidi sličnosti među temama, ali tek je u ovome romanu je njezina intencija zaista došla do izražaja. Dakle, tek nakon 10 godina.

Za neke je pisce poput Saše Stanišića ili pak Ismeta Prcića pisanje romana s temom rata i raspada Jugoslavije bio način premošćivanja vlastite prošlosti, ali ne i za Jakutu Alikavazović: ,,Mislim da ne mogu i ne želim uspoređivati svoju situaciju s izbjeglicama niti se želim praviti da razumijem težinu njihovoga života. Ali to ipak jest jedan od najvažnijih faktova moje biografije. Moji roditelji jesu došli iz zemlje koja se 20 godina nakon njihova odlaska raspala. To su činjenice od kojih ne mogu pobjeći, to će uvijek biti tu, ali ja sebe smatram francuskom spisateljicom i to mi je i bila prvotna ambicije.” Priča nam kako je tada još imala ideju, čežnju za francuskim piscima kao nekim velikim mitskim figurama poput Hugoa, ali je potom postala realnija jer – svi su oni muškarci i mrtvi su. Tako jer shvatila da to vrlo teško može ostvariti, ali sada smatra da je upravo njena pozicija vrlo zanimljiva i u Francuskoj, a nadam se da će postati zanimljiva i na ovim prostorima.

Napominje da su njoj samoj pisci i spisateljice između jezika ili između kultura oduvijek bili najzanimljiviji te si joj u karijeri i najviše pomogli, a, priznaje, da nije nekih od njih, možda nikada ne bi uspjela postaviti sebe u tu interkulturnu ulogu i možda nikada ne bi pisala o takvim temama. Također, važno je spomenuti i da je u Francuskoj postojala jaka književna tradicija i mnogi su pisci imigranti preuzeli pseudonime, ali ona je željela ostati vjerna svojem porijeklu i to je neki njezin ponos: ,,To je moja tvrdoglavost. Ja ne mogu sutra biti Jacqueline Netko, ako to nisam. Ne mogu kao Jacqueline ni pisati o temama kojima pišem. Vrlo mi je to licemjerno. Usto smatram da su međuknjiževni, neodređeni pisci i spisateljice ne samo zanimljivi, nego su i naša budućnost i realnost. Možda mi je u trenutcima intimnoga razvoja ta pozicija i bila teška, ali sada to smatram svojim bogatstvom i taj me aspekt moje ličnosti najviše zanima.”

Vezano uz jezik, tu su također jasne poveznice i vidljivi interkulturni elementi. Koristi mnogo relativnih rečenica, mnogo zareza i nadovezivanja. Vrlo je jasno da nije riječ o standardnoj proustovskoj rečenici, već o tome da se s jezikom učini nešto sasvim drugačije. Alikavazović potvrđuje da se ne radi o proustovskoj rečenici. Napominje da takve rečenice ne koristi u kolumnama i esejima, nego samo u kratkoj prozi i romanima – ta rečenica koja tako kruži i vodi, traži značenje, korigira se, na ivici je značenja i na ivici istine, pitanje je hoće li ostati na ivici i što će se dogoditi – ona je zapravo avantura za sebe. To joj je, kako kaže, vrlo zanimljivo jer to stvara hipnotični ritam koji zanese čitatelja, a bit je toga da značenje nikada nije fiksno, realnost nije jedna i književnost je treba na taj načini izmisliti, tražiti je – i to baš na razini rečenice. Time nas podsjeća i na Sašu Stanišića i njegov otvoreni kraj Porijekla u kojemu otkrivamo da nas porijeklo ne definira i ne determinira, nego, iako na nas utječe, mi  sami njime upravljamo i sami biramo smjer u kojem želimo ići, a to su doista odlike pisaca i spisateljica koji su dosegli najveću razinu otvorenosti granica među kulturama i koji uživaju njihovo prožimanje.

***

Tekst je objavljen u sklopu projekta I to je pitanje kulture?.

Sadržaj teksta isključiva je odgovornost Udruge za promicanje kultura Kulturtreger.

Projekt I to je pitanje kulture? provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv - Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. kolovoza 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK.

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.